„U središtu sukoba pitanje: Da li je Crna Gora potpuno nezavisna”

Piše: Vladimir Jovanović

Na prvi pogled uzrok sukoba u Crnoj Gori je tipičan za Balkan: religija. U stvarnosti, problem je mnogo globalniji: crnogorske vlasti su odlučile da odvoje svoju zemlju od duhovne zavisnosti svoga bivšega „starijega brata“ – piše portal „Європейська правда” iz Kijeva.

U članku „Balkanska verzija ruske hegemonije: Što stoji iza crkvenih protesta u Crnoj Gori”, Natalja Iščenko, urednica rubrike „Балканський оглядач”, nakon hronologije događaja posljednjih dana u Crnoj Gori, piše:

„Prva i najvažnija briga vjernika i sveštenstva Srpske crkve (SPC) je mogući povratak u državno vlasništvo crkava i manastira koje trenutno koristi. I to je ključna razlika od prošlogodišnjega paketa ‘crkvenih’ zakona u Ukrajini – u Crnoj Gori su odlučili da djeluju mnogo radikalnije i oštrije. Jedna od odredbi novoga zakona, koji je već potpisao predśednik Milo Đukanović, kaže da će vjerski objekti, koje trenutno koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a koji su bili državna svojina do 1. decembra 1918. godine, ponovo postati državna svojina, ali samo ako vjerska zajednica nema dokaza o vlasništvu.

Datum 1. decembar 1918. pojavljuje se jer je tada zvanično stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je obuhvatala Crnu Goru. Nekoliko dana prije, 26. novembra 1918, takozvana ‘Podgorička skupština’ [u izvorniku: так звана ‘Подгорицька скупштина’] donijela je odluku o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom. Kao rezultat toga, Crna Gora je prvo izgubila nezavisnost, a potom i svoju Crkvu. Samo 88 godina kasnije, 2006. godine, Crna Gora se ponovo pojavila kao nezavisna država.

A u novembru 2018. godine, parlament zemlje je dodatno proglasio odluke ‘Podgoričke skupštine’, na njezinu ‘stogodišnjicu’, neopravdanim. Zbog toga, sadašnji Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne izgleda kao ‘borba za vjeru’, nego je dio procesa obnove suvereniteta Crne Gore, uključujući i religioznu sferu”.

„Crnogorske vlasti”, navodi „Європейська правда”, „uvjeravaju da nemaju namjere prisilno oduzeti crkve i manastire i da ‘deložiraju’ SPC odatle, čak iako SPC nema dokumenata o vlasništvu nad njima”.

GRČKI MEDIJI: Srpska crkva nema dokaze da je prije 1918. pośedovala crkve i hramove u Crnoj Gori„

Drugim riječima, planovi crnogorskih vlasti su da neće fizički oduzeti pravoslavne svetinje i-ili ih prebačiti u vlasništvo druge crkve. Ali istovremeno je jasno da će, zahvaljujući primjeni novoga zakona, država Crna Gora moći, makar i na papiru, da stekne vlasništvo nad ključnim vjerskim objektima na svojoj teritoriji. 

Naravno, ovo nije baš prijatna situacija za SPC. Štaviše, za neke od možda najpoznatijih manastira u zemlji, poput Ostroga, dugo se raspravljalo da nije sasvim ispravno predat SPC. S novim zakonom, zvaničnici će napokon moći da shvate što se dogodilo sa najvećom pravoslavnom svetinjom na Balkanu, koja prihoduje milione na godišnjem niovu.

I još nešto o finansijama. Ośetljivo pravilo novoga zakona je registracija vjerskih zajednica. To znači da će crkve morati da postanu punopravna pravna lica i svoje računovodstvene evidencije učine transparentnim vladinim organima. To nije neophodno, ali one vjerske zajednice, koje se ne registruju, neće imati pravnu ličnost. A u nedostatku pravnoga lica, gotovo je nerealno polagati svoja prava na razne predmete.

Međutim, glavni uzrok kontroverze oko crnogorskoga novoga vjerskoga zakonodavstva nije dio imovine i finansije – iako je ovaj sloj sukoba takođe važan. U središtu sukoba je egzistencijalno pitanje: može li crnogorska država imati pravo da utiče na SPC u Crnoj Gori?

Crnogorske vlasti su pokušale da daju pozitivan odgovor. Ali to očigledno ne odgovara SPC. Danas je SPC u Crnoj Gori dio ‘infrastrukture Velike Srbije’, rekao je crnogorski predśednik Milo Đukanović, nagovijestivši da nezavisnost Crne Gore nije potpuna. Ponašanje SPC daje relevantnost ovakvoj ocjeni. Fizički, SPC je prisutna na teritoriji Crne Gore, ali u stvarnosti – živi u ‘virtualnoj Velikoj Srbiji’ [‘віртуальній Великій Сербії’].

Srpski sveštenici, u svakoj prilici, oštro kritikuju gotovo sve odluke crnogorskih vlasti koje se ne poklapaju sa stavom Beograda: priznavanje Kosova, uvođenje sankcija Rusiji i naročito pristupanje države NATO-u. U posljednjem slučaju, vođe SPC su čak prešle s riječi na djela – otvoreno su podržali učesnike neuspješnoga anti-NATO prevrata u Crnoj Gori 2016. godine...
Uzgred, dvojica najaktivnijih zagovornika srpskoga pravoslavlja u Crnoj Gori danas, Andrija Mandić i Milan Knežević, koji su 27. decembra optuženi za neuredno ponašanje u parlamentu, već imaju kaznu (prvostepeni sud) zbog učešća u državnome udaru.

Značajno je da su, prije sastanka parlamenta Crne Gore i rasprave o Zakonu o slobodi vjeroispovesti, Mandić i Knežević pośetili patrijarha SPC Irineja u Beogradu – i dobili blagoslove za dalju ‘zaštitu SPC’.
Ali, to nijesu sve manifestacije ‘virtualne Srbije’ posljednjih dana. Sveštenik, koji je navodno povrijeđen tokom protestnoga skupa u noći 27. decembra, otišao je na liječenje na beogradsku Vojno-medicinsku akademiju. Tamo ga je već obišao srpski ministar odbrane (!) Aleksandar Vulin, koji je prenio pozdrave predśednika Aleksandra Vučića, pruživši prilično transparentan signal suśednoj državi”.