Mićović: Neka Cetinjani naprave svoju državu

Ja sam 56. episkop ove svetosavske episkopije koja je kasnije uzdignuta na stepen mitropolije i 41. mitropolit koji se ustoličava u Cetinjskom manastiru – tvrdi Joanikije Mićović.

U stavrnosti, Mićović je tek 6. mitropolit crnogorsko-primorski, a njegovi prethodnici su Gavrilo Dožić, Joanikije Lipovac, Arsenije Bradvarević, Danilo Dajković, Amfilohije Radović.

Nikada ni jedan pravoslavna episkopija na prostorima Crne Gore nije imala naziv „svetosavska episkopija”.

Eparhija (Mitropolija) crnogorsko-primorska je osnovana iz Beograda 1931. godine.

Mićović je u intervjuu za glasilo svoje eparhije kazao da je 1999. godine „hirotonisan upravo ovdje u Cetinjskom manastiru, hirotonisao me patrijarh Pavle, po prijedlogu mitropolita (Amfilohija Radovića), uz prisustvo petnaestak arhijereja i to je jedna od rijetkih episkopskih hirotonija koja se u istoriji ove mitropolije dogodila baš u Cetinjskom manastiru”.

On je naveo kako je predstojeće „ustoličenje samo jedan svečani čin poslije izbora episkopa ili mitropolita da se to, na svečani način promoviše”.

„Inače, ja kao administrator ove Mitropolije poslije upokojenja mitropolita (Amfilohija), kasnije izabran za mitropolita, već imam sva prava i sve dužnosti koje jedan mitropolit ima”.

Mićović se upitao: „Ko je to ustoličavao Svetoga Petra Cetinjskoga?”

Precizan odgovor nije dao – Svetoga Petra Cetinjskoga svakako nije ustoličio patrijarh iz Srbije, uostalom nije niti jednoga arhijereja Svete autokefalne Mitropolije – Crnogorske pravoslavne crkve.

Ustoličenju, tvrdi, „ne treba pridavati preveliki značaj, jer se episkopu ili mitropolitu ne dodaje ništa više nego što on već ima, samim činom ustoličenja, ali to je prosto preovladalo u životu Crkve”.

Međutim, nikakva pažnje vrijedna tradicija ustoličenja arhijereja u Crnoj Gori ni nakon 1918. od strane patrijarha Srbije ne postoji. Dosad se to desilo svega dva puta, 1961. i 1990. godine. A kada je Mićović ustoličavan 2002. u katedru novoosnovane Episkopije budimljansko-nikšićke Crkve Srbije, nije ga ustoličio tadašnji patrijarh Pavle Stojčević.

O odluci Sinoda Crkve Srbije da zakaže njegovo ustoličenje koje će obaviti patrijarh Srbije Porfirije Perić, kazao je:

„Mi smo mislili da obavimo ovaj sveti čin kako očekuje naše sveštenstvo i naš vjerujući narod. Tako smo zamislili i tako smo htjeli da se pripremamo za ovu svečanost. Međutim, zbog tih raznih komplikacija, zbog nekakvih družina koje se organizuju da spriječe ne samo čin ustoličenja Joanikija, nego i da spriječe pravo i da ugroze slobodu cijele Mitropolije crnogorsko-primorske, svih njenih vjernika”.

„Dakle, to je otišlo u nekom neželjenom i nepredviđenom pravcu, podižući tenzije. Ovom činu se pripisuje Bog zna kakav politički karakter. To baš ja, koji sam svoj život ugradio u Crnu Goru i u Cetinjski manastir, koji sam ovdje bio i kao iguman i kao rektor bogoslovije i koji sam punih dvadeset godina vršio arhijerejsku službu u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, koja je takođe u Crnoj Gori. Valjda je i sjever Crne Gore Crna Gora, nije samo Cetinje”.

„Neka izvinu svi Cetinjani, još nijesu napravili svoju državu koja se naziva Cetinje”, velii Mićović.

„Ali dobro, mi radimo u miru i ne želimo da se raspravljamo, ne želimo da se svađamo i ne želimo da doprinosimo toj graji koja se ovih dana podigla. Zbog toga smo, radi bratske ljubavi i sloge da ničim ne doprinosimo daljem podizanju tenzija, da ničim ne doprinosimo bratskim sukobima, da sa naše strane učinimo sve da se to mirno obavi, da pošaljemo poruke mira. Nije nam do svađe sa braćom, to su naša braća, to su moja braća, to je moj narod, iako oni mene ne priznaju”.

„Mi smo, dakle, radi spuštanja tenzija i radi mira u kući, prihvatili to ograničenje da na Cetinju bude samo sveštenstvo, da budu gosti”, dodao je.

„Dakle, da se obavi uz prisustvo predstavnika crkvenih opština i nešto malo gostiju sa strane, civilnih lica, ipak uz prisustvo naroda, ali uz manji broj, da bi smo suštinu ovoga svetoga čina ispunili i da bi smo to obavili skromno, ali da bude svječano i lijepo”.

„Ne želimo obračune, svađe, tuče, čerupanja ovdje pred Cetinjskim manastirom, ne daj Bože, i to je naš stav. Ako neko hoće da se svađa, što kaže Sveti apostol Pavle: Mi takvog običaja nemamo”.

„Da ne podižemo bratske tenzije i da se ne junačimo na braću. Junačićemo se, ne daj Bože, ako budemo napadnuti od neke strane sile, ali mi smo ovdje svi braća, treba da živimo zajedno, ima dovoljno prostora za sve i treba da svi imaju jednaka prava. Naravno, ovdje se radi o jednoj zamjeni teza. Ako sam ja uzurpator, kao što me pojedini ovih dana predstavljaju, neka to gospoda dokažu na sudu. Mogu da idu i do Međunarodni sud i da, nekim zakonitim putem, uklone mene sa Cetinja, koji sam život svoj ugradio i u Cetinje i u Crnu Goru”.

O relacijama sa Porfirijem Perićem, Mićović je rekao:

„Prijatelji smo od naših studentskih dana, od studentskoga grada pa do Grčke, kada je on tamo studirao, išao sam da ga posjetim i iste godine smo izabrani za arhijereje. On je bio na mojoj hirotoniji, ja na njegovoj i cijelo vrijeme smo kao braća i kao bliski i po našem ishodištu nekako. On je duhovni sin vladike bačkoj Irineja, a ja mitropolita Amfilohija i oni su učenici oca Justina (Popovića) i sve to je imalo značaj u izgrađivanju našega prijateljstva. On me predložio i na tome sam mu veoma zahvalan, iako mi je dato teško i veliko breme. Naravno, biće mnogo teže nego što je bilo u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i teško mi je se rastati sa eparhijom, ali pošto je to bila volja i potreba moje Crkve, ja sam uvijek poslušan svojoj Crkvi i svojem patrijarhu i po njegovom prijedlogu ja sam izabran aklamacijom”.