Piše: Vladimir Jovanović
Mitropolit Ilarion Alfejev (55) je od 2009. rukovodilac Odjeljenja vanjskih crkvenih veza Ruske crkve (OVSC). Taj organ je ustrojen 1946, dakle, u epohi Staljina, koji je tri godine ranije obnovio status patrijaršije za Rusku crkvu i „krstio” je sadašnjim (internim) službenim nazivom – Русская православная церковь. Prema riječima Davida Gzgjana, ruskoga bogoslova, rukovodilac OVSC je „osoba broj dva“ Ruske crkve.
OVSC-u „u drugoj polovini 1940-ih su dodijeljena kolosalna finansijska sredstva za ostvarivanje brojnih kontakata s bliskoistočnim patrijaršijama i crkvama Evrope, uključujući ne-pravoslavne, na primjer, Anglikansku crkvu”. Na tragu čuvene pitalice generalisimusa Staljina – „Папа Римский? А сколько у него дивизий?” – glavni zadatak OVSC-a je bio „stvaranje anti-vatikanskoga bloka”. „Ova situacija je jedinstvena u čitavoj istoriji Crkve u cijelome svijetu: ključna uloga u aktivnostima Ruske crkve pripadala je OVSC-u. Danas OVSC, naravno, nije isti, ali specijalne ingerencije ‘posebnoga statusa’ ostaju”, objasnio je Gzgjan.
Sadašnji ruski patrijarh Kiril Gundjajev (75) bio je od 1989. rukovodilac OVSC-a, a prema nepotvrđenim izvještajima iz arhiva, od 1970-ih najvjerovatnije i agent KGB-a pod kodnim imenom „Михайлов”. Kiril nije imao dilemu ko će ga u OVSC-u naslijediti kada je 1. februara 2009. izabran za patrijarha u Moskvi.
Ilarion, ili s građanskim imenom Grigorij Valerijevič Alfejev, od oca naučnika i majke spisateljice, školovao se i studirao violinu, klavir i kompoziciju, a diplomirao 1986. na Moskovskome konzervaroriju. No, po odsluženju vojnoga roka, zamonašio se, 1991. završio Moskovsku duhovnu akademiju, a 1995. doktorirao teologiju na Oksfordu – te godine ga je Kiril Gundjajev i regrutovao u OVSC.
Rukopoložen je 2001. za episkopa, da bude vikar u Velikoj Britaniji. Tamo se sukobio s pretpostavljenim ruskim mitropolitom Antonijem Blumom. Moskva je Alfejeva opozvala, te ga 2002. pekomandovala u Brisel – tamo je narednih godina šef predstavništva Ruske crkve za kontakte s međunarodnim orgnizacijama, a 2003. dobio je titulu episkopa bečkoga.
Tokom 2008. pokušao se nametnuti za novoga pogavara Pravoslavne crkve Amerike, kojoj je Ruska crkva 1970. dodijelila – za Vaseljensku Majku-Crkvu nevažeći – „tomos o autokefaliji”, etc.
U svega nekoliko mjeseci pošto je 2009. postao patrijarh, Kiril Gundjajev je Alfejeva postavio, najprije za episkopa, pa ga uzdigao u stepen mitroplita volokolamskoga, tj. za svoga vikara, ali i za svoga nasljednika – predśedavajućega OVSC-a (i u tom svojstvu stalnoga člana Sinoda).
Za razliku od Gundjajeva, Alfejev u odnosu na Crnu Goru, koliko je poznato, nije imao nešto nalik na skandaloznu epizodu iz 1992. godine. Naime, mitropolit crnogorsko-primorski mitropolit, Amfilohije Radović, s blagoslovom patrijarha Srbije, 10. juna 1992. obraća se „hitnom molbom“ Sv. arhijerejskom saboru i patrijarhu Ruske crkve, Aleksiju II Ridigeru, da donesu „rješenje o NEKANONSKOME i POGREŠNOME UNOSU u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850-ih godina CRNOGORSKE MITROPOLIJE KAO AUTOKEFALNE CRKVE“.
„Zato što okolnosti u našoj Svetoj SPC pokazuju da postoje tendencije raskola u Crnoj Gori; pripadnici autokefalije tzv. Crnogorske crkve pozivaju se na Diptih iz 1850-ih Ruske crkve na osnovu kojega su unijeli u ‘Sintagmu svetih kanona’ (Ralis i Poltis) naziv ‘AUTOKEFALNA Crnogorska Mitropolija’ (1856) MEĐU OSTALE AUTOKEFALNE CRKVE”, pisao je Amfilohije.
Drugim riječima, Amfilohije je zatražio od Ruske crkve da, oko vijek i po docnije, proglasi „nekanonskim” i falsifikuje istoriografske činjenice o Crkvi Petrovića-Njegoša pohranjene u sveštenim aktima Ruske crkve! Odgovor Ruske crkve, adresiran na patrijarha u Beogradu, dobijen je 13. novembra 1992. godine. Potpisuje ga tadašnji mitropolit smoljenski i kaljingradski i OVSC rukovodilac – Kiril Gundjajev.
Piše Gundjajev da „hirotonija 1833. u Sankt Peterburgu od strane članova Svetoga Praviteljstvujućega Sinoda Pravoslavne ruske crkve vladike Petra [Drugog] Cetinjskoga, nije značila, kao što se vidi iz njegove gramate posvećenja, priznanje njega u svojstvu poglavara autokefalne pomjesne Crkve; očevidno, dodjeljivanje autokefalnosti Crnogorskoj eparhiji od strane Ruske pravoslavne crkve je prosto nezamislivo, s obzirom da ona nije nikada bila dio njene kanonske teritorije”.
Napisao je Gundjajev, brahijalno zmijenivši teze, zmagljujući i ignorišući činjenice, kako „takođe, mi ne raspolažemo bilo kakvim dokumentima, koji bi svjedočili o tome da su se cetinjski episkopi bilo kada priznavali sa svojstvom predstojatelja autokefalne pomjesne Crkve”.
Diptih, tačnije DESETINE SVEŠTENIH DIIPTIHA Ruske crkve u kojima je Crnogorska mitropolija – Crngorska pravoslavna crkva notirana u poretku pomjesnih autokefalnih crkava, a najkasnije od 1848. godine, pa nadalje, objavljivani su u službenim orgnima Ruske crkve. U novija vremena, dakle i za savremenu javnost, mnogi od njih su reprodukovani i referencirani.
Da mu je do istine i provjerljivih relacija autokefalnih crkava Rusije i Crne Gore bilo stalo, Gundjajev je mogao lično pitati ili konsultovati neporecive stručne nalaze i dr Konstantina Jefimoviča Skurata (92), najvećega ruskoga savremenoga crkvenoga istoričara, profesora emeritusa Moskovske duhovne akademije, nosioca najvećih odlikovanja Ruske i drugih pravoslavnih crkava – kome je, uostalom, Gundjajev 15. juna 2014. blagoslovio počasno priznanje doktora bogoslovskih nauka.
.jpg)
Iz knjigâ Skurata i sada uče crkvenu istoriju u ruskim seminarijama i duhovnim akademijama, a u njima, na primjer, piše: „Во время управления ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКОВЬЮ Митрополитом святым Петром I Святейший Синод Русской Православной Церкви ПРИЗНАЛ эту Церковь АВТОКЕФАЛЬНОЙ” („История Поместных Православных Церквей”, I, Moskva, 1994).
Dakle, za razliku od Gundjajeva, Alfejev se, kao rukovodilac OVSC-a, uglavnom čuvao neopreznih saopštenja u pogledu geneze crkvene autokefalije u Crnoj Gori. On težište više stavlja na prezentnost, a u par navrata i kroz formulaciju kako je „kanonska Crnogorska pravoslavna crkva dio Srpske pravoslavne crkve”.
No, svejedno, njegova misija 20-21 jula 2011. u Crnoj Gori je, kako sam istakao, izazvala i iznenađenje i zabrinutost i to ne samo u Patrijaršiji Srbije. Crkveni istoričar dr Veljko Đurić-Mišina, tada direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, objavio je kasnije te godine članak „Planovi Ruske pravoslavne crkve i interesi naših arhijereja u Crnoj Gori”.
U Ruskoj crkvi, pisao je, hirotonisan je niz crnogorskih arhijereja (Njegoš, Nikanor Ivanović, Ilarion Roganović, Mitrofan Ban, Kiril Mitrović), ali, kako navodi, „srpski kanoničari (i istoričari) nijesu razjasnili kakve su obaveze proistekle iz čina hirotonije Petra II Petrovića-Njegoša i potonjih mitropolita prema Ruskoj crkvi; jedno je sigurno: Rusi to nijesu zaboravili jer su se ‘śetili’ Crne Gore prije godinu-dvije!”
„Da se 2011. Ruska crkva ‘vratila’ na kanonsku teritoriju SPC dokazuju i pośete mitropolita Ilariona, druge ličnosti po uticaju u Moskovskoj patrijaršiji. Ruski arhijerej je s domaćinima razgovarao, između ostaloga, i o neprilikama u Crnoj Gori. Političko rukovodstvo Crne Gore se odavno izjasnilo: hoće svoju Crkvu!”
„Ja sam, u želji da saznam nešto više o najnovijim zbivanjima, ovih dana razgovarao s dvojicom uglednih arhijereja. Kazali su da mitropolit crnogorsko-primorski traži ONO ŠTO JE CRKVA U CRNOJ GORI IMALA. Na moje pitanje, a šta je to imala, nijesam dobio zadovoljavajući odgovor”.
„Amfilohije nije ni malo naivan”, nastavio je Đurić, „zna da dva puta nije izabran za poglavara SPC, zna da je politički trenutak povoljan za neke sitne dobitke, saznao je mišljenje ruskoga mitropolita Ilariona. Mada su vijesti o pripremanju nekakvoga ugovora između nezavisne države Crne Gore i Mitropolije crnogorsko-primorske nezvanične, jasno je da tu ima nešto”.
„Ruski arhijereji žele da pokažu Carigradskoj patrijaršiji da oni imaju primat u rješavanju problema u slovenskim crkvama (prvenstveno u Crnoj Gori i Makedoniji) i ostvare svoje, pragmatično shvatanje kanonskoga prava nasuprot okoštaloga konzervativističkoga tumačenja koja dolaze od trona na Bosforu”, ocjenjuje Đurić.
„Dok se Carigradska patrijaršija miješa u pitanje baltičkih eparhija (u Ukrajini, Estoniji, Letoniji, Litvi) i pobija istorijska prava Moskovske patrijaršije, dotle ruski arhijereji, podśećanjem (i pozivanjem) na istorijsko prisustvo u hirotonijama mitropolita crnogorskih u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka, pokušavaju da uzvrate udarac Carigradskome Patrijarhu. A u toj borbi mitropolit Amfilohije nastoji da se izbori za veću počast tražeći legalističko kanonsko-pravno uporište kroz sukobljene interese Drugoga (Carigrad) i Trećega Rima (Moskva) i, na neki način, nadoknadi ono što je izgubio u izborima za patrijarški tron SPC”.
Đurić je zaključio da „ostaje nedoumica” da li će Patrijaršija u Beogradu „NEUTRALISATI CRKVENE SEPARATISTIČKE IDEJE”, „ili će ustuknuti i popuštiti PREKRAJANJU Ustava SPC koji postoji od 1931. godine”, dodavši, vis-à-vis Amfilohija, kako „sâma titula ‘arhiepiskop cetinjski’ i sintagma ‘Pravoslavna crkva u Crnoj Gori’, koje su prodrle u (polu)zvaničnu upotrebu, nagovještavaju jedno sumorno vrijeme”…
Slično, dakle, kao jula 2011. u Crnoj Gori, Ilarion Alfejev se pokušao umiješati i u crkveno pitanje Makedonije, nudeći neko od iskustva Ruske crkve iz „izgradnje crkveno-političkih odnosa U USLOVIMA FORMIRANJA NOVIH DRŽAVA na postsovjetskom prostoru”, u spektru novoustrojenih crkveno-juridičkih entiteta s „konfederalnim”, „federalnim” ili „asimetričnim” elementima samostalne uprave, u većoj ili manjoj mjeri nezavisnih od centralne patrijaršijske uprave Moskve, ali – BEZ AUTOKEFALIJE.
Alfejev je 2012, identično za Crnu Goru prethodne godine, objavio kako Ruska crkva u Makedoniji može da ponudi solucije „na osnovu sopstvenoga iskustva".
„Postoje mnogi modeli da se, BEZ IZRIČITOGA PRIZNANJA AUTOKEFALIJE, nekoj crkvi pruži faktična samostalnost. Ne treba se držati pojmova Carigradske patrijaršije o autokefalijama”, tvrdio je Alfejev.
Njegove ondašnje izjave, međutim, pojašnjavaju da ta napadna briga Ruske crkve za Crnu Goru i Makedoniju – a obje zemlje u to vrijeme su kandidovane za prijem u NATO – nikad nije imala samo eklisiološke ili neke druge širokogrude motive. Alfejev je govorio da je, biva, „Balkan složen region, a i danas se tu UKRŠTAJU DVIJE CIVILIZACIJSKE PARADIGME". „S jedne strane, ZAPADNA CIVILIZACIJA, koja UZDIŽE SEKULARNE VRIJEDNOSTI. S druge, tu je istočno (pravoslavno) hrišćanstvo”, objasnio je Alfejev.
Rusija je, do juna 2016, silne nade polagala u Amfilohija, kao duhovnu perjanicu anti-NATO agitacije u Crnoj Gori. Ostaće zabilježeno da je Amfilohije, prvi i jedini put kao mitropolit crnogorsko-primorski, a pod nesumnjivom „sugestijom” tadašnjega vanrednoga i opunomoćenoga ambasadora Ruske Federacije u Crnoj Gori Andreja A. Nesterenka, 9. maja 2014. odao počast nekom partizanskom ili komunističkom znamenju – konkretno, nota bene i sa Joanikijem MIćovićem – prisustvovao je Amfilohije tada polaganju vijenaca na Spomeniku Partizanu-borcu na brdu Gorica u Podgorici.
Uručen mu je 2015. u Petrogradu i počasni doktorat tamošnje Duhovne akademije. Iste godine Amfilohije je anti-NATO govornik na skupu Demokratskoga fronta u Podgorici, etc.
No, situacija se izokrenula, što bi Hrvati rekli – stubokom, kada je Amfilohije u junu 2016, uprkos bojkotu Rusa, imao odlučujuču ulogu u dovođenju delegacije Crkve Srbije na Sabor koji je na Kritu organizovala Vaseljenska Majka-Crkva.
Amfilohije je čak odsutnim Rusima, na početku Sabora na Kritu, ne bez cinizma, proočitao perikopu iz Jevanđelja. Između ostaloga, više nikad ga nijesu pozvali u Rusiju. Uvrijeđena Ruska crkva, uključujući Ilariona Alfejeva, prekinula je personalne kontakte s Amfilohijem, ali ne zauvijek – dodjeljivanje tomosa Vaseljenske Majke-Crkve o autokefaliji Pravoslavnoj crkvi Ukrajine (2018-2019) i Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori (2019-2020), ponovo će ih zbližiti…
Uprkos javnim i „nejavnim” naporima Rusije, Crna Gora, docnije i Śeverna Makedonija, postale su članice NATO-a. Pokušaj Alfejeva i Ruske crkve iz prve polovine 2010-ih da održi ili ojača ukupan uticaj Rusije u Crnoj Gori i Makedoniji, kroz miješanje u navodno rješavanje crkvenih pitanja – doživio je neuspjeh u Makedoniji, ali, slijedom novih okolnosti, privremeni uspjeh u Crnoj Gori.
(Kraj)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR