(PISMO PORUČNIKA ILIJE R. KONTIĆA IZ BUENOS AIRESA 10. XII 1923. MIRU MITROVIĆU, UREDNIKU „CRNOGORSKOG GLASNIKA“ IZ DETROITA)
Piše: mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar
Oficir, poručnik crnogorske vojske, Ilija R. Kontić, (rođen 1892, Straševina, Nikšić), učesnik Božićnog ustanka (1919), zelenaš, komita-gerilac više godina, pripadnik crnogorske vojske u Gaeti i političke emigracije u Italiji, do 1922. godine, a potom u Argentini više decenija se, dosljedno i promptno, borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Kad je početkom 1922. godine, iz Italije otišao u politički egzil u Argentinu, zajedno sa većom grupom koju je predvodio Krsto Z. Popović, nastanio se, poput Popovića i drugih, potom u Buenos Airesu i patriotski, politički i propagandno djelovao u cilju obnove državnosti Crne Gore i nacionalne slobode Crnogoraca, a protiv režima ustanovljenog 1918. godine u KSHS, nakon okupacije i nasilne aneksije Gore, izvršene od strane Srbije.
Od 1923. godine Ilija R. Kontić pripadao je domoljubivoj, emigrantskoj „Crnogorskoj narodnoj stranci seljaka i radnika“, na čijem se čelu u S.A.D. nalazio bivši crnogorski ministar Milo M. Vujović. Zapravo, u Argentini je Kontić pripadao njenom „ustaškom odjelu“, odnosno, ustaničkom odsjeku i bio njegov predsjednik.
Napominjemo da su se tadašnji crnogorski ustanici nazivali ustaši, te da to nema nikakve veze sa kasnije nastalim hrvatskim ustaškim pokretom.
O djelovanju crnogorskog suvereniste Ilije M. Kontića svjedoči i sljedeći tekst.
„GLAS IZ JUŽNE AMERIKE
Buenos Aijres, 10.-12. 1923.
Gosp. MIRU B. MITROVIĆU
UREDNIKU „Crnogorskog glasnika,
Detroit, Mič.
Dragi brate Mitroviću,
Ovime vas molim, da izvolite ovo mojih nekoliko redaka uvrstiti u naš dični organ, „Crnogorski Glasnik“.
Braćo članovi bivšeg „Saveza nezavisnih Crnogoraca“, a sada „Crnogorskog potpornog saveza“, kao i „Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika“:
Kao što vi je poznato, da je jedan viši dio crnogorskih boraca prešao u ovu plemenitu zemlju, to jest Republiku Argentinu, u kojoj nađosmo veliko gostoprimstvo i zašititu, u kojoj nam se ukaza zgodna prilika da produžimo započetu borbu za čast, pravo i slobodu naše viteške domovine; gdje nađosmo veliki broj naše braće Crnogoraca, koji ne svi rado raširenih ruku dočekaše u svoj bratski zagrljaj, koji svi skupa u zajednici sa nama produžuju svetu borbu za čast i pravo mile ni domovine, koji su se riješili, da se do potonje kapi krvi bore protivu krvavog biogradskog režima i njegovih dahija, koji naše golo i nezaštićeno roblje na svake muke udaraju.-
Braćo! Kao što vi je poznato, bez slobode, ljubavi, pregnuća, bez požrtvovanja-ne dobiva se pobjeda, a po naseb-bez zajedničke naše grupisane borbe. Zato smo i mi osnovali naš ustaški odio i stupili u bratsko kolo naše braće u Sjevernoj Americi u Crnogorsku Narodnu Stranku Seljaka i Radnika, odakle ćemo svi složno moći povesti svetu borbu.
Naši opšti neprijatelji to su uviđeli, zato su još 1922. godine preko nekih naših odroda, pokušali da pošto poto unište našu borbu i našu organizaciju, ali blagodareći čistom razumu i iskrenosti naše braće, nijesu uspjeli-no su tamošnja braća znali i umjeli očistiti gubu iz torine, to jest očistiti naš Savez od izroda i trgovaca.
Mi smo se tome radovali, i u jednom od ranijih brojeva našeg dičnog „Crnogorskog Glasnika“ mi smo svima vama odali našu zahvalnost.
No na veliku zalost, ti se odrodi i biogradski plaćenici ponovo javiše.
Brat Vaso Đ. Kovačević piše ni jedno veliko pismo, i u njemu još više čudesa; pri zaključku veli: Mi smo iz Saveza brisali Mira B. Mitrovića, a „Crnogorski Glasnik“ nije više organ Saveza ni tumač crnogorskih patriota.
Nas ovo pismo brata Kovačevića ni malo nije zbunilo niti za minut od borbe udaljilo; mi smo znali po čijem se nalogu piše, znali smo, ko to diktira! Mi se u tome nijesmo prevarili, jer dođe krilati orao raširenih krila-naš mili „Crnogorski Glasnik“, u kom sve u potankosti viđesmo, što izrodi i plaćeni misle.
Mi našoj braći u Sjevernoj Americi čestitamo na uspjehu, koji znadoše i umješe odrode i biogradske plaćenike poćerati iz njihove sredine. To ćemo i mi ovamo učinjeti, ako se koji pojavi, no ih među nama nema.
Članovi ustaškog odjela u Buenos Ajresu podižu svoj glas i šilju svoj apel na braću članove Crnogorskog Potpornog saveza, a tako i na članove Crnogorske Narodne Stranke Seljaka i Radnika, čiji smo i mi članovi, da svi složno produže započetu svetu borbu za čast, pravo i slobodu Crne Gore.
Kumimo ve, braćo, nemojte se dati zavesti i pasti u šake našim protivnicima, našim odrodima, koje ni naš mili i jedini list „Crnogorski Glasnik“ na javnost iznosi.
Crna je Gora Crnogoraca. To je bilo i to mora biti! Nestaće palikuća, nestaće izroda i prodanih duša. Njihova će se imena samo po zlu i izdajstvu spominjati. Pravda i istina nepravdu i laž će pobijediti. Zato mi smo više no uvjereni, da se blizu primakao dan naše pobjede-da slave i uskrnuća Crne Gore i Crnogoraca.
Crnogorac treba da dade sve za čast i domovinu. Zato slogom u borbu za čast, pravo i slobodu domovine!
U ime članova ustaškog odjela br. 14 Crnogorskog potpornog Saveza, šilju svojoj braći članovi C. P. S. i Crnogorske Narodne Stranke Seljaka i Radnika svoj bratski pozdrav s usklicima:
Živjela naša mučenička domovina Crna Gora!
Živio Crnogorski Potporni Savez!
Živjela Crnogorska Narodna Stranka Seljaka i Radnika!
Za ustaški odio u Buenos Ajresu, Južna Amerika,
S bratskim pozdravom
Predsjednik, Ilija R. Kontić“.
(„Crnogorski glasnik“, oficijelni organ Crnogorskog potpornog saveza i Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika, Detroit, Mičigen, godina IX, broj 49, utorak 15. januara 1924. str. 4).
Bilo je to vrijeme kad je crnogorska indipendistička politička emigracija u Južnoj i Sjevernoj Americi bila podijeljena i snažno zavađena i kad su jedni druge optuživali za nelojalnost Crnoj Gori. Taj raskol i sukob započeo je još kod crnogorske političke emigracije u Italiji i prenešen je i inteziviran na tlo Južne i Sjeverne Amerike, u kojoj je prešao značajan dio političkih emigranata iz Italije tokom 1922. godine i docnije. U Južnoj i Sjevernoj Americi postojale su i djelovale dvije struje u crnogorskoj političkoj emigraciji: jednu je predvodio bivši ministar Milo M. Vujović, a drugu znameniti crnogorski suverenista ministar predsjednik crnogorske vlade u egzilu Jovan Simonov Plamenac.
Preko „Amerikanskog Glasa Crnogorca“, koji je izlazio u Čikagu i „Crnogorskog Glasnika“ iz Detrioita te dvije struje vodile su propagandnu, preko koje se očitavala i sadržina njihovog međusobnog političkog razlaza i konflikta, koji je u konačnom bilo pogrešno, jer je samo nanijelo štetu proklamovanoj borbi za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Ilija R. Kontić je podržavao Vujovićevu struju u tom smislu.
Ilija R. Kontić bio je hrabri, odvažni i dosljedni borac za pravo, čast i slobodu crnogorske domovine i naroda protiv velikosrpske subjugacije Crne Gore i kako je sam pisao „krvavog beogradskog režima“.
Roro
Sa sve Srpskom trobojkom