Dušan Kostić: Crnogorska nacija ima svoju književnost (1953)

Priredio: Vladimir Jovanović

U osvrtu Dušana Kostića, pisca, akademika CANU, objavljenom 1953. godine, kritikuje se anticrnogorstvo u Srbiji, izraženo i kroz pokušaje ignorisanja, tačnije asimilacije ili negacije Crnogoraca i naše nacionalne književnosti.

Porijeklom iz Velike, rođen 1917. u porodici crnogorskih kolonista u Peći, tada u sastavu Kraljevine Crne Gore, odrastao u Plavu i Beranama, diplomirao na Filozofskome fakultetu u Beogradu, partizan u Drugome svjetskome ratu — Kostić je jedan od najvećih crnogorskih pisaca 20. vijeka; umro je 1997. u Herceg-Novome.

Početkom 1950-ih je član „Nove misli”, čuvenoga mjesečnika koji je u Beogradu pokrenuo uoči svoga pada s vlasti Milovan Đilas, potonji disident. Uz Đilasa i Kostića, članovi redakcije su sve odreda poznata imena: Milan Bogdanović, Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Vladimir Dedijer, Bora Drenovac, Mihailo Lalić; glavni i odgovorni urednik Skender Kulenović.

Povod za Kostićev osvt je protivljenje namjeri Srpske književne zadruge, izdavačke kuće iz Beograda, da „posrbi”, konkretno, ondašnje crnogorske pjesnike objavljivanjem njihovih djela pod egidom „savremene srpske lirike”.

Kako i prije toga, isti je naum i dan-danji; i Kostića, na primjer na toksičnoj srpskoj wikipediji, posthumno navode s krivotorenom odrednicom „srpski književnik” — čemu se on, kao Crnogorac, za života izričito protivio.

Evo, dakle, osvrta Dušana Kostića (potpisan inicijalima D.K.) iz 1953, na stranicama „Nove misli” (I, 116)…

---

Oni neće da shvate

Nedavno je književni otsjek Srpske književne zadruge uputio pismo nizu književnika pozivajući ih na saradnju za Zbornik savremene srpske lirike koji bi imao da izađe u ponovo krenutoj kolekciji Savremenik. Ideja, naravno, nije loša i nju treba samo pozdraviti, kad ne bi pri tome bilo čudnog kriterija — neuobičajenog zaista za ovakve zbornike i antologije.

Naime, u Zborniku će biti, po riječima iz pisma, zastupljeni „uglavnom svi srpski živi pesnici sa po dvema pesmama (bilo objavljenim ili neobjavljenim do sada) koje će oni sami izabrati”.

Niko, razumije se, ne misli da se miješa u planove Srpske književne zadruge i u način sprovođenja tih planova. Ali Zbornik, već po svojoj prirodi i namjeni, nije interna stvar Zadruge; on je publikacija koja treba da znači nešto u našem književnom i kulturnom životu, da vrši jednu određenu funkciju koja nije mala.

I kad se pri tome, dakle, istavi princip uvrštenja pjesama po slobodnom izboru pjesnika, a ne po jednom opštem i jedinstvenom kriteriju urednika koji treba da dâ fizionomiju knjizi, onda je jasno da je tu u pitanju ipak nesolidan posao. Praviti na takav način Zbornik savremene srpske lirike, daje za pravo uredniku njegovom (Božidaru Kovačeviću?) da pere ruke pred čitalačkom publikom za čudnu mješavinu raznih ukusa i raznih kriterija; a sem toga…

Organizatori njegovi uzeli su u obzir, automatski i „prirodno”, i crnogorske pjesnike, smatrajući ih srpskim i samo srpskim i nikako crnogorskim. Crnogorska poezija sastavni je dio srpske i svake druge poezije naših naroda i niko i ne misli da sada stvara među njima nepotrebne ograde i zidove.

Ali kad se već insistira na zborniku isključivo srpske lirike, a pritom se traže i prilozi crnogorskih pjesnika kao srpskih, neodoljivo se nameće zaključak: izraz je to jednog određenog uskošovinističkog gledanja koje još, nažalost, živi, eto, u glavama nekih ljudi koji ne mogu ili neće da shvate mnogo šta u našem socijalističkom životu i koji, ignorišući crnogorsku literaturu kao crnogorsku ignorišu i crnogorsku nacionalnost kao nacionalnost, i baš uprkos toj nacionalnosti. Neće da shvate…