Nije Nikšić što mu Marko zbori

Piše: Jadranka Selhanović

Nakon završetka Crnogorsko-turskog rata (1876-1878), crnogorska država  je znatno proširena novom teritorijom. Na prostoru koji je nakon Berlinskog kongresa (1878)  pripao Crnoj Gori živjelo je oko 35.000 stanovnika od kojih oko 20. 000 muhamedanske i rimokatoličke vjeroispovijesti. Ulaskom novog stanovništva u sastav Knjaževine Crne Gore (koja je do tada brojala oko 170 000 stanovnika isključivo pravoslavaca) bio je izmijenjen i njen konfesionalni sastav. Bila je to nova Crna Gora u kojoj je živjelo i 15% nepravoslavnog stanovništva.

Iz  vizure takvog sastava crnogorskog stanovništva, zasigurno se  gledalo različito na osmansko carstvo. O namjeri crnogorske vlasti da za sve svoje podanike stvori jedinstvenu predstavu o osmanskom carstvu, svjedoče mnogobrojni članci koje je objavljivala zvanična crnogorska štampa. Za ovu priliku, objavljujemo tekst iz „Glasa Crnogorca“, 1905. godine,  u kojem se govori o upriličenoj  proslavi u Nikšiću, povodom dana stupanja na prijesto sultana Abdul Hamida II. 

Naime, 19. avgusta 1905. godine ovaj turski praznik, po želji knjaza Nikole proslavljen je u Nikšiću, gdje je u to vrijeme boravio crnogorski knjaz. Tom prilikom turski diplomata sa Cetinja bio je pozvan na svečanu večeru  u čast sultana, priređenu u knjaževskom  dvor u Nikšiću. Svečanoj večeri, kako je obavijestila crnogorska štampa, prisustvovali su knjaževska porodica i svi viši činovnici koji su se nalazili u Nikšiću. U istom izvješaju navedno je da su u svim džamijama u Crnoj Gori održane molitve za zdravlje i dug život sultana Abdul Hamida II.   

Dokumenta:

I za kraj. Samo, kratko,  da priupitamo Marka. Zbog drugačijeg Nikšića od onog po Markovom ukusu. I zbog njegove pjevanije, izgleda njemu i njegovim bliskim saradnicima, tako drage pjesme: Leleču Turci, kukaju bule. Je li, ikada, makar i slučajno, čuo i za onu drugu pjesmu: A, nije da se, u ta davna vremena, nije čula i u Nikšiću: Zbogom Turci i barjaci, zbogom ljudi i junaci.