Umijeće povlačenja

Piše: Ana Nives Radović

U savremenoj umjetnosti vlada neobičan zamor. Ne onaj koji dolazi poslije neprospavane noći na otvaranju izložbe, već dublji, gotovo egzistencijalni, koji se prepoznaje u iscrpljenosti samim smislom. Stvoren je umjetnički svijet toliko svjestan sopstvene retorike da njegovi gestovi pobune sada djeluju kao izvještaji o radnom učinku. Svaki poziv na „kritičnost“, svaki kustoski tekst koji obećava da će preispitati sisteme moći zvuči kao saopštenje za javnost o moralnoj higijeni.

Na putanji između skice i tržišta, umjetnost je zamijenila komentar sa savješću. Govori o otporu dok trči za narednim grantom. U međuvremenu, sistem je naučio da svari i pobunu. Radikalno je preimenovano u „uticajno“, eksperimentalno u „skalabilno“, a čak je i čin zamišljanja alternativa pretvoren u još jednu isporuku rezultata.

Ipak, možda baš zbog toga, umjetnost ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se traganje za odgovorom na pitanje kako živjeti još može dogoditi bez trenutne kazne. Ateljei i dalje nijesu samo prostori stvaranja, već laboratorije društvenog oporavka što modeluju etiku pažnje koju su institucije, sve automatizovanije i iscrpljujuće, zaboravile da njeguju.

Ako današnja politika liči na pozorište neprekidne reakcije, umjetnost bi mogla, pa čak i morala, da ponudi suprotno. Pauzu. Odstupanje. Odupiranje porivu da odmah reaguje, da svaku tišinu popuni bijesom ili ironijom. Slike, crteži i skulpture mogu da postanu privremena utočišta od algoritamskog tempa javnog života, no takva utočišta su krhka i treba ih održavati, a ne pretvarati u mit.

Tretirati umjetnost kao javno pitanje znači shvatiti da su estetika i etika nerazdvojive. Djela nijesu ukrasi demokratije, već njena ispitna polja koja podsjećaju na to da sloboda nije tržišni uslov, nego disciplina. 

Zbog toga je neophodno osloboditi se zamornih fantazija o umjetnosti kao spasu ili spektaklu. Ono što svijetu sada treba jeste tiha praksa. Skromna, pažljiva, neglamurozna. Ona koja daje prednost povezanosti nad proizvodnjom koja je sama sebi smisao. Umjetnost treba da prestane da se dokazuje tražeći relevantnost. Ne treba joj nova misija. Treba joj hrabrost. Treba razumjeti da njena uloga nije da obilježi katastrofu. Ona je prerađuje, mijenja joj hemiju i čini je podnošljivom, ali ne postoji kao puki odgovor na nju.