20 °

max 20 ° / min 9 °

Četvrtak

23.03.

20° / 9°

Petak

24.03.

18° / 10°

Subota

25.03.

18° / 10°

Nedjelja

26.03.

17° / 10°

Ponedjeljak

27.03.

12° / 6°

Utorak

28.03.

9° / 2°

Srijeda

29.03.

10° / 2°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Ruska istoričarka o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (1)

Istorija

Tag Gallery
Comments 1

Ruska istoričarka o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (1)

Autor: Antena M

  • Viber

Varvara Borisovna Hlebnikova (na slici gore), poznata slavistkinja, doktorka je istorijskih nauka, vanredna profesorka Fakulteta za strane jezike i regionalne studije Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”. Njezinu studiju, naslovljena je u prijevodu „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, štampala je Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Čovjek na Balkanu: Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu (sredina XIX – sredina XX vijeka)”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278.

„Antena M” će u nastavcima objaviti cjelokupnu studiju dr Hlebnikove, koja na tematskim marginama nije bez neosnovanih stereotipa, ili nepreciznosti — ali, na temelju istraživanja ruskih arhiva, donosi i par novih činjenica iz istorije Crnogorske pravoslavne crkve. Studija sadrži i prikaze statusa vjerskih zajednica muslimana i rimokatolika u Knjaževini Crnoj Gori. Preveo i priredio: V. Jovanović

-----

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

Crnogorsko knjaževstvo odavno je privlačilo interesovanje ruskih istraživača, što zna svaki slavista, ali i običan čitalac zaokupljen istorijom Slovena. Naglašeni interes za malenu brdsku oblast Balkana sasvim dosljedno odgovara postignuću koji su Crnogorci napravili u poduhvatu borbe za slobodu od osmanskoga jarma.

Nesumnjivo, svako je obratio pažnju na ulogu CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE u toj borbi.

Zapravo, istorija Crne Gore počinje od toga da se u 16. vijeku, postepeno, u teško dostupnim, izolovanim provincijama bivše srpske države, dogodila promjena društvene i ekonomske strukture. Umjesto starosrpskih feudalnih odnosa došlo je plemensko ustrojstvo i osobeni istorijski život, koji su neki učenjaci 19. vijeka nazivali teokratijom.

Državne su ustanove iščezle, a uticaj Crkve na narod je sačuvan, čak je i porastao tako što je pravoslavlje postalo ideologija slobode, simbol etničke samobitnosti, napravivši Crnogorce posebitim, različitim od ugnjetavača. Osmanska carevina nije sagledala u tom uticaju atentate na svoju vlast; nije primjećivala da, korak po korak, pravoslavni sveštenici postaju idejne, a zatim političke vođe svoga naroda.

Političko liderstvo crnogorskih mitropolita postaje očigledno kada je Danilo Njegoš (1697-1735) započeo borbu s plemenskim razdorima i napravio pokušaj da izvede svoj narod iz međunarodne izolacije, ustanovljujući kontakte s Rusijom.

Prejemnici Danilovi, Petar I (1784-1830) i Petar II (1830-1851), nastavljaju poduhvat preobraćenja Crne Gore u političku jedinicu, sazdavajući adekvatne organe državne uprave i pretvarajući običaj u pisano pravo. U tom cilju, vladike se nijesu bojali biti vojskovođe, u odsudnim momentima su ratnici i održali su pobjede u okršaju s Turcima.

Nastojanja prvih Njegoša nijesu se ostvarila, no sazdali su temelje da 1852. godine Danilo Petrović, sinovac Petra II, Crnu Goru proglasi Knjaževinom, a sebe svjetovnim vladarem. U kratkome intervalu, do 1878, samoproglašeno knjaževstvo je dobilo nezavisnost i raširilo svoju teritoriju. Počinje period državnoga razvoja Crne Gore, u kojem crkveni, religozni život, zauzima novo mjesto.

S jedne strane, prijelaz od duhovne na svjetovno državno upravljanje postavio je neizbježno pitanje o tome kakvu će ulogu u crnogorskoj državi sada igrati Pravoslavna crkva; neće li ometati učvršćenje državnoga poretka? S druge strane, nakon Berlinskoga kongresa, Crna Gora više nije monolitna konfesionalna zajednica, jer su u njezin sastav ušle oblasti naseljene muslimanima i katolicima i predstojalo je od njih napraviti lojalne podanike pravoslavnoga Knjaza.

Premda te teškoće nijesu jedine aktuelne u unutrašnjoj politici Crne Gore krajem 19. i početkom 20. vijeka, nemoguće je ne primjetiti da je od uspjeha njihova rješavanja umnogome zavisila stabilnost zemlje.

Državne su vlasti Crne Gore dovoljno rano shvatile potrebitost izmjene društvenoga statusa Pravoslavne crkve. Knjaz Danilo je inicirao, a njegov prejemnik Nikola nastavio, postepeno da CRNOGORSKU CRKVU spušta s visokoga istorijskoga pijedestala.

Nakon proglašenja Danila Njegoša za knjaza — a ne za vladiku, kako je zavjetovao Petar II — dugo se odlaže izbor novoga mitropolita; drugim riječima, Crkva ostaje bez predstojatelja. Tek 1857. godine Nikanora Ivanovića šalju u Rusiju za posvećenje u episkopa, da bi mogao postati mitropolit. Očigledno je tih pet godina bilo dovoljno da organizaciono oslabi Crkvu.

Mitropolit Nikanor nije ostavio značajniji trag u crnogorskoj istoriji, a kraj njegove karijere do danas ostaje obavijen tajnom. Kada je 1860. u Kotoru, tada u Austrijskoj carevini, ubijen knjaz Danilo, Nikanor je otputovao na lice mjesta, radi sprovoda tijela pokojna vladara na Cetinje, no nije se nikad vratio u Crnu Goru, preživljavajući u Dubrovniku i Zadru.

Do danas nijesu pronađeni pouzdani dokazi što ga je prinudilo da tako postupi. Pavle A. Rovinski pretpostavlja da se Nikanor uplašio da će potpasti pod sumnju za učešće u ubistvu knjaza.

Na početku vladavine Nikole Njegoša, mitropolit je postao vrlo popularni u narodu nastojatelj Manastira Ostroga Ilarion Roganović, koji je u čin episkopa posvećen 1863. godine u Rusiji. Ilarion je do 1876-1878, prema svjedočenjima savremenika, „jedan od najaktivnijih saradnika Knjaza”.

Knjaza i poglavara CRNOGORSKE CRKVE zbližilo je romantični odnos spram istorije njihova naroda i patriotsko raspoloženje u odnosu na crnogorski suverenitet. K tome, Ilarion Roganović je mislio da sveštenici nijesu dužni da se bave državnim poslovima.

Nastojanjem mitropolita, služiteljima Crkve moralo se otkazati učešće u vojnim poslovima i nijesu pretendovali da budu vođe vojnih jedinica, kako je to bilo u epohi upravljanja pod vladikama.

U crnogorsko-turskome ratu 1876-1878. godine, Crkva je pružila svu moguću pomoć državi. Škole, otvorene na inicijativu mitropolita, preobraćene su u vojna skladišta i bolnice, Cetinjski je manastir postao i rezidencija Društva Crvenoga krsta. Ilarion je lično rukovodio tim poslom.

Po okončanju vojne, mitropolit nastavlja da ojačava crkveni kadar; međutim, otkriva neočekivano zahlađenje odnosa među državom i Crkvom…

(Nastavlja se)

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Terra nova

E slavna Crna Goro i još slavniji Crnogorci, potomci vaši vas brukaju i slavu vašu drugima pripisuju. Kad su teška vremena stvorila heroje i junake, a dobra vrmena stvoriše fukare i pestokupljevine, da brukaju svoje pretke i slavnu istoriju - oće li se ovo zlo završavat bez djaola i Djaonikija