13 °

max 16 ° / min 11 °

Utorak

27.02.

16° / 11°

Srijeda

28.02.

18° / 11°

Četvrtak

29.02.

18° / 12°

Petak

01.03.

13° / 10°

Subota

02.03.

14° / 9°

Nedjelja

03.03.

12° / 9°

Ponedjeljak

04.03.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Je li Lenjin podržao Božićni ustanak?… ispovijest Nikole-Starog Kovačevića

Istorija

Comments 1

Je li Lenjin podržao Božićni ustanak?… ispovijest Nikole-Starog Kovačevića

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

 

„Seljački sin po porijeklu, učitelj po obrazovanju, Nikola predstavlja karakterističan primjer onih naših intelektualaca koji su se našli iznevjereni u svojim nacionalnim i demokratskim idealima još na početku stvaranja stare buržoaske-monarhističke Jugoslavije”, pisao je avgusta 1964. crnogorski revolucionar i intelektualac Puniša Perović u povodu smrti NIKOLE-STAROG KOVAČEVIĆA. 

„On je kao partijski rukovodilac u Crnoj Gori sredinom 1920-ih doživio PATNJE NARODA i STRAHOTE POLICIJSKIH PROGONA, a isto tako, kasnije, gorčine i teškoće života u emigraciji”, evocirao je Perović. 

„Gubeći zbog toga državnu službu, on već od tih dana stupa na put profesionalnog revolucionara koji će ga nešto kasnije, preko Beča i Praga, odvesti do Moskve, Harbina i Tokija, pa i do SAD i Kanade”, naglasio je Perović. „Od 1928. do 1934. Nikola Kovačević boravi u Moskvi i van Sovjetskog Saveza. Za to vrijeme bio je direktor Jugoslovenskoga odjeljenja na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi i vršio dužnost predstavnika KPJ u Kominterni”. 

„Godine 1934. pošao je u SAD, tu ostao do 1937. kao novinar, i bio član Biroa jugoslovenskih komunista u Kanadi. Kovačević je 1942. pošao iz Kanade u Jugoslaviju u namjeri da se priključi Narodnooslobodilačkoj vojsci, ali je na Antlantiku teško ranjen i vraćen u Kanadu. Pred kraj rata, 1944, drug Kovačević je izabran za predstavnika Jugoslavije u Međunarodni biro rada, a 1945. vratio se u Jugoslaviju i postavljen za opunomoćenog ministra u Sofiji”, pisao je Puniša Perović. 

Smrt Nikole Kovačevića, umro je 24. avgusta 1964. u Herceg-Novome, bila je udarna vijest. Tito i Jovanka šalju telegram s izjavom saučešća. Ondašnji crnogorski vrh učestvuje, uz vojne počasti, u sprovodu iz Herceg-Novoga i sahrani na Grahovu kod Nikšića, kako je napomenuto: „u legendarnome Nudolu, koji je pored Nikole, dao i njegovog rođenog brata — heroja Sutjeske — Savu Kovačevića”.

 

Razumije se, tom prilikom nijesu evocirane manje slavne činjenice od prije 1920. iz biografije Nikole Kovačevića. To su mladalačke epizode anticrnogorstva, štaviše 1918. i poslanika tzv. podgoričke skupštine, potom policijskoga komesara na Grahovu u službi okupatorske Srbije, do jeseni 1919. godine. O svemu tome, međutim, on sâm pošteno svjedoči kada je i sa crnogorskim književnikom, akademikom Dušanom Kostićem, vodio interesantne razgovore, koji su stenografisani i 1981. objavljeni u ediciji „Nikšićke sveske”, izdanje o „Kazivanju Nikole Kovačevića Starog”. Izvode iz tih kazivanja smo objavili u prethodna tri nastavka (na donjem linku)…

Komunizam 1918. banuo je na ruševinama Kraljevine Crnu Goru kao nijansa ubilačke srpske okupacije, no, istina vrlo brzo, postaje njezina borbena negacija, sve više i više. Ali, taj „prvi” komunizam u Crnoj Gori nije bio stran ni Kovačevićevom mentoru, zemljaku s Grahova Marku Dakoviću, agentu Srbije — u Knjaževini Crnoj Gori pravosnažno osuđenom veleizdajniku, docnije amnestiranom od kralja Nikole, koji će skončati aprila 1941. kao ministar Karađorđevića kad mu je, pri bježaniji iz zemlje, u avionskom udesu kovčeg s zlatom smrskao lobanju. 

Kovačević se priśećao događaja, po prilici 1919. godine: „Otac Nika Pavića [Niko je komunista, 1945. crnogorski ministar prosvjete, prim] došao je da vidi za sina đevojku u Grahovu. Na svadbi je bio i Marko Daković. Posijedali svatovi za trpezu i počeli pjesmu. Pjevalo se o Lenjinu, komunizmu i sl. Ljubo Popović, koji je bio radikal [filijala Narodne radikalne stranke Nikole Pašića, prim], pita Marka za trpezom: — Što je ovo, Marko? — Eto to, Ljubo. — Jel' ovo komunizam ovđe? — Vidiš što je. Ljubo radikal, uzvrpoljio se. Marko nije bio zagrižljiv, a Ljubo se bunio. Tu se otvoreno pjevalo i govorilo za komunizam, za Internacionalu”. 

Kad je početkom 1920. putovao u Beograd, da sebi traži učiteljsku službu — i dobiće je, u školi na Grahovu — tamo je u knjižari pokupovao marksističku literaturu. Karađorđević nije još zabranjivao komunizam. S tom litetarurom, kazivao je Kovačević, mjesece je „prošao śedeći u jednoj sobi izvan škole, stalno kapajući nad knjigama”. 

Nekako u to vrijeme, 20-25. juna 1920, Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), održava svoj drugi kongres, usvaja prvi program i mijenja nazivu u — KPJ. Kovačević śeća se da je zvanično član KPJ postao 14. oktobra 1920. 

JOVAN TOMAŠEVIĆ vođa je komunističkoga ogranka u Crnoj Gori; kao i Marko Daković u sudskom procesu povodom Bombaške zavjere juna 1908. osuđeni je veleizdajnik, potom amnestiran od kralja Nikola. Pravne nauke, kao stipendista Srbije, diplomirao u Francuskoj. Nakon Božićnoga ustanka, tokom 1919, prema arhivskim izborima, barem u jednom navratu u Crmnici organizovao je „omladince” i sadjejstvovao okupacionim trupama Srbije protiv boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore...

 

U opštini na Grahovu, uoči parlamentarnih (ustavotvornih) izbora za prvu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, održani su 28. novembra 1920, Kovačević i još jedan učitelj, njegov stari školski drug, takođe poslanik tzv. podgoričke skupštine, perjanice su komunista — to je Miljko Bulajić, iz Vilusa, otac čuvenog reditelja Veljka. 

Ogranak KPJ je predao listu u izbornoj jedinici „Crna Gora”. Nosilac liste — Tomašević, a Kovačevića su, tvrdio je bez njegova znanja, stavili petog po redosljedu na toj listi. 

Kako političkom krilu zelenaša, docnije formiranoj Crnogorskoj (federalističkoj) stranci (CFS) okupacioni režim nije dozvolilo da istakne listu, te zbog posljedično velike apstinencije ili bojkota izbora 1920, desio se šok: za KPJ, koja se deklariše protiv Karađorđevića i za sovjetsko republikansko uređenje, te za antimonarhističku Republikansku stranku, glasa — i to javno, izjašnjenjem pred biračkim odborima — većina Crnogoraca. 

Od mogućih 10 poslanika iz izborne jedinice „Crna Gora”, KPJ je osvojila 4 poslaničkim mjesta sa podrškom od oko 40 odsto onih koji su glasali. I Kovačević je dobio ubjedljivo najviše glasova na Grahovu, no u konačnom, kao peti na partijskoj listi, nije prošao za poslanika. Onda je, između Kovačevića i Miljka Bulajića, došlo do prepirke, s implikacijama većim od poništavanja komunističke izborne liste i-ili poništavanja izbora. 

Naime, Bulajić je, istinito, tvrdio da Kovačević nije po zakonu ispunio uslove za poslaničkog kandidata; jer je, u toku kampanje, premišljajući se, izgleda svjestan da bi mogao ostati bez državne učiteljske službe, Kovačević poslao biračkome odboru depešu da odustaje od kandidature. To je, nakon održanih izbora, dospjelo u javnost, čak do posmatrača izbora koji je delegiran iz Velike Britanije. 

Prema Kovačeviću, „režim nije pokretao to pitanje”. „Zašto? Zato što je na izborima i nakon izbora tu bio prisutan predstavnik Forin ofisa iz Londona, on je kontrolisao izbore u Crnoj Gori, da li su slobodni ili nijesu, jer je u engleskome parlamentu postojala jaka struja za samostalnu Crnu Goru. Oni su branili kralja Nikolu”, kazivao je Kovačević. 

„I taj predstavnik je išao od stranke do stranke i pitao: — Da li je vaša stranka za ujedinjenje ili nije? On je bio kod Jovana Tomaševića. Kazali su: MI SMO ZA UJEDINJENJE”. 

„Sada, da li da se ponište izbori, da li da se poništi komunistička lista zbog ovog mog slučaja u Grahovu? Formalno postojali su razlozi, ali trebalo je brkati čitavu stvar”, objašnjavao je Kovačević. „Prešli su preko toga, nijesu uzeli u obzir onu moju bezazlenu depešu koju sam ja poslao. Jovan je pošao u sud i kazao da nije istina ono što sam im ja poručio. Sud nije provodio nikakav postupak u pogledu toga da li je lista legalna ili nije. I tako je ostalo”. 

Ali, „medenom mjesecu” iz 1918. i 1919. između komunista Crne Gore i okupacione vlasti Karađorđevića došao je kraj. Bezmalo odmah po izborima, režim 29. decembra 1920. donosi specijalni akt, Obznanu, a 2. avgusta 1921. i Zakon o zaštiti države: zabranjuje se KPJ i apsolutno svaka komunistička aktivnost i propaganda i uspostavlja se protiv komunista specijalni sud. 

I komunisti, među njima su i oni koji su u Crnoj Gori progonili protivnike „ujedinjenja”, sada postaju progonjeni, uključujući Jovana Tomaševića. Kovačević se priśećao da se, nakako od tada, „zdravlje Tomaševića sve više trošilo, naročito poslije ŽANDARMSKIH UDARACA PUŠČANIM KUNDACIMA na jednom zboru”. 

Prema Kovačeviću, kada se Tomašević, sredinom 1920, latio posla organizacije KPJ u Crnoj Gori, vjerovao je da se „ujedinjenje” može ostvariti na pravedniji način nego pod Karađorđevićima: trujumfom ideje marksizma. U stvarnosti, priznaje Kovačević, „PLJAČKE, PALJEVINE, PROGONI, ZATVARANJA, TUČE, UBISTVA i slično — sve su to bili metodi ujedinjenja”. 

„Kad se tome dodaju špekulacija, korupcija, izbijanje na površinu ljudi koji ničim nijesu zadužili opštu stvar, a zanemareni su i zaboravljeni ljudi, porodice i pojedini krajevi koji su u ratovima dali sve od sebe — onda je jasno koliko se u crnogorskome narodu gomilalo nezadovoljstvo protiv nove državne tvorevine i njezina rukovodstva”. 

„U takvoj situaciji”, evocirao je Kovačević, „prihvatio se posla oko stvaranja Komunističke partije u seljačkoj Crnoj Gori Jovan Tomašević, i po inteligenciji i po kulturi najuzdignutiji Crnogorac, čovjek evropskoga obrazovanja u dobrom smislu riječi”. 

Slijede i druga svjedočenja Kovačevića o Tomaševiću, koji, na stranu njegova politika i postupci, izgleda nije bio bez harizme lidera: „Poznavao je istoriju Crne Gore bolje nego naši istoričari crnogorski ondašnji. Poznavao je ekonomske prilike Crne Gore, poznavao je prilike emigracije crnogorske. Poznavao je prilike i razvoj političkog života, političkih partija u Crnoj Gori, poznavao je književnost i umjetnost crnogorsku, poznavao je odnose Crne Gore kao države sa drugim državama u prošlosti. Čini mi se da niko nije tako poznavao stanje, položaj, raspoloženje i dušu Crnogoraca kao što je on”. 

„A što se tiče njegovih ličnih kvaliteta, ja mislim, i tu se sigurno ne varam, to je bio najintelegentiniji Crnogorac: po kulturi, po opštem obrazovanju, po znanju. Čovjek koji je bio svestrano izgrađen, ne samo kao marksista. Tri strana jezika — vladao je lako s njima. Imao je biblioteku na svim tim jezicima: ruskom, njemačkom i francuskom. Čitao je na tim jezicima bez teškoće. Poznavao je ne samo teoriju marksizma, marksističku literaturu, nego i književnost tih naroda, i drugih naroda. Poznavao je to bolje nego iko u Crnoj Gori”. 

„U Crnoj Gori i najveći njegovi neprijatelji mrźeli su Jovana Tomaševića ne lično, kao čovjeka, nego su mrźeli njegove političke ideje, borbu koju je on vodio”, tvrdio je Kovačević. „Intimno, u duši, oni koji su imali ičeg poštenog ośećali su da je Jovan Tomašević iznad njih ne samo za glavu nego i daleko, mnogo više — i po znanju, i po borbenosti, i po ličnoj čistoti. Čovjek koji je živio životom, da ne kažem gorim, ali ni boljim no nekvalifikovani radnik u varošicama Crne Gore. Nikada nijesam vidio da ima na sebi čestito odijelo ili dobre cipele. Nije to bila demagogija, nego čovjek nije imao”. 

„On je bio advokat, a vršio je advokatske poslove besplatno, osobito ako je bila u pitanju sirotinja. Imanja nekog nije imao, pa i ako je kad imao koju paru — gotov je bio da je da drugima, prije nego da je potroši na sebe. Da je bio u boljim materijajalnim prilikama, mislim da je morao živjeti još 10-20 godina. On prosto nije imao niti čestite ishrane, niti čestite postelje, niti za što često kupiti i ljekove, ili platiti specijalistu koji bi se o njemu brinuo”. 

Tomašević je na Cetinju držao advokaturu. Kovačević pamti da ga je, u proljeće 1922, on pozvao kod njega, da mu pomogne u poslu. „Nije imao ni kancelarije. Bio sam na stanu i hrani kod njega, a on je bio bolestan. Nijesam imao mnogo posla. Svega po jedan sat sam radio”, kazivao je Kovačević. Kod Tomaševića je bio par mjeseci. Odlučio je da se vrati na Grahovo „s tim da po jeseni opet dođem”. „Ugurao mi je u džep prilikom ulaska u autobus četiri hiljade dinara. — Jovane, neću! On se izdere, bolestan, da ćutim. Dopratio me do autobusa”. 

Tu na stanici nailaze na Lazara Damjanovića, takođe osuđenog veleizdajnika iz Bombaške zavjere, srpskoga agenta koji je s Markom Dakovićem u „izvršnom odboru” tzv. podgoričke skupštine početkom 1919. palio i žario po Crnoj Gori. I Stojan Cerović (1888-1943) je bio tu na cetinjskoj autobuskoj stanici; on je u međuratnome periodu pristaša velikosrpske politike, vlasnik u Nikšiću prorežimskoga glasila „Slobodna riječ” i hotela na Žabljaku, a za mnoge iznenađujuće 1941. priključio se Titovoj vojsci. Kovačević pamti sljedeći dijalog: 

„Na autobus, Damjanović, prati Cerovića, a Jovan mene. Lazar kaže Jovanu, oni su znali da sam ja bio u omladinskome pokretu u Beogradu, u kojem je bio i Marko Daković, i veli: — Svako svoga prati. Jovan kaže: — Lako je vama, vi ste popovski sinovi, a mi sirotinja". 

Kovačević ocjenjuje da su komunisti imali temeljnu grešku, a „ta greška se sastojala po pitanju ujedinjenja Crne Gore i Srbije. Nijesmo mi u početku priznavali nikakvu individualnost Crnoj Gori. Bjelaška politika — nikaave saradnje sa zelenašima”. Ali, kada je zabranjena KPJ pokušala da djeluje kao novoosnovana Nezavisna radnička partija, Kovačević se śeća da je 1923. „počela saradnja sa federalistima (CFS)”, došlo je do približavanja „nacionalista i revolucionara”, o tome je objavljen plakat. 

„Ja sam pisao Jovanu jedno pismo, ovako: — Dragi Jovane, ja sam pročitao ovaj plakat o saradnji, i meni se čini da se mi nalazimo na istim pozicijama sa Sekulom Drljevićem; molim te, reci mi o tome, što misliš”. 

Tomašević mu na Grahovo šalje kurira s ljutitim pismom, „na 15 stranica velikog formata”. „On se na mene okomio kao na tipičnog predstavnika bjelaša u Partiji”, priśećao se Kovačević. „Udario on meni i kroz to na opasnost koja Partiji prijeti od bjelaša i zelenaša, naročito od bjelaša. Iznosi mene kao tipičnog predstavnika u Partiji bjelaške organizacije”. Kovačević prihvata kritiku, napominje da su „bjelaši baš 1941. godine više pošli u neprijateljske redove nego zelenaši i postali izrazito neprijateljski elementi”. 

Jovan Tomašević je 1924. umro, a Nikola Kovačević postao umjesto njega pokrajinski sekretar — šef ogranka ilegalne KPJ za Crnu Goru. Do tada, Kovačević je već bio pritvaran i trajno otpušten iz učiteljske službe. Liše Tomaševića, Miljka Bulajića, razumije se, Kovačević je znavao i druge, prvotne crnogorske komuniste, od kojih su neki, poput njega, boravili i u SSSR: - Petka Miletića, Pavla Žižića, Radovana Golovića, Aleksu Pavićevića, Gojka Samardžića, Marka Mašanovića, Nišu Milanovića, Beća Lazovića, Boža Ljumovića, Blaža Raičevića, Stanka Dragojevića, Miluna Božovića, Jovana Mališića, Bracana Bracanovića, Marka Grgurovića, Adolfa Muka, Milana Radanovića, Petra Đukanovića, Jovana Radunovića, Luku Vujačića, Radovana Vukanovića, Antuna Franovića, Mihaila Milonjića, Đoka Čejovića… 

Kovačević kaže: „Partiji u Crnoj Gori imali smo priličan broj intelektualaca, advokata, profesora i učitelja, srednjoškolske omladine”. Bez ustavnoga prava da na izborima glasaju i budu birane, uz to s hipotekom patrijarhalne podređenosti, ženama je komunistički pokret širom otvorio vrata. Kovačević pamti da je prva članica KPJ u Crnoj Gori Katica Muk, a po redosljedu drugu, Boženu Vučinić, on je primio u Partiju. 

Tu je i — dr. VUKAŠIN MARKOVIĆ, rodom iz Pipera. „Vukašin je pripadao revolucionarnome pokretu u carskoj Rusiji. Od kada i u kakvim je sve forumima bio ne bih mogao reći, ali mu je priznat staž u Boljševičkoj partiji od 1917. godine. Učestvovao je u građanskome ratu u Rusiji”.

 

„Zbog njegovih ekstravarantnih istupa”, tvrdi Kovačević, „bilo je posIije naređeno da ga strijeljaju. Uspio je Vukašin da saopšti Lenjinu kakva mu opasnost prijeti; i Lenjin ga je spasao. Ne bih baš rekao da je Vukašin bio neki izgrađeni marksista. On je više bio popularizator revolucije, bez neke marksističke tvrde podloge. Bio je privržen, odan Oktobarskoj revoluciji. Liše toga, bio je doktor medicine i veterine. Imao je dva fakulteta”. 

„Vukašina sam ja prvi put susrio u Glavnjači, u zatvoru, u Beogradu. Znamenito je njegovo saslušanje pred policijom u Beogradu, i jedan dio tog saslušanja je objavila ‘Politika’. Otprilike, koliko se śećam, rekao je ovako: — Možete vi meni otkinuti glavu, ali za moju glavu će Lenjin otkinuti hiljade vaših". 

„To se prepričavalo po Crnoj Gori 1921. godine. On je poslije zatvora došao u Crnu Goru otvoreno da radi. Postao je vrlo popularan među seljacima. Na selu je bio”. Naime, priključuje borcima Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore — dr. Marković „pet para” ne daje za Jovana Tomaševića i „liniju” KPJ „očuvanja Jugoslavije”. 

„S njegovim odlaskom u šumu pošao je i jedan broj ljudi među kojima Petko Miletić, Blažo Nenadić, Stoja Marković i još nekoliko odmetnika koji su sa njima zajedno bili u šumi. U pogledu političkog uticaja u Crnoj Gori, njegova profesija mu je mnogo pomogla. Bio je u stanju desetine i desetine kilometara da pješači, da obilazi nekoga ko je bio bolestan, bez ikakve naknade”. 

„Sa radom rukovodstva Partije nije se slagao”, kazivao je Nikola Kovačević. „Vukašin je izdavao neke proglase, koji nijesu bili partijski, jer ih nije potpisao Jovan Tomašević”. 

„Tomaševića je sud zvao na odgovornost, i on je dokazao da sa time nema ničega zajedničkog. Otuda dolazi i onaj telegram Lenjina koji je pozdravljao borbu Crnogoraca. Takav telegram nikada nije postojao. To je neko u Crnoj Gori izmislio da je Lenjin čestitao. A ko je autor toga — ne zna se”.

 

(Kraj)

 

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Realista

Svaka cast na tekstu, hvala!