Piše: Ana Nives Radović
Umjetnosti nikad nije bila potrebna dozvola da postoji, jer se pojavljivala u javnosti i prihvatala rizik, mjereći se prema onome što joj je prethodilo, izložena kritici, dosadi i odbijanju da se o njoj brine. Onog trenutka kad umjetnost zatraži poseban tretman i okvir koji obećava zaštitu, suština se izgubi. Tražiti drugačiju vrstu prosuđivanja znači sumnjati da djelo možda ne bi preživjelo ono što mu je prethodilo.
Danas se taj strah često pojavljuje prerušen u analizu. Riječ istraživanje nudi se kao zaklon, kao da njeno vezivanje za umjetnost može spasiti praksu od grubih mehanizama tržišta, brendiranja i upotrebljivosti. Kultura je danas pritisnuta potrebom da se opravda kao usluga. Nasuprot tom pritisku, istraživanje zvuči kao pravdanje postojanja. Istraživanje je ujedno i jezik administracije, primjenjivosti i mjerljivog doprinosa.
Savremena umjetnost je sposobnost da se bavi svijetom stekla tako što je odbila da mu direktno služi. Odbacivanje upotrebljivosti nije bilo izraz arogancije, već strategija, jer je samo odbijanjem korisnosti umjetnost mogla da odgovori uslovima koji su je zahtijevali. Taj čin stvorio je prostor u kojem su istorija, politika, filozofija i forma mogle da se sudare bez potrebe da se razriješe u rezultate. Umjetnik nije bio manje intelektualan zato što se opirao objašnjenju, jer objašnjenje jednostavno nije bilo medij.
Opasnost danas nije u tome da će umjetnost postati previše teorijska, već da će postati previše uredna. Ton koji okružuje pojam istraživanja počinje da liči na društvene nauke u njihovom najsamouvjerenijem obliku u kojem je ona dobronamjerna, bez humora i sklona zaboravljanju istorije. Rasprava se umnožava. Pokazivanje izostaje. Djelo rizikuje da bude zamijenjeno svojim opravdanjem, iskustvo svojim natpisom. Kad se to dogodi, značenje se pretopi u retoriku, a retorika u prodaju.
Umjetnost ne misli kroz zaključke, već kroz gestove, zastoje i odbijanja. Njena inteligencija je procesna, a ne izjavna, ona napreduje oblikujući neizvjesnost, a ne uklanjajući je. Najozbiljniji radovi često uskraćuju znanje umjesto da ga gomilaju, birajući ograničen horizont kako bi se unutar njega ipak nešto moglo dogoditi.
Pravo istraživanje u umjetnosti nikad nije tražilo dozvolu. Ono se dešava svuda gdje je pažnja dovoljno dugo zadržana da bi forma mogla da se pojavi, često u uslovima koji djeluju beskorisno, privremeno ili čak apsurdno. Njena vrijednost nije u tome što daje odgovore, već u tome što stvara situacije u kojima pitanja dobijaju težinu koja se ne može standardizovati.
Ako jezik istraživanja u umjetnosti treba da ima značenje, on mora ostati podređen samom djelu. Umjetnosti ne treba novi identitet. Potrebna joj je hrabrost da stoji izložena i da rizikuje da bude pogrešno shvaćena.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR