Priredio: V.J.
„Nasred pijace, obaśane mjesečinom, u opušćelom, obamrlom gradiću, naoružani momci i đevojke uhvatili se u kolo i zapjevali: - Tri puta su Moračani, grad Kolašin uzimali... Smjenjivale se pjesme prošlih prkosa i sadašnjih nada i kolo je uvuklo u sebe svakoga ko se tu zatekao. Najzad sam ja istupio na sredinu i održao kratak govor: - Odlazimo nepobijeđeni, da bismo se opet vrnuli, kao što i naši nepokoreni preci!… Śutradan, 5. avgusta (1941), jedinice italijanske divizije ‘Venezia’ ušle su u Kolašin”.
Citrali smo Milovana Đilasa, iz njegovih ratnih memoara „Wartime”, koji su 1977. štampani u Njujorku. Tri prethodna nastavka dostupni na donjem linku.
Kolašin će mnogo puta tokom rata promijeniti gospodare. Nekoliko dana biće „trinaestojulska” prijestonica.
„U ofanzivu je krenuo čitav italijanski korpus, s avijacijom” - bilježi Đilas o slamanju ustanka. - „Prvi značajniji istup Italijana bio je upućivanje motorizovanog bataljona, dva-tri dana po izbijanju ustanka, pravcem Podgorica - Cetinje. Ali njega je u Ceklinu (na Košćelama) dočekao u zaśedi Peko Dapčević sa stotinjak boraca i potpuno uništio”.
Dapčević, učesnik građanskoga rata u Španiji, tamo dobio čin oficira — za razliku od Đilasa i većine komunističkih drugova ili oficira bivše jugoslavenske vojske koji su im se priključili u crnogorskome ustanku — već je imao praktično ratničko iskustvo. Prema Đilasu „izgleda da je italijanska komanda iz toga poraza izvukla pouke: Italijani su nastupali oprezno, s jakim pobočnicama i uz temeljitu artiljerijsku pripremu”.
„Napad na Pipere i Bjelopavliće je počeo krajem jula. Najprije su Italijani iznenadnim atakom zauzeli ušće Zete i Morače (Vranićke Njive), koje mi nijesmo ni mogli braniti, s obzirom na to da se nalazi u ravnici, nadomak Podgorice. Zatim su, u toku te borbe, avijacijom napali našu ‘pozadinu’ — jednu šumu, valjda zbog toga što su iz vojnih priručnika naučili da se ‘banditi’ najčešće skrivaju u šumama. Po mome računanju, ključni položaj — brdâ Velje i Trijebač — zauzeta su 30. jula. Te borbe smo posmatrali i mi vođe i u njima učestvovali”.
"Već oko podne, poslije artiljerijske pripreme, zauzeto je Velje Brdo i time nastupilo osipanje Bjelopavlića” - priśeća se Đilas. - „Kasnije je Boško Đuričković izvijestio da nije došlo do upotrebe naših topova, nedavno zaplijenjenih od Italijana u Danilovgradu, zbog toga što je neko — misli se: kraljevski oficiri — izvadio udarne igle iz zatvarača”.
- „Očekujući napad, ja i Blažo Jovanović smo se u to vrijeme nalazili kod komandanta piperskoga bataljona majora Mitrovića — na stjenovitom povijarcu ublizu Trijebča, pa smo naspram sebe posmatrali što se dogada na desnoj obali Zete, na Veljem Brdu. Artiljerija je tako silovito zasipala kamenu glavicu oko starinske turske karaule na Veljem Brdu da se činilo da ona riga sumrkim klobucima. I kad se vrh zagušio dimom i divljom tutnjavom najednom se sve utišalo. - Spremaju se za juriš - primjetio je mirno major Mitrović ne skidajući durbin. I doista, uz žestoku puščanu paljbu i rikanje bombi, italijanski vojnici su u gustim redovima izbili na vrh. Nijesam viđeo nikog od naših i dośećao sam se da su se, kako bi izbjegli gubitke od artiljerije, povukli ispod vrha u škrapavi, dračavi kamenjar”.
- „Ćutali smo, napregnuto očekujući kontrajuriš naših. Ali ništa se nije događalo: naši se povukli, ali ne da bi izbjegli artiljerijsku vatru, nego s čitavog položaja. Seljaci su — kao što smo doznali kasnije — bježali svojim kućama, da spasavaju čeljad i stoku, a nije bilo nikakve organizovane sile kadre da ih zadrži. Blažo je odušivao govorljivošću o nesnalaženju i malodušnosti, dok se na rumenom, punačkom licu majora Mitrovića nije primjećivala nikakva uzrujanost”.
- „Ja sam već shvatio da se ratovanje, premda je sumanutost, vrši logičnim, lako shvatljivim zaključivanjem: - Naši je trebalo da se prikriju pobočno oko ili ispred vrha, pa kad nastupe Italijani... - Major je spokojno uzvratio: - Opazili bi ih najprije prethodnice, sve pročešljaju... Vidio sam, počeh tu da učim: gerilska vojska, a mi smo bili takva, uprkos broju i formaciji — jedino može da usporava ofanzivna djejstva regularne vojske. Gerilskoj se vojsci za vrijeme neprijateljske ofanzive rijetko posreći i da iznenadi neki manji dio. Gerilsko ratovanje je, po pravilu, izbjegavanje neprijateljskih nastupanja, odnosno vlastita aktivnost protivu neprijatelja koji se povlači ili miruje. Gerilska ratovanje nijesu velike bitke, nego neprestano ratovanje; u gerilskom ratu nijesu važne teritorije i spektakularne pobjede, nego potpuno uništavanje manjih dijelova i očuvanje vlastite žive sile”.
„I mada smo tu, na primjeru poraza na Veljem Brdu, kritikovali i ljutili, instinktivno smo znali da Bjelopavlići nijesu ni mogli mnogo više učiniti i da slično iskušenje i slična nemogućnost uskoro i nas očekuju” - piše Đilas. - „I doista je tako i bilo, istoga dana u popodnevnim satima, premda smo Pipere, poučeni onim što smo viđeli na Veljem Brdu, rasporedili na Trijebču po svim vojničkim pravilima i partijcima naložili da podižu moral i riječju i primjerom — Italijani su odbačili naše zaśede; i poslije artiljerijske pripreme, nešto slabije od one na Veljem Brdu, zauzeli Trijebač. Naši nijesu izvršili protivnapad, ali nijesu sasvim ni napuštili položaje: grupice komunista i simpatizera su se prepucavale u podnožju brda. Seljačka gomila se ośećala slabijom, pa se instinktivno povlačila, ali su svjesnije grupice, tj. oni privrženi ideji i vezani disciplinom, slutili da još mogu da se bore”.
- „Bili smo još s majorom Mitrovićem, na povijarcu. On je primao i slao kurire, neprestano neuznemiren, premda mu je bilo jasno da su Piperi otvoreni najezdi. U jednome momentu, iz udolinice na Trijebču, izbi plavkast dim: - Bacač! - primijeti major jedva nespokojnije no da ga gađaju jabukama. Ali bacačke granate su padale podalje, iza nas, premda smo śeđeli u isturenim škrapama. Prepucavanje je, tako, trajalo do sutona, pa smo se i mi zaputili u selo, dogovarajući se usput s majorom da prikupi što više ljudstva i pośedne Gornje Pipere, kako bi se bar jedan dio plemena odbranio od paljevina i pljačke”.
„Major Mitrović je ostavljao utisak neintelektualnog i neštabskog, trupnog oficira” - nastavlja Đilas. - „Mi smo se i kasnije, čitavog ljeta, družili s njim. Bio je ćutljiv, zatvoren, ali nimalo mračan čovjek. On nije laskao komunistima, ali ih nije ni mrzio, voljan da se bori protiv okupatora. Po mome opozivu iz Crne Gore, u novembru 1941. godine, u ratnoj pometnji sam zaboravio na njega. Ali sam ga se priśetio poslije rata, evocirajući se sa Blažom Jovanovićem tih prvih dana ustanka. - Pridružio se četnicima, krajem ’41. - pričao mi je Blažo. Ali, izgleda, bez oduševljenja, po naredbi, na osnovi zakletve kralju. Bježeći ‘u žicu’ u Podgoricu, reče jednome rođaku: - Dabogda me prva partizanska puška pogodila! - I poginuo je u prvim napadima četnika na Pipere. Žao mi je što sam zaboravio ime majora Mitrovića”.
Đilas je, otprilike tih dana u Piperima, imao još iskustava s oficirima bivše vojske.
- „Major Popović je prebivao u svojoj porodici, na Živi iznad Radovča. Bio nam suśed, često dolazio na razgovore, mada u ustanku ne naročito aktivan. Rasulo vojske i države su ga, očito, smutili, ali nijesu okrenuli ka komunistima. Crnoput, onizak i slabašan, pedantno je njegovao uniformu i zasipao nas pitanjima na koja nije moglo ni biti odgovora”.
- „Jednoga dana pozvao mene, jedino mene, na večeru i noćni razgovor. Blažo Jovanović nije sumnjao u njega — jer mu je sestra bila član partije; a Arso Jovanović — jer ga je znao kao čestitog oficira. I tako sam pošao na Živu. Pričali smo i pričali, večerali, pa on predložio da ja spavam sam u pleteru kraj kućice; tamo mi, tobože, niko neće smetati. Ali sam se tome usprotivio, iznalazeći svakojake izgovore, a u tome me je podržavala i sestra-partijka. Tako je i on pošao sa mnom. Nabili smo se u pouzanu postelju i nastavili s pričanjem. Najzad on pridrijemao — ili se pravio da drijema. Ali ja sam ostao budan s revolverom pod glavom. Kad god se on pokrenuo — pokrenuo bih se i ja, tobože probuđen. Tako smo dočekali jutro i sestru, vjernu i njemu i meni, sa doručkom”.
- „Među prvima major Popović pobjegao u okupiranu Podgoricu — Italijanima i četnicima. A kada sam Blaža Jovanovića, poslije rata, podśetio na to majorovo ugošćavanje, on je primjetio: - Đavo mu ga znao, možda je nešto bio i naumio... Možda i nije: moja sumnjičava budnost je već dokazivala, bar meni, promjenu prilika i ljudskog ponašanja”.
Obrti u ustaničkim danima, od euforije lakih pobjeda do rezignacije pred nastupanjem Italijana, nijesu mimoišli ni Đilasa: prema nekim svjedočenjima, Blažu Jovanoviću je tada predložio da izvrše samoubistva! Đilas to ne pominje u ratnim memoarima.
„Sišavši u selo” - nastavlja o ustaničkim danima u Piperima - „naišli smo na ženu koja je ukraj puta kukala nad poginulim mužem. Bilo se već smračilo i seljaci, naoružani, ćutke su odstupali pored nje. U mirno vrijeme, seljaci bi se oko leša skupljali povorkama i jadikovkama. Pomislio sam da bi trebalo da se zaustavim i kažem ženi riječ-dvije utjehe. Ali to je izgledalo besmisleno: žena me ne zna, a ako se dośeti da sam starješina može me i grditi. Zaključio sam: rat je, tako je i svako drugi mogao poginuti. I prošao sam, kao i drugi, pored žene”.
- „Srijetali smo se sa seljacima, koji su nas prepoznavali u mraku, ogorčeni i zabrinuti. Ali niko nas nije grdio: doista su i sâmi učestvovali u zboru svoje sudbine. Pred zoru smo se izvukli na visoravan iznad Pipera i tu sačekali sunce, a potom i pokret Italijana uz dolinu Zete. Osmatrali smo u zelenoj dolini još zelenije vojnike kako prilaze kamenim kućercima, iz kojih uskoro izbija dim. Baš tada su palili kućice kod kojih sam se iskrcao s bratom [Aleksom, prim] iz kamiona, dolazeći iz Beograda. Blažova kuća je već bila izgorjela, a njegova porodica — sestra, dvoje đece i osamdesetogodišnja majka — prekonoć izbjegla u planinu, dok je Blažova supruga Lidija bila na nekom partijskom zadatku”.
Đilas pamti kako se „niđe narod nije mogao vođeti liše tu putem pored nas, sa stokom, đecom i bremenima”. I „niđe otpora, tek poneki pucanj dolje oko kuća”. I bio je, nema sumnje, očajan: „Bačili smo narod u oganj i stradanja, a sebe u istorijsku neodređenost... Svi su prošli, a Blažo i ja smo još śeđeli s grupom boraca i ćutke osmatrali”.
- „Naišao seljak, s topovskim točkom na ramenima i priśeo da odahne. - Što će ti to? - upitao sam ga. - Pa, valjaće. - Kako? Čemu će valjati? - uzjogunio sam se. Odgovorio seljak: - Pa, ne znam, ali može valjati nečemu. - Ali čemu, čemu? Zar nemaš nešto pametnije no da se tim dereš uz planinu? - Seljak je ćutao, a ja sam uzeo točak, dovaljao na ivicu i upravio niz vrlet. - Eto - rekao sam dok je točak brzao niza stranu - naći ćeš ga tamo poslije rata… Seljak je oćutao, valjda i sam uviđevši da sad treba raditi nešto razumnije — ratovati, na primjer”.
Ma šta, i tačno i netačno, prigovarali Đilasu — lična hrabrost u ratu ne može mu se osporiti, naprotiv. Đilasov saborac je istoričar Vladimir Dedijer (1914-1990). Dedijer je javno branio Đilasa i kada je ovaj 1954. svojevoljno izazvao svoje smjenjivanje sa vlasti, docnije i sudske progone, robije. E da bi, pred kraj života, Dedijer, ispisao, posthumno objavljeno, najdokumentovaniju kritiku lika i djela Đilasa. Ali ni on ne spori ratnu Đilasovu hrabrost, čak ni kada su ga „veoma uvredile Đilasove optužbe” — u epizodi koja, po Dedijeru, glasi:
- „Sledećeg jutra su nemačke jedinice opet počele da napreduju. Đilas i ja i dvanaestak partizana spavali smo u jednoj kući koju je zasula mitraljeska paljba. Istrčali smo iz kuće. Ja sam se zaklonio iza velikog kamena i odatle pucao na Nemce. To su učinili i ostali partizani, osim Đilasa. Stajao je, kao spomenik, pucao i vikao na mene: - Ustani, kukavice, ne uvijaj se njemačkim mecima! Srećom, uspeli smo da se povučemo sa tog područja. Uveče smo se sreli sa Titom i Đilas mu je gotovo odmah rekao: - Dedijer je kukavica. Zaklonio se iza stene i tek onda počeo da puca na Nemce koji su napredovali. Tito se nasmejao i objasnio Đilasu da sam se ja ponašao onako kako bi se ponašao svaki drugi vojnik u mojoj situaciji” („Veliki buntovnik Milovan Đilas - pilozi za biografiju”, Beograd, 1991)…
Opet smo u „trinestojulskim” zbivanjima — onakvim kakvim ih opisuje Đilas, koji je sa specijalnim ovlašćenjima od Tita i politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) iz ilegale Beograda poslat u Crnu Goru da podigne ustanak i stavi mu se na čelo.
Đilas je 18. jula 1941. ustrojio centralni ustanički štab, čiji je faktički komandant — privremenu Vrhovnu komandu, a ustaničke snage nazvao: Nacionalnooslobodilačka vojska (trupe) Crne Gore, Boke i Sandžaka.
„VRHOVNA KOMANDA danas je NAJVIŠA VOJNA I POLITIČKA VLAST U ZEMLJI” — to se navodi i u javnoj njezinoj objavi od 27. jula 1941, naslovljenoj: „Narodu Crne Gore, Sandžaka i Boke - Braćo Crnogorci!” Evo neki izvoda:
- Braćo Crnogorci,
Narodni ustanak u Crnoj Gori protiv fašističkog okupatora razvija se i širi. Za malo dana, i što je najglavnije skoro bez žrtava, postignuti su veliki uspjesi…
- Braćo Crnogorci,
Nikakva lukavstva i podvale neće pomoći našem neprijatelju. Niko ne može u našem narodu pokolebati vjeru u pobjedu, niko ne može da slomi njegovu volju da pobijedi u svojoj pravednoj oslobodilačkoj borbi…
- Braćo Crnogorci,
Ne smijemo se zaustaviti na postignutim uspjesima, ne smijemo śeđeti skrštenih ruku na položajima, naša borba mora da bude stalno živa i stalno šira i žešća. Zar ćete, Crnogorci, dopuštiti da se jedna plemena bore protiv neprijatelja, a da druga pregovaraju s neprijateljem, na što ih gone neke izdajničke, petokolonaške „vođe”? Zar ćete i vi Crnogorci iz srezova koji su poslali svoje čete i bataljone na front dopuštiti da jedni budu u borbi za nacionalno oslobođenje, a drugi da śede kod kuće? Ne, vi to nećete dozvoliti. Zato ćerajte iz svoje sredine sve one koji vas zadržavaju od toga da se pridružite svojoj braći u borbi…
- Braćo Crnogorci,
Neprijatelj ne śedi. On se bori svima sredstvima. Ne smijemo ni mi śeđeti ni na frontu ni u pozadini. I kao što na frontu čistimo zemlju od okupatora, tako i u pozadini moramo čistiti našu zemlju od špijuna i narodnih izdajica.
Vrhovna komanda danas je najviša vojna i politička vlast u zemlji. Ona poziva sve vojne obveznike da se jave svojim vojnim komitetima i da pođu u svoje jedinice, koje su sve podređene zapovijestima Vrhovne komande. Ona poziva sve ljude od 18 do 50 godina da se smjesta jave komandama. Isto tako ona poziva sve Crnogorce koji kod kuće drže oružje i nemaju borca za njega da to oružje odmah predadu komandama…” („Zbornik dokumenata i podataka o NOR jugoslovenskih naroda”, III-1, Beograd, 1950)…
Italijani u protivustaničkoj operaciji nijesu s prodorom nastavili ka nepristupačnijim, katunskim krajevima Pipera — uostalom, partizani su se tu održali neprekidno sve do proljeća 1942. godine. I Đilas se zaputio u Kolašin, jer „Arso Jovanović je već bio tamo i otuda su i on i tamošnje rukovodstvo poručivali da se prilike, uprkos uspjesima, komplikuju: Italijani su već pokrenuli Albance, muslimanska sela im se pridružuju, u ustaničkoj vojsci ima previranja”.
Put do Kolašina, „oko 60 km golom cestom kroz užareni kamenjar, predug i prenaporan čak i da moja pluća nijesu bila oslabljena infiltratom i nateklim hilusima”, ali „već poslije desetak km naišli smo na predstraže kolašinskih jedinica, a uskoro i na njihova komandanta, oficira Raduna Medenicu” - priśeća se Đilas. On je u Kolašinu nekada učio.
- „Raduna sam upoznao kao dječak, u kolašinskoj gimnaziji: sustizali smo se na istome putu za školu i iz škole. Bio je stariji, svakako me bio zaboravio; i prepoznao me kad je čuo moje ime. Ja sam ga pamtio dobrom kao srdačnog i predusretljivog, a još više kao sina čuvenoga oca — Miloša Dragišina Medenice, najznačajnijeg starješine iz Bitke na Mojkovcu, krajem 1915. godine: tutanj i krv, koji su tada potresli rodne planine, zamračile su i moje đetinjstvo”.
Medenica, kapetan I klase, rodom iz Lipova, bio je komunista, član ustaničkoga vojnog komiteta sreza Kolašinskoga.
- „Obradovao sam se Radunu, utoliko više što je on svaki čas iščekivao kamion sa snabdijevanjem iz Kolašina. Bio je u uniformi kraljevskoga oficira, njegovo ljudstvo vedro i neraspušteno. Nije mnogo brinuo o Italijanima, ali je bio u nedoumici đe da se bori; jer seljaci, naoružani i podbunjeni, nijesu dozvoljavali da se u ‘njihovom selu’ vode borbe — da im Italijani ne bi spalili kuće”.
- „Govorili su: - Branite vi vaša sela i vaše pleme, a mi ćemo naše... - Što da radim? Oni mogu da zapucaju na nas, pa štp ću onda? - pitao je Radun. - Treba im objasniti... - Ma zaludu je, pokušavali smo sve... - Treba izbjeći sukob, tu djeluje i peta kolona... - Sigurno. Ali mi ne možemo pucati na seljake, ni vojnici neće... Na kraju smo dokonali: izbjeći sukob sa seljacima, makar prihvatili borbu i na nepovoljnijim položajima. Takav stav je bio tada jedino mogućan: rat je tek počeo, seljaci se uplašili i — neorganizovani, bolje reći bez čvrste vojne organizacije koja bi svoju volju osiguravala silom, podavali se uplivima pritajenih protivnika ustanka; a mi nijesmo imali snage, niti su se odnosi bili toliko izbistrili i zaoštrili da prisile komuniste, a kamoli seljake, na nedostupna, konačna žrtvovanja”.
- „Ali to, to kukavno, seljačko žrtvovanje slobode i domovine za svoj imetak i svoju porodicu — to me ošamućivalo i ogorčavalo, utoliko poraznije što se nije podudaralo ni s naslijeđenim vjerovanjima u crnogorsko junaštvo i nemirenje s tuđinom, ni sa dojučerašnjim svenarodnim borbenim zanosom i riješenošću na žrtve”.
„Ubrzo je stigao i kamion, pa smo već oko podne bili u Kolašinu” - nastavlja Đilas. - „Mene je malo ko znao u Kolašinu, boravio sam u njemu kao đak prije 18 godina. Stariji ljudi su pamtili moga oca, a mene mladi intelektualci znali mahom po imenu. Trebalo je da radim, i radio sam, s mjesnim forumima i komandama. Ali ubrzo su počeli da mi se obraćaju i seljaci za pomoć u hrani ili za oslobođenje od vojne službe. Jer Crnogorci, mada se nijesam ni krio, rado otkrivaju i loše čuvaju tajne, čak kad od toga nemaju vajde”.
„Već śutradan ja sam se s Arsom odvezao na položaje prema Čakoru. U Andrijevici, u komandi mjesta, zatekao sam Bogdana Novovića, bankarskoga službenika i svoga dobrog znanca iz Beograda: on je sa svom dostojanstvenošću vlasti, koja mu je bila prirođena i u kojoj je uživao, uredovao u bivšem načelstvu sreza”- piše Đilas. - „Tu ili u Murini, sreo sam se is Radovanom Zogovićem, književnikom, s kojim sam se družio i bio blizak u Beogradu”.
- „Zaustavili smo se u Murini i otole, u sjaju ranog i vrelog popodneva, posmatrali nastupanje Italijana od Velike. U stvari, Italijana i nije bilo mnogo: nastupali su sporo cestom, dok su im Albanci, u gomilama, osiguravali pobočnice, usput paleći i pljačkajući sela. Arso je diskutovao s oficirima i već se opažala neuvjerenost i čule se primjedbe: da su nam glavni neprijatelji Albanci i ‘Turci’ (muslimani našega porijekla) i da je ustanak preuranjen i nedovoljno organizovan. Ali niko još nije podbunjivao jedinice”.
Đilas pamti kako su se „gomile naroda, sa stokom, sa natovarenim konjima i đecom u antrešeljima, prebačivale na lijevu obalu Lima i umicale cestom”.
- „Sela Velika i Ržanica su gorjela — a naš top je pucao. Stvaralaštvo i domišljatost pobunjenog naroda su neiscrpni: taj top je bio ostao od kraljevske vojske, neko ga sklonio, ali nije imao udarne igle, pa je neki kovač uspio da iglu napravi. Našlo se i municije, ali granate nijesu imale upaljača. Tako su naše granate, stručno upravljene, padale đe treba, ali kao da Italijane, odnosno Albance, gađamo kamenjem. Artiljerac, rumen i mlad oficir, smijao se znojan od zamora i sparine: Italijani se sigurno smiju, ali Albanci — oni se ipak boje. A naše ohrabruje — čuju svoj top”.
Ali, kako ova priča o artiljeriji crnogorskih ustanika vjerovatno nije neinteresantna, a kod Đilasa je samo djelimična i u detaljima pobrkana — mi je dopunjujemo.
Šest brdskih topova „75/27 modello 11” (75 mm), sa oko 80 granata, ali sa neispravnim zatvaračima i sistemima za ublažavanje trzaja, zaplijenjeni su od Italijana 17. jula 1941. pri ustaničkome oslobođenju Andrijevice. Još ranije, pri rasapu jugoslavenske vojske, komunisti i simpatizeri iz Ulotine i Luga odvukli u skrovište na drumu ostavljenu „Škodinu” haubicu 150 mm, sa 40 granata — ali sve one bez upaljača.
Po nalogu pomenutog Bogdana Novovića (iz Cecuna rodom, diplimirani pravnik, poginuo 1943, narodni heroj) — od topova iz Andrijevice je Ilija Zeković sa tamošnjim bravarom i zarobljenim Italijanima-artiljercima isti dan osposobio za djejstva njih četiri, a potom i sve granate, i to na način: da su čaure metaka za „francusku” pušku rezane i stavljane u ležišta kapisli topovskih čaura. Dva „andrijevička” topa su odvučena već noću 17/18. jula kamionom iz Andrijevice i postavljena kod Berana da pripomognu pri oslobođenju ove varoši. A pri oslobođenju Kolašina, 20. jula, iz jednoga od ovih oruđa, prvi hitac ispalio Radisav R. Radević, rodom iz Mateševa, crnogorski oficir, pa jugoslovenski potpukovnik, nakon kojeg se tamošnji italijanski garnizon (260 vojnika, karabinjera, finansa i oficira) predao — nota bene, Radević je strijeljan početkom 1942. od strane Đurišićevih četnika upravo u Kolašinu.
„Top” kod Murine, koji pominje Đilas, zapravo je — haubica, iz koje su, od rejona Brezojevičkog polja, ispaljivane ka Ječmištu i Čakoru granate, vaistinu najprije bez upaljača — dok upaljače nije izradio Božo Milačić, bravar iz Berana. Haubica je potom, skupa sa „andrijevičkim” topovima, a i pod komandom rečenoga p. puk. Radevića, vatreno djejstvovala do prodora 7. avgusta 1941. jedinica iz italijanske 38. pješadijske divizije „Puglie”, kada su oruđa ustanici onesposobili — ali haubica možda i danas postoji, jer je, prefarbana i konzervirana, po oslobođenju bila izložena među partizanskim eksponatima Vojnoga muzeja u Beogradu (Kalemegdan), etc.
Nastavljajući o obilasku ustaničke Murine, Đilas bilježi da je „među komandnim oficirima bio i — major Đorde Lašić, kasniji komandant crnogorskih četnika”.
- „On je bio Arsov kum. Razgovarali su i prepirali se kao drugovi: ako se dobro śećam, Lašić nije bio zadovoljan prilikama i izgledima, a možda ni podređenom ulogom, ali nije ni vidno protestvovao. I njegova negodovanja su se svodila na: - Eto, kad je već do toga došlo, činićemo što se može, mada se mnogo i ne može”.
Komunista dr Milovan Vasović, jedan od lokalnih ustanika, rodom iz sela Trepča, priśećao se u zborniku „Vatre sa Komova” (Beograd, 1978) kako su automobilom u Andrijevicu doputovali Đilas i Arso Jovanović.
- „Istoga dana Đilas je obišao jedinice kod sela Murine i (u selu) održao sastanak MK [mjesnoga komiteta, ogranka KPJ, prim] i komande za odbranu slobodne teritorije. Razgovor je vođen o odbrani slobodne teritorije i mobilizaciji snaga za front. Proširena je i komanda za odbranu slobodne teritorije, u koju su kooptirani: Đorđije Lašić, generalštabni major, Spasoje Đaković i major Miličko Janković”.
Janković, generalštabni major, rodom iz Velike, blizak komunistama, nedogo zatim „sa braćom Krdžićima, Mirkom i Milivojem, uhvaćen na Balju kod Andrijevice od strane okupatora i domaćih izdajnika” — strijeljan; a Đaković je istaknuti lokalni komunista, rodom iz Konjuha.
Lašić je, ispostavilo se, već tih ustananičkih dana u tajnosti okupljao oficire bivše vojske, e da bi im početkom 1942. postao glavešina u četničkoj organizaciji: notorni saradnik Italijana, pa Njemaca — bivakovao kod njih 1944. u Podgorici i tu ga strefio sa smrtnim posljedicama anglo-američki šrapnel iz avijacijske bombe…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR