Crnogorski Kongres kontra srpsko-ruskih marioneta

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Taman kada sam pomislio da je opasna zabluda o čudotvornosti naše EU integracije, koja će, navodno, ključno uticati na pasivizaciju velikosrpskog kleronacionalnog fronta prema Crnoj Gori, u potpunosti zaživjela, čak i u najširim suverenističkim društvenim slojevima, najavljeno je formiranje Crnogorskog kongresa. Tu sjajnu vijest saopštio je profesor Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, uvaženi Boban Batrićević, jasno pozivajući sve političke i društvene subjekte, da daju doprinos kreiranju sveobuhvatne strategije kojom ćemo se argumentovano i odlučno suprotstaviti svim vidovima velikosrpskog hegemonizma, institucionalne destrukcije i ideološke retrogradnosti, jer živimo vrijeme u kojem se sve opasnije dovodi u pitanje opstanak crnogorske nacije i svih vrijednosti na kojima smo obnovili Crnu Goru i njenu državnost. Moram reći da mi je srce zaigralo, iako mi promjenu srčanog ritma već podugo može izazvati jedino povremena kardiovaskularna aritmija. Britko nagoviješten, pragmatičan, argumentovan i nadasve jasan strateški obrazac, još više me je učvrstio u stavu koji sam iskazao u nedavno objavljenom tekstu, ističući da FCJK predstavlja prvu i zadnju tačku naše odbrane. Potvrđuje to i ova inicijativa, koja, makar za mene − a iskreno bih volio da ne griješim – ima čvrst oslonac u kontinuitetu društvenog angažmana ove važne institucije i pojedinaca koji je sačinjavaju. Priznajem, vjerujem u ove ljude!

S obzirom na naše poslovične zavisti, megalomanska uvjerenja o ličnoj veličini i zaslugama, bojim se da sam tim stavom možda i odmogao ovoj intelektualno potvrđenoj i za velika djela više nego spremnoj društvenoj eliti. Snažno se nadam da to ne činim i danas, čeprkajući po našim surevnjivostima − nakaradnoj potrebi za dominacijom po onom karikaturalnom principu prebrojavanja crnogorskog stroja: prvi; ja do njega! Nema drugog, nekako smo svi najvažniji. Volio bih da nijesam baš ovih dana naslutio tu našu odvratnu mentalitetsku crtu, bilo da je iskazana gotovo javno ili da se pak osjeća u rječitoj ćutnji. A možda mi samo vražje iskustvo ne da mira, jer znam da se bez toga kod nas teško može. Đavoli ga znali!

Kako god, masovnost i zajedništvo su nam potrebni više nego ikad! Danas se neprijatelj naše države i nacije podmuklo sakrio iza EU integracija, imajući najbolju moguću poziciju: što god se i kad god se desilo, njima odgovara, jer je jedino bitno sačuvati vlast. Sve ostalo može se i naknadno, uključujući i najvažnije: rastakanje crnogorske države i nacije, koja je najjača brana realizaciji ideje Velike Srbije, Srpskog sveta, ili kako li će je već nazvati u budućnosti. A hoće sigurno, jer tim povodom kreativnosti, volje i prljavog novca nikada nije falilo. Ali i ojađelih Crnogoraca koji su za šaku nečega spremni pogaziti nacionalno i državno dostojanstvo.

Zato je sasvim lako prepoznati kao zabludu sveprisutnu tezu da je pristupanje EU spasonosni način de se osujeti zloćudni velikosrpski asimilatorski i hegemonistički potencijal, koji već intenzivno razara naše društvo.Ta opasna simplifikacija, ukorijenjena je i u površnom pragmatizmu EU birokratije, koju ne interesuje komplikovana i, po njihovim kriterijumima, teško rješiva identitetska „utakmica“ u Crnoj Gori, što direktno i saopštavaju. Želeći da uvažim ulogu i značaj EU integracija za dalji razvoj države Crne Gore, na pameti mi je divna drevna izreka, i nadam se da su visoki EU zvaničnici u stanju da je na pravi način shvate: „Iz Stambola je voda vazda bistra tekla, a raja ju je mutnu pila“. Pa neka vas onda ne iznenađuje poneki skepticizam koji osjetite tamo gdje ga ne očekujete, ako smo se razumjeli gospodo iz Brisela. Mnogo je birokratskih barijera i ne preskaču se lako, pogotovo ako se zbog najčešće ličnih ambicija zažmuri na komplikovanu sliku složenih društava, kakvo crnogorsko svakako jeste, iako je malo kao trećina Beča ili već nečega.

Jasno je da u toj, nedopustivo šturoj, igri pragmatizma, dinamiku i značaj gubi onaj ko je slabije organizovan − manje čujan − i tu nam EU nije ključno kriva. Ipak, neprihvatljivo je i apsolutno nedosljedno da političke pozicije gube subjekti dokazane EU privrženosti, u odnosu na one čiji je EU integralizam obična i lako prepoznatljiva maska − svojevrsna šarada sastavljena od institucionalnih zloupotreba evropskih vrijednosnih praksi, kojima se žele politički učvrstiti i pozicionirati pred − nije floskula − istorijske izbore 2027. godine. A ti izbori će, to bi svima moralo biti jasno, dugoročno determinisati budućnost naše države i temeljni identitetski profil našeg društva.

Jednom zauvijek: sadašnja marionetska vlast u Crnoj Gori, predvođena vojvodom Mandićem, ima nekoliko interesnih nivoa, ali su u ovom trenutku neizostavno svi usmjereni ka jednom jedinom cilju – beskompromisnom očuvanju vlasti, jer bez toga kriterijuma svi drugi ciljevi gube na težini i dugoročno su neodrživi. Dakle, Srbiji i Crkvi Srbije pogotovo, životno je važno da se u Crnoj Gori sačuva srpska identitetska dominacija, ostvarena avgustovskom izbornom pobjedom i to se ubrzano i grubo sprovodi kroz sve oblike društvenog djelovanja − od prosvjetnih, kulturnih, religijskih i svih drugih politika kojima se od Crne Gore i njene državnosti gradi institucionalno i politički izdijeljen provizorijum. To neumitno dovodi do dramatične regresije crnogorstva, oslonjenog na političke subjekte koji EU „sugestije“ o potrebi identitetske pasivnosti vide kao jasnu instrukciju čije poštovanje ih kod briselske birokratije legitimše kao dosledne partnere njihovim kratkoročnim ciljevima. Ne smije se apstrahovati da se na taj način opasno zanemaruju dugoročne štete po Crnu Goru, jer se bez snažnog crnogorskog nacionalnog glasa, koji se nažalost sve više gubi u isforsiranoj građanskoj „umivenosti“, neizovstavno dovodi u pitanje njen smisao i razlog postojanja. Pogotovo bi ta regresija bila još pogubnije izražena ako bi Crna Gora postala dio EU pod političkom dominacijom srpsko-ruskih marioneta koje, nadajmo se ne za dugo, čine vlast u Crnoj Gori.

Crnom Gorom u ovom trenutku dominira na nekoliko partijsko-političkih kolosjeka usmjerena ideja osnaživanja srpskih asimilatorskih tendencija, koja se promoviše kroz jake i dobro organizovane društvene subjekte, sveobuhvatnu pomoć Rusije i Srbije, pa i određenih partija koje se, vrijeme će pokazati, kratkoročno integralistički deklarišu, ali su u perspektivi opcija ne baš gadljiva na spektar imperijalističkih strategija pomahnitalog Vladimira Vladimiroviča i njegovih sve zloslutnijih pokušaja da vrati uticaj i eventualnu dominaciju prostorom koji smo nekada zvali Varšavskim paktom, već dramatično šireći spisak država i lidera koji predstavljaju ili će sve više predstavljati težak balast EU i NATO koheziji. Zato sa velikim podozrenjem treba gledati i na tezu da je korisno da se Srbija bez kriterijuma uvede u EU, pogotovo NATO, i da je to put da se oslabi Vučić i njegova regionalna toksika. Jednaka je to zabluda kao i već pominjana teza da Andrija Mandić zazire od Crne Gore u EU u kojoj politički dominira i da to nije interes kleronacionalističke ideje velikosrpstva koju slijedi, a dugoročni joj je cilj svođenje Crnogoraca na statističku grešku − svojevrsnu folklornu anomaliju, za koju brutalno i bolesno tvrde da je proizvedena komunističkom totalitarnom prinudom koja − kada je nestala − nestali su i Crnogorci, ali i užasnom lažibajkom novijeg datuma da je crnogorska nacija lukrativna tvorevina koja nestaje gubitkom političkih apanaža. Mandiću i partijsko-političkim sljedbenicima jedino je potrebna vlast da bi u Crnoj Gori realizovali srpsko-ruske kleronacionalističke imperijalne ciljeve kojima služe. U kome će to državnom formatu biti – kao Crna Gora u EU, ili na čekanju, nije presudno važno ako se ima vlast, a samim tim svi alati zloupotreba, potrebni da se u perspektivi sprovede završni čin uništenja crnogorske nacije i države Crne Gore.

Ako bi u optimističnom scenariju Crna Gora kratkoročno i opstala pod ovim uslovima, Mandić i družina bi sačuvali svoj značaj i dominaciju, a međunarodni faktor bi, ukoliko bi ih to uopšte više zanimalo, u pasivnosti crnogorskih društveno-političkih subjekata, imao potvrdu da teza o interesnim crnogorcima nije daleko od istine. Dugoročno, cilj bi bio postignut. Bila bi to država bez crnogorskih atribucija koja bi pod srpskom nacionalnom dominacijom samo čekala neki novi geostrateški dizbalans da, po već uspostavljenom crkvenom modelu eparhijskog uređenja, ostvari svoj davnašnji san o prekrajanju granica i svesrpskom ujedinjenju. Trošeći i mijenjajući političke subjekte kao pohabane mantije Crkva Srbije, sada već decenijama, po potrebi kratkoročno bilduje odabrane eksponente njenih političkih interesa, ostavljajući za sebe strateški neophodan nadpolitički prostor, kojim se predstavlja kao dominantna nacionalna snaga, jer se ona, bože moj, bavi prostranstvima duha, a zapravo radi se o ordinarnim političkim ciljevima, čiju suštinu sve manje skriva. Najjednostavnije rečeno, za crkvu vrijeme nije važan faktor, već ciljevi koje vješto plasira kao nacionalni patriotski zavjet na kojem gradi i čuva svoj istorijski društveni značaj u Srbiji i Srpskom svetu, za koji očekuje da je ostvariv – kad, tad. Ne bi me to sjekiralo ni zeru, eto im je – u torbu im izgorela – kada taj pristup bez Crne Gore ne bi bio krnj i vjerovatno teško održiv, zbog čega sto i kusur godina trpimo, a nažalost i dalje ćemo.

U takvim okolnostima od crnogorske samobitnosti i samostalnosti teško da bi ostalo išta, osim sjećanja na vrijeme u kojemu je, uprkos evidentnim strateškim interesima velikih zapadnih sila, Crna Gora, na sto crnih jada, ipak dobila pravedno zadovoljenje za sve decenije najčešće neravnopravne borbe za državni i nacionalni opstanak. Taj „posao“ je po krutim kriterijumima naših zapadnih partnera definitivno okončan i njih dalji unutrašnji odnosi, kao ni nestabilnosti potpomognute iz okruženja i šire, u ovom trenutku ne interesuju. Očigledno je da smatraju kako ih moramo sami rješavati, bez rizika po unutrašnju stabilnost i EU integracije. Neću danas pominjati niz političkih zloupotreba institucija pravosuđa o kojima sam pisao u više navrata, koje se realizuju sa jasnim ciljem kriminalizacije procrnogorskih političkih partija, medija i poslovnih subjekata sa međunarodnom reputacijom. Lako je povjerovati da ih u ovom trenutku apsolutno ne interesuje to što se velikosrpskom ofanzivom danas urušavaju istorijski temelji države Crne Gore, kao i vrijednosti na kojima počiva. Ipak bi se u Briselu neko morao zapitati kako sačuvati vrijednosti suživota sa kvazi-crkvom na Rumiji koja se poput „divlje garaže“ovih dana katastarski legalizuje; izgradnjom replika Aleksandrove kapele sa Lovćena, koja se decenijama podmeće kao Njegoševa zavjetna crkva, a iz opasnog kaprica se zidaju gdje Crkvi Srbije padne na pamet, uz sumanuti usklik „dogodine na Lovćenu“; uvođenjem vjeronauka u škole, čime se, uz nesumnjivi politički pritisak, želi nacionalno izvitoperiti Crna Gora koja je, i bez toga ataka na najmlađe, pogubnim revizionizmom i grubom nacionalnom indoktrinacijom dovedena do etičkog sloma koji kulminira kroz sve izrazitije stvaranje svijesti da se prihvatanjem srpskih identitetskih pritisaka može lakše ostvariti društveni i egzistencijalni status. Ovim se ne mijenja politička, već isključivo nacionalna slika Crne Gore i to je asimilatorski zločin bez presedana u demokratskom svijetu. Dakle, ako nijesam dovoljno jasan: Crnogorci se asimiluju u sopstvenoj državi i protiv toga treba dići glas, složno i jako, jer drugačije niti će nas čuti, niti će koga realno biti briga.

Zato je neizostavno potrebno što prije rasteretiti neizbježnim EU pragmatizmom ograničene procrnogorske opozicione političke subjekte i formirati sveobuhvatno nacionalno tijelo – Crnogorski kongres – koji će se oštro suprotstaviti anticrnogorskim tendencijama aktuelne vlasti i pokazati da u Crnoj Gori postoji jaka, na identitetskim osnovama okupljena snaga koja se, i idejno i brojčano, može u svakom trenutku pojaviti kao respektabilan društveni faktor – čvrsta brana donošenju i realizaciji politika koje se ne prepoznaju kao nacionalni interes Crnogoraca i svih ostalih društveno-političkih činilaca, spremnih da podijele ovu istorijsku borbu, odbacujući nametnuti teret, koji je od Crnogoraca stvorio zatočenike kleronacionalističke nazadnosti.

Crnogorski kongres vidim kao uvertiru u formiranje platforme širokog društvenog aktivizma koji će postaviti opšteprihvatljive kriterijume borbe protiv svih oblika urušavanja nacionalnih interesa i rezultirati permanentnim otporom spremnih i uvjerenih da je moguće odbraniti društvene vrijednosti na kojima smo izgradili i obnovili Crnu Goru i koju nam neće sačuvati niko do mi sami. Jedino tada i tako će nas doživjeti ozbiljnim i naši građani, međunarodni partneri, ali i svi oni koji se danas u institucijama Crne Gore izruguju sa našim temeljnim uvjerenjima smatrajući, opozicionu tišinu slabošću. Zato je Kongres velika ideja koja može okupiti sve segmente društva, gdje bi kreativnom stvaralačkom masovnošću doveli u pitanje zlonamjerne i pogrešne odluke, ove i svake druge vlasti. Zaista vjerujem da bi to mogao i morao biti uvod u ohrabrenje ideje koja je obnovila Crnu Goru, a koja je u jednom trenutku izgubila zamah. Nama je danas ponovo potrebno zajedništvo koje nam jedino može donijeti jaka svijest o dugoročnoj ugroženosti naše države i nacije. Ostavimo se šaptačkih kuloarskih diverzija i zakulisnih dvorskih igara. Slomile su one i veće od nas. Vjerujem da je došlo vrijeme da se okupimo, saberemo pamet i snagu koja će nas svijetu predstaviti kao zrelo društvo, a ne vječito sredstvo potkusurivanja – sitniš koji nikome nije važan, pa ni nama samima. „Oni koji ne štite sopstvene vrijednosti, beznačajni su“. Ako možemo to da spriječimo , veliki je grijeh ne pokušati. Ali iskreno i bez pizme – Crnogorci!

*

Nije dozvoljeno preuzimanje kolumne bez saglasnosti redakcije portala Antena M