Deveti po časti u Istočno-pravoslavnoj Crkvi – autokefalni vladika Crne Gore

Piše: Episkop dr Nikodim Milaš

(prethodna dva nastavka na donjem linku)

---

MITROPOLITI

- U kanoničkim izvorima mitropolitom zove se glavni episkop jedne veće crkvene oblasti, u kojoj je nekoliko episkopa. U početku ovaj glavni episkop zvao se prvi episkop, a na prvom vaseljenskom saboru nazvan je tim imenom [mitropolit], koje je od toga doba ostalo u crkvenoj upotrebi.

- Mitropoliti su u prvim vijekovima crkve bili svi samostalni u upravi svoje pomjesne crkve, i postavljali su ih episkopi njihove same crkve.

-  „Stoga se iz sadašnjeg kanona napominje da su u prošlosti svi mitropoliti provincija bili autokefalni (αὐτοκέφαλοι), a rotirali su ih pomjesni sabori”, kaže Valsamon u tumačenju 2. kanona І vas. sabora (At. Sint. ІІ, 171). Isporedi i tumačenje arhim. Joanna ovog istoga kanona (Sp. knj. І, 497-500).

PATRIJARSI

Samostalnost mitropolita, koju su oni u početku imali u upravi svojih pomjesnih crkava, počela se postupno gubiti, i to u onoj mjeri, u koliko se više nastojalo, da se upravi mjesna organizacija, naročito istočne crkve, prema političkoj organizaciji države. Već u IV vijeku mi nalazimo, da između sviju mitropolita dobijaju preimućstva mjesta i časti oni mitropoliti, koji su imali katedre svoje u glavnim okružnim gradovima u političkom odnošaju: rimski, aleksandrijski, antiohijski, efeski i kesarijski, i u kanoničkim izvorima ovi mitropoliti, za raliku od ostalih, zovu se egzarsima. Bez naslova egzarha, ali sa takvim istim preimućstvima mjesta i časti, odlikuju se od ostalih još i mitropoliti carigradski i jerusalimski.

- K ovim glavnim mitropolitima obraćali su se mitropoliti manjih oblasnih gradova, tražeći od njih upustva u raznim pitanjima crkvene uprave, pak i suda u različnim sporovima, koji su ponicali između ovih oblasnih mitropolita, premda izričnih kanoničkih naredaba nije još postojalo u ovome pogledu.

- Ove i slične okolnosti pobudile su IV vaseljenski sabor, da kanonički utvrdi vlast dotičnih starijih mitropolita nad cijelim okružjama, kako bi svaki crkveni posao konačno bio riješen na općem okružnom saboru sviju mitropolita odnosnog okružja, bez svakog daljeg priziva. Vlast ovih starijih mitropolita u dotičnim okružjama postojala je na djelu i utvrdila se već bila običajem još od І vaseljenskoga sabora, a IV vaseljenski sabor imao je samo da tome običaju dade zakonsku moć.

- Pređašnji egzarsi postaju sada vrhovni mitropoliti u odnosnim okružjama sa imenom patrijaraha.

- Kanonički propisi u pogledu biranja mitropolita, kao samostalnih poglavara svojih crkava, važili su u početku i u pogledu patrijaraha, naime, birao ih je dotični oblasni, odnosno okružni sabor, uz odnosno učešće narodnih predstavnika i taj isti ga je sabor i uvodio u službu. Poslije, pravo utvrđenja patrijaraha prešlo je na državnu vlast, to jest, na vladaoca, kao štitnika crkve.

DANAŠNJE STANJE

- U crkvenom ustrojstvu pravoslavne crkve sa strane odnosnih prava, bez značaja je naslov, koji nosi jedan ili drugi od prvih episkopa dotičnih samostalnih crkava.

- Svi su oni ravni među sobom po vlasti, nazivali se patrijarsi, ili arhijepiskopi, ili mitropoliti, čim je samo nadležnom vlašću priznata upravna samostalnost povjerenih im crkava i čim je ta samostalnost odobrena vaseljenskom crkvom.

VRHOVNE SREDIŠNJE UREDBE U DANAŠNJIM SAMOSTALNIM POMJESNIM CRKVAMA

- Sabori, koji sastaljaju vrhovnu središnju uredbu u današnjim samostalnim pomjesnim crkvama, jesu ili permanetni, ili periodični, to jest, ili trajno postoje, ili se sastaju samo u određena vremena godine. U djelokrug nekih između ovih sabora spadaju svi poslovi, kako vjerski i liturđički, tako i crkveno-upravni, a u nekim crkvama ovi su poslovi podijeljeni, tako da prvima, to jest, vjerskim i liturđičkim poslovima upravlja arhijerejski sabor, ili sinod, a drugima, to jest, crkveno-upravnim poslovima upravlja sabor, u kome imaju svoje ustanovljeno učešće i predstavnici naroda.

- Permanentni arhijerejski sabori postoje u četiri istočne patrijaršije, u ruskoj crkvi i u crkvi kraljevine Grčke; periodični u svima ostalim samostalnim crkvama, osim sinajske arhijepiskopije i MITROPOLIJE CETINJSKE, u kojima, zbog toga što nema drugih episkopa, vrhovnu upravu crkvenu vrši dotični arhijepiskop, odnosno mitropolit, sa svojim sveštenstvom.

LIČNA PRAVA PRVIH EPISKOPA U DANAŠNJIM SAMOSTALNIM CRKVAMA

- Kao što svaki episkop u svojoj eparhiji ima neka opredjeljena svoja prava, koja vrši po prvosvešteničkom položaju svome u crkvi, tako isto i prvi episkopi u dotičnim samostalnim crkvama imaju neka prava, koja im po tom istom položaju pripadaju. Svaki od njih u jedno je i eparhijski episkop, jer ima svoju određenu eparhiju, kojom upravlja, te je u tome ravan svima ostalim eparhijskim episkopima; ali on je u isto vrijeme i poglavar odnosne samostalne crkve, te kao takav ima prvenstvo među ostalima episkopima iste crkve, i to prvenstvo daje mu određena lična prava, kojih ostali eparhijski episkopi nemaju.

- Svi ovi prvi episkopi samostalnih crkava ravni su po vlasti među sobom, niti ima, niti može biti, po duhu kanoničkoga prava pravoslavne crkve, jednoga koji bi imao neku vlast nad drugima, ma koliko bila znatna katedra, koju on zauzima. Postoji samo među njima prvenstvo časti, koje u ostalom ima samo spoljašnji značaj, a nikakvog uticaja nema na unutrašnju upravu dotičnih crkava.

- Ovo prvenstvo časti među prvim episkopima samostalnih crkava uzimalo se i uzima se u obzir na zajedničkim saborima, na kojimm prisustvuju ti episkopi, u potpisima na okružnim poslanicama ili drugim službenim spisima, koji se izdaju u ime vaseljenske crkve, i t. d. Tu zauzimaju mjesta onim redom, u kome stoje same crkve u katalozima, primljenima i odobrenima vaseljenskom crkvom. Stariji red među crkvama napečatan je u Beveregii Synodicon II, Annot. 135 sq., a ispoređen sa drugima u At. Sint. V. 455 i sl.

Današnji red ovaj je:

1) carigradska patrijaršija, 2) aleksandrijska patrijaršija, 3) antiohijska patrijaršija, 4) jerusalimska patrijaršija, 5) crkva u ruskoj carevini, 6) kiparska arhijepiskopija, 7) karlovačka mitropolija, 8) sinajska arhijepiskopija, 9) CRNOGORSKA MITROPOLIJA, 10) crkva u kraljevini Grčkoj, 11) sibinjska mitropolija, 12) bukovinsko-dalmatinska mitropolija, 13) crkva u kraljevini Srbiji, 14) crkva u kraljevini Rumuniji i 15) bugarski egzarhat (Isporedi: At. Sint. V, 513 i sl.).

Prema tome, kad bi predstojnici sviju ovih crkava bili zajedno na jednom općem saboru, prvo bi mjesto zauzimao carigradski patrijarh, za njim aleksandrijski i tako redom, a pošljednje bi mjesto među njima zauzimao bugarski egzarh, premda bi oni svi ipak jednako pravo glasa imali na tom saboru.

- Lična prava, koja imaju prvi episkopi u današnjim samostalnim crkvama, to su u glavnome ona ista, koja su imali u starije doba mitropoliti, kao samostalni poglavari dotičnih pomjesnih crkava.

IZBOR I POSTAVLJANJE EPISKOPA

Da pogledamo ovo važno pitanje najprije sa istoričko-kanoničke strane, za tijem ćemo izložiti današnji položaj.

- U početku, u apostolskome vijeku, episkope su birali i postavljali sami apostoli. Poslije apostolskoga doba, prema starješinskom položaju episkopa, kako nad klirom, tako i nad svima vjernima dotične oblasti, ustanovljeno je, da pri izboru i postavljanju episkopa imaju učestvovati obližnji episkopi, klir i narod one crkve, za koju ima da se postavi episkop.

- Izbor episkopa u prve vijekove hrišćanske crkve sastojao se u slijedećem: kad je trebalo popuniti kakvu upražnjenu episkopsku katedru, sakupljao se narod, klir i oblasni episkopi, ispitivalo se, koji su dostojni za tu katedru, i pošto bi narod iskazao svoje mišljenje o odnosnim licima, sakupljeni episkopi odlučivali su, ko je najdostojniji episkopstva, ili su pak episkopi sami predlagali odnosno lice, i narod je tada izjavljivao ili pristajanje svoje ili ne pristajanje; poslije dobivenog sporazuma između naroda, klira i episkopa, izbor se predlagao na potvrdu oblasnoga mitropolita, i poslije dobivene potvrde, pristupalo se k rukopoloženju izabranoga.

- Ako se episkopi nijesu mogli među sobom složiti u pogledu jednoga lica, odlučivao je, kao što smo vidili, glas većine; a ako je i poslije toga bila još kakva protivština, tada se opet obraćalo narodu, za kojega se episkop imao da bira, i narodnim glasom bivao je izglađen svaki dalji nesporazum. Protivu izabranoga dogovorno od episkopa i naroda, i potvrđenoga od mitropolita, niko već nije smio da digne glas prosvjeda; a ako bi slučajno podigao se takav glas uslijed kakvih prilika, kanoni naređuju, da se mora kazniti dotični klir, koji nije znao zapriječiti nered, nego je dopustio da se u dotičnoj eparhiji mogao dignuti glas protivu pravilno izabranog episkopa. U glavnome, ovaj postupak pri biranju episkopa, a posebno u pogledu potvrde izabranoga, ponavljaju kanoni mnogih sabora.

- Učestvovanje jerarhije u izboru i postavljanju episkopa, kojemu ona predaje božanska punomoćja, ostalo je i mora ostati za svagda nepomičnim; učestvovanje naroda u tome podvrglo se raznim promjenama u tečaju vremena. U početku učestvovao je u izboru episkopa sav narod dotičnoga mjesta, bez razlike na društveni položaj ovog ili onog člana naroda.

- Tečajem vremena pravo naroda, da učestvuje u izborima svojih episkopa, počelo se malo po malo gubiti, bar u većem dijelu pomjesnih crkava; ali tijem ono nije ipak izgubilo značaj zakonitosti, kao što je o tome svečano zasvjedočio jerusalimski sabor 1672. svojom 10. zakonskom naredbom, 15 koja je ušla i u simvoličke knjiga pravoslavne crkve, na ime, u poslanicu istočnih patrijaraha 1723. godine.

- Danas u većem dijelu pomjesnih crkava episkope biraju odnosni arhijerejski sinodi, a naime: u carigradskoj patrijaršiji. U ostale tri patrijaršije, patrijarh sa sinodom bira episkopa, i državna im vlast izdaje gramatu priznanja.

- U Rusiji sinod predlaže tri lica za upražnjenu eparhijsku katedru, i vladalac imenuje jednoga; isto u Grčkoj sinod predlaže tri lica, i od istih vladalac bira jednoga. U Srbiji arhijerejski sabor općim dogovorom bira episkopa, i svoj izbor predlaže vladaocu na odobrenje. U karlovačkoj mitropoliji mitropolit predlaže sinodu tri lica, i ostaje izabran onaj, koji dobije sve glasove i kad vladalac potvrdi isti izbor. Uz učešće narodnih predstavnika biraju se eparhijski episkopi u slijedećim samostalnim crkvama: u Rumuniji eparhijski se episkopi biraju isto kao i mitropolit-primas, dakle od jedne izborne skupštine, u kojoj učestvuju sa pravom glasa svi arhijereji i svi pravoslavni senatori i poslanici na zemaljskom saboru; u bugarskom egzarhatu episkopa bira eparhijski savjet, koji je sastavljen iz poslanika svešteničkog i svjetovnoga reda one eparhije, koja je ostala udova; na ime, ovaj savjet izabira dva lica, koja smatra za najdostojnija episkopstva i predlaže ih egzarhijskom sinodu, koji između predložene dvojice bira jednoga, i taj, poslije potvrde od strane državne vlasti, postaje episkopom. Slično je ovome i u sibinjskoj mitropoliji. Isto i u kiparskoj arhijepiskopiji eparhijske epispope biraju narodni poslanici sa klirom dotične eparhije, a potvrđuje ih arhijepiskop, i za tijem dobijaju od državne vlasti gramatu priznanja. U bukovinsko-dalmatinskoj mitropoliji eparhijski se episkopi postavljaju, kao i mitropolit; a na Sinaju i u CRNOJ GORI nema ih.

- U „Šematizmu PRAVOSL. CRKVE U CRNOJ GORI” („Grlica” za 1889., str. 36) spominje se zahumsko-rasijska eparhija, koja je ustanovljena 1876. Poslije smrti prvog episkopa ove eparhije (1884.), episkopska se katedra nije više popunjavala, i tom eparhijom upravlja danas cetinjski mitropolit.

- Osim zakletve pred crkvom, novi episkop dužan je da položi posebnu zakletvu vjernosti pred vladaocem. Postavljenome pravilno episkopu izdaje nadležna vlast ustanovljenu gramatu, kojom mu se priznaju i potvrđuju prava, kao episkopu dotične eparhije.

(Kraj)

* * * * * * * * *

Izvor: - Nikodim Milaš, „Pravoslavno crkveno pravo: po općim crkveno-pravnim izvorima i posebnim zakonskim naredbama, koje važe u pojedinim samoupravnim crkvama”, Zadar, 1890.

* * * * * * * * *

Napomene „ANTENE M”

- NIKODIM MILAŠ, Srbin, njihov najveći ikada poznavalac crkvenih kanona, rođen 1845. kao Nikola u Šibeniku (Austrijska carevina), diplomirao bogosloviju na Kijevskoj akademiji, zamonašen 1873, rukopoložen za prezvitera, 1890. hirotonisan za episkopa dalmatinskoga Bukovinsko-dalmatinske (Černovicko-dalmatinske) crkve sa katedrom eparhije u Zadru (Austro-Ugarska). Promovisan u stepen doktora teologije honoris causa na Univerzitetu Černovice (savremena Ukrajina). Odbio 1905. da postane poglavar Crkve Kraljevine Srbije. Upokojio se 1915. kao episkop u mirovini Bukovinsko-dalmatinske crkve. Sahranjen u Dubrovniku.

- Arhijerejski sabor Crkve Srbije (SPC) u maju o.g. u Beogradu da u svoj diptih svetih pribrojao: - Nikodima (Milaša), episkopa dalmatinskoga, „sa datumom praznovanja 4. oktobra/21. septembra”. Iz SPC, međutim, ne pominju bratski Nikodimov doprinos legislativi Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve.

- O tome ruska „Православная Энциклопедия”, za koju ističu: „издается по благословению Патриарха Московского и всея Руси Алексия II и по благословению Патриарха Московского и всея Руси Кирилла”, u odrednici o Nikodimu Milašu, čiji je autor dr protojerej Vladislav Cipin, profesor Moskovske duhovne akademije, piše:

„Н[икодим] в разное время консультировал священноначалие Сербской и ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВЕЙ. Им разработаны проекты уставов Синода и консистории ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ”.

Ili u prijevodu:

„N[ikodim] se u raznim vremenima konsultovao sa jerarhijom Srpske i CRNOGORSKE CRKVE. Sastavio je ustave Sinoda i Konsistorije CRNOGORSKE CRKVE”.

- Nakon što je objavio „Pravoslavno crkveno pravo” (iz kojega smo ovđe prenijeli izvode) te druga svoja djela, Nikodim je stručno i konkretno doprinio unaprijeđenju legislative autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve. Na sugestiju mitropolita Mitrofana Bana, poglavara naše Crkve, Nikodim je autor nacrtâ ustavâ: Svetoga Sinoda i Pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, koji su aktima knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša ozakonjeni krajem 1903. i početkom 1904.

U tom Ustavu Svetoga Sinoda, između ostalih, sljedeće su odredbe — citiramo:

Članak 1. - AVTOKEFALNA pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske Crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama SA SVIMA DRUGIMA PRAVOSLAVNIMA, AVTOKEFALNIM CRKVAMA, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka.

Članak 2. - AVTOKEFALNU pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori sastavljaju:

1) Cetinska arhiepiskopija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na desnoj strani rijeke Zete, sa dodatkom varoši Podgorice i Plemena zetskog. Upravlja ovom arhiepiskopijom cetinski arhiepiskop, koji je ujedno i POGLAVICA SVE PRAVOSLAVNE CRKVE U CRNOJ GORI sa naslovom mitropolita crnogorskog, brdskog i primorskog. - Stolica je cetinske arhiepiskopije prestonica države Cetinje.

2) Zahumsko-rasijska eparhija, sastavljena iz sviju plemena koja se nalaze na lijevoj strani rijeke Zete. Upravlja ovom eparhijom zahumsko-rasijski episkop. - Stolica je zahumsko-rasijske eparhije u manastiru Ostrogu.

Članak 3. - Svima crkvenim poslovima u Knjaževini Crnoj Gori upravlja u smislu svetih kanona SVETI SINOD, koji je NAJVIŠA CRKVENA VLAST u Knjaževini, i kojemu podleže, u pitanjima vjere, bogosluženja i hrišćanskog morala, svi u Knjaževini Crnoj Gori koji ispovijedaju pravoslavnu vjeru…

Članak 15. Glava II Djelokrug Svetog sinoda. - Djelokrug Svetog Sinoda prostire se, u smislu 6. kanona svetog Sedmog vaselenskog sabora, na sva kanonička i evanđelska djela koja se tiču ove Mitropolije. - Isključeno je od toga samo ono što, po svetim kanonima, spada u ličnu NADLEŽNOST MITROPOLITA, kao sinodskog predśednika i kao POGLAVICE AVTOKEFALNE CRNOGORSKE CRKVE…

(Priredio: V.J.)

*Zabranjeno preuzimanje tekstova bez dozvole Antene M