13 °

max 19 ° / min 13 °

Utorak

29.09.

19° / 13°

Srijeda

30.09.

21° / 12°

Četvrtak

01.10.

20° / 11°

Petak

02.10.

21° / 13°

Subota

03.10.

25° / 18°

Nedjelja

04.10.

23° / 18°

Ponedjeljak

05.10.

22° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Poezija sa stilom (15): MILO KRALJ

Kultura

Comments 0

Autor: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

  • Viber

Poezija sa stilom (15): MILO KRALJ

Milo Kralj je rođen u Baru, gdje je 1950. godine završio srednju školu. Kao novinar je radio u „Omladinskom pokretu“ (1950 - 1953) i „Pobjedi“ (1953 - 1963). Bio je urednik „Prakse“, a potom i glavni i odgovorni urednik „Pobjede“ (1970 - 1974).

Radio je kao komentator u „Borbi“ (1974 - 1980), a u periodu od 1980. do 1988. je bio savjetnik u Skupštini Crne Gore.

Glavni i odgovorni urednik književnog časopisa „Stvaranje“ je bio do penzionisanja (1989 - 1991). Dobitnik je dvije Trinaestojulske nagrade za književnost, Nagrade oslobođenja Podgorice, Nagrade oslobođenja Bara, Nagrade Udruženja književnika Crne Gore i nagrade  „Risto Ratković“.

Autor je brojnih knjiga poezije - Maslinjak u koroti, Kraj mora nas čeka zaboravljeni Hrist, Ram za sliku i druge.

Bavio se i književnom kritikom i publicistikom. Priredio je za štampu izbor iz djela Marka Miljanova, Mirka Banjevića i Nikole Lopičića. Bio je član Udruženja književnika Crne Gore.

Umro je 2007. godine u Podgorici u 75. godini.

 Djela

Maslinjak u koroti (1958)
Crne vode (1960)
Zvijezde velikog plača (1961)
Smrt umire prva (1962)
Rame na vjetru (1964)
Ispod svojih kiša (1966)
Kamena galija (1976)
Korijen (1978)
Pasja straža (1985)
Izabrane pjesme (1987)
Večera sa dželatom (1988)
Kraj mora nas čeka zaboravljeni Hrist (1993)
Ram za staru sliku (1996)
Znaci na kamenu (1999)
Otpusni list (2003)

Iz kritika:

Milo Kralj pripada crnogorskoj poslijeratnoj pjesničkoj generaciji koja je počela da stvara poeziju na tradiciji realizma i njegoševskog stiha, ali izdižući svoj izraz na nivo simbolističkog poimanja svijeta. Poezija Mila Kralja je impresionistički kazano jednostavna, ali duboka i ukorijenjena u crnogorsku tradiciju, kako kulturnu tako i društvenu, ukorijenjena u njenu prirodu i geografiju i njene običaje. Međutim, ta poezija nije folklornog tipa, već je moderna i usklađena s vremenom u kojem je nastajala.

Dragomir Brajković kaže povodom pjesničke figure Mila Kralja: „Rođenjem i osećanjem sveta primorac, Kralj je osobeni pesnik juga. Rekviziti kojima slika južnjačko podneblje ali i mentalitete su probrani i u funkciji su sažimanja čak i tamo gde postoji naracija. Kralj svoj vidokrug proširuje, a koren spušta duboko u tradiciju pevajući ne na tradicionalan već na posve moderan način. Sa tradicijom i bliskim mu pesnicima ovaj pesnik vodi plodotvoran dijalog. Pored toga Kraljevo podneblje i južnjački milje nisu okupani jarkom svetlošću već simboli za koje se on opredeljuje sugerišu postojanost i otpornost uprkos svemu. U Kraljevom su duhovnom vidokrugu maslina i čempresi, kamen i more, ali i oronule kuće i posustali starci smrću već obeleženi. Tu je hrast u kome već radi crv, znaci upisani u kamenu i ožiljci skamenjeni u duši. U pesnikovom su vidokrugu drevne poruke i niz dokumentarnih detalja koji pesmu čine ubedljivijom, prostor prisnijim i prepoznatljivim. Oslanjajući se na modele gnoma i poslanica Kralj izgrađuje nov tip govora. Moglo bi se peći da njegova pesma počiva na oprečnostima, ali da teži harmoniji i usaglašavanju.“

Radomir Ivanović dijeli poeziju Mila Kralja na dvije grupe u odnosu na naslove koji predstavljaju indikatore onoga što su Kraljeve glavne pjesničke preokupacije. U prvu grupi spadaju zbirke koje predstavljaju osobenost pjesničke slike a koje su vezi s motivima prirode i predstavljaju mediteranske motive Kraljevog opusa. Drugoj grupi pripadaju pjesmi koje su vezi s potrebom pisca za angažovanim dijalogom sa svijetom. U tim pjesmama, prema mišljenju Veljka Radovića, može pronaći „izvršavanje unutrašnjega naloga da duša koja sebe kori i oko uznemireno od straha traži nepatetičnu ljepotu i tamo gdje se bi mogla očekivati...“

Za Mila Kralja najviše se u kritici isticalo da je njegova poezija zavičajna i da je Milo Kralj zavičajni pjesnik. „Jedan značajan krug poezije Mila Kralja mogao bi se imenovati kao pjesme o iščezavanju prošlosti, pa donekle i iščezavanju sadašnjosti, bilo da se radi o konkretnom svijetu pjesnikovog zavičaja, bilo o nastajućim slikama određenih duhovnih stanja koja tonu u zaborav. Ovom krug blizak je i onaj koji bismo mogli nazvati pjesmama o starim stvarima ili, kako to sam pjesnik kaže - ,"Plač starih stvari".

Takve su pjesme o starim ljudima, starom ocu, staroj puški, "Balada o staroj postelji", i slične. Te pjesme nijesu samo napor da bi se nešto otrglo od zaborava, već bi se prije moglo peći da je to jedan lirski šapat minulog, govor iskustva oslobođen didaktičnosti, ali jako zanimljivi pamtljiv.“, zaključuje Radojica Bošković.

U ovom pregledu donosimo vam pjesme: Otac, Njegoš, Divlja smokva, Žičani most na Morači, Starac u parku, Sat i Inat.

OTAC

Otac je imao

ruke od koplja

od ramena suva,

od lakta orošena.

Otac je znao

samo za snoplja

bez srpa i kose

pokošena.

Otac je gledao

pomalo razroko

od zvijeranja

na četiri strane,

a imao je

samo jedno oko

i ono istočeno

niz nišane.

 

Nikad se nije

da znamo molio bogu

samo bi katkad

na grob djedov kleko

i tada bi

 -zabadajući nož uz nogu-

poneku tvrdu,

zubatu riječ reko.

 

Zatim bi nestajao

putanjom vuka ili zeca

i lijegao pred zoru

krvav a manje tužan,

dok bi se u prozoru

krvavile dvije glave, dva mjeseca,

i jedan ružan,

i drugi ružan.

 

Otac nije umro.

S prstom na obaraču,

jednom kada mu se bol

do samog grla nastamenio,

raširio je ruke

bogu na obračun

i tako se, vječan, skamenio.

 

I ostao je takav:

hrast bez lišća,

oko nogu mu se čvor

zavezao guja.

Po njemu znamo

kad će kiša,

po njemu-

kad će oluja.

 

NJEGOŠ

 (iz poeme „Zvijezde velikog plača")

 DRUGO KAZIVANJE

Ko sam ja da zvijezde tvoje

zadržim u rukama?

O noći, pepeo tvoj

nek sipi, nek sipi na obije.

Ako sam kriknuo, znaj,

bio sam u mukama:

Davim se, Crnogorci,

davim se, krvopije!

A ko sam ja da spas svoj

potražim u rukama?

 

Ako sam pustio pticu

ikada u prostor bijeli,

jesam li na rubu neba

spazio oblačine?

O sve što nije bilo i neće biti je li

kob krila ptice moje

il neba bez vedrine?

Žašto sam pustio pticu,

o zašto-

u prostor bijeli?

 

Ko sam ja držim

na lancu uspomene?

Noćas kad pjeno more

baci se limunom žutim

neka će lađa

na dalek put da krene,

neko će sudbinu svoju

čekanjem obasuti.

A ko sam ja da držim

na lancu uspomene?

 

Htjedoh li ja

muziku svu nebesnu

i ples zvijezda malih

na hladni spustiti kamen?

Zaželjelih se, možda,

poigrat boga, i bijesnu

bratiju moju obnoć

posvetiti u znamen?

Htjedoh li ja na kamen

spustiti svjetlost nebesnu?

 

Sudbinu svoju sad valja

ponijet kao breme

pa s njom bježati

glavom po svijetu

pod zvijezdama sto na nas

sipaju anateme.

Da li smo svi

naredni lijetu?

Sudbinu svoju sad valja

ponijet kao breme.

 

Al ko sam ja da je

zadržim u rukama

kad gore na crnoj vatri,

kad gore sad obije?

Ako sam kriknuo noćas

bio sam u mukama:

Odlazim, Crnogorci,

odlazim, krvopije!

... Jer ko sam ja da sad je

zadržim u rukama?

 

 DIVLJA SMOKVA

Nad mrtvom pitominom kvrga se, divljakuša,

svaka joj kvrga po jedna smrt, trzaj jedan.

Ni lišću njenom prosuta krv se gruša

- dok je gledam.

 

Morem iskopana kost što prema nebu puče,

ruka kojoj se k visinama ne da.

I samo nebo grbavo k sebi vuče

- dok je gledam.

 

Rast uzaludan gdje ljudskog ne bi rasta!

Pogrbila se, klekla, ali se vjetru ne da.

Da li da joj se rugam il da joj rugobu praštam

-dok je gledam.

 

Hladom ne počinu a plodom ne zanese,

zmiji otrova u njoj ne bi, ni pčeli meda,

U bezrazložnosti svojoj tek lišćem kržljavim trese

-dok je gledam.

 

Ne predade se smrti, životu ne primače,

sve što leti i sija mimoiđe je sreda.

Iščupana iz mrtvog, niz sebe samu se stače

-dok je gledam.

 

ŽIČANI MOST NA MORAČI

 

Nesporazum je vječni obale dvije, drhtaj

njinih nejasnih žudnji u blagom sumnjivom luku

(O samo da neka od njih - prenoseć tijela krhka

ne shvati obmanu jednom i vrati umornu ruku!)

 

I sâm nestvaran (dolje: ptice kljuju nizinu,

a gore: koraci, nebom!) vraća stvarnosti ljude:

tek što ga u šalu vjetra i snova nenadnih minu

zbacuju šal i staroj golotinji se nude.

 

Taj jadni most što glupo sudbina naša ga preli

pa osta da nas, vitak, iz dana u dan prenosi

na onu uvijek drugu a istu obalu, je li

 

tu zbilja samo zato - da propet ivicom smrti

i tužan što preko rđe svi su koraci bosi-

nad nepremostivošću obala naših drhti?

 

STARAC U PARKU

Uhvati sebe - šapuće čujno: kora!

pretraži misao - najčešća slika: ona.

Toliko mnogo i kora i njinih bora,

a tako malo međ njima sunčevih spona!

 

Toliko kora - od sušne usne do leda,

od stare rane do kriške skorjela hljeba,

toliko kora od ućutkana ijeda

do skrame sunca i tvrdog oklopa neba.

 

Toliko kora što skorčaše tijelo

i sputaše ga u vječno ćutanje čvora

a tako mu se i leta i zrenja htjelo.

 

Sad zna: drvo je kojeg se proljeće kloni

i čuje dobro: i sopstvena mu kora

kora svih kora - na suncu još samo zvoni.

 

SAT

Kad sam se spremao na put

ponio sam sat,

stari očev sat.

Da znaš, rekli su,

koliko je sati.

 

Kad budeš preticao

i kad si pretican,

kad budeš ljubio i budeš ubijao,

kada si čekan i kada čekaš

da znaš uvijek

koliko je sati.

 

Prilijepio se uz mene

taj sat mog oca i njegovog oca,

osluškivao moj damar

ali vrijeme otkucavao svoje.

(Mirisalo je ono

malo na krv i divljač,

malo na buđ i tamjan

i je li, možda, to razlog

što svuda prerano

ili prekasno stizah?).

 

Sada se vraćam s puta

(prvi put na vrijeme).

 

Gledam u sat - on stoji,

složio kazaljke u krstaču.

 

Gledam u Njih,

a Oni u sat:

Ipak je, kažu, vrijeme!

 

(Jedan glas iz tame:

„Odvajkada je tako -

skidaju prvo sat pa glavu,

što će žrtvi da zna

koliko je sati).

 

Psi laju.

Nekoga prate na put.

Kome to noćas

stari sat namiču?

 

INAT

U inat tebi

maslina

na mjesečini se svlači

i pokazuje bijela nedirnuta bedra.

 

U inat meni

crno drvo

u razbrekla sunčana jutra

zija prazninom

oblika svojih bivših.

 

U inat meni-

u maslinjak nećeš.

 

U inat tebi-

crno drvo rušim.

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR