Četvrto podgoričko izdanje festivala RUTA završeno je sinoć izvođenjem predstave „Otelo“ Vilijema Šekspira, u režiji ukrajinske rediteljke Oksane Dmitrieve, u produkciji Kazališta Ulysses i Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Dramaturgiju za ovaj komad potpisuje Nejra Babić, dok uloge tumače Ermin Bravo, Alban Ukaj, Ana Marija Brđanović, Davor Sabo, Maja Salkić, Jasenko Pašić, Snežana Bogićević, Adnan Kreso, Mak Čengić, Alen Konjicija. ,,Otelo'' je jedna od najstrašnijih, a istovremeno najnježnijih Šekspirovih tragedija. U fokusu priče su zavist, ljubomora, povjerenje, izdaja i najvažnije od svega, ljubav. U ovoj Važnoj temi istražuje se kontekst ratnog veterana koji se vraća kući kao heroj, nakon što je gledao u najmračnije ponore ljudske duše. Kako je lako slomiti heroja, kako je lako manipulisati njime. Kakve će nepopravljive tragične posljedice imati te manipulacije, ta kobna ,,miroljubiva'' igra... Oni koji su preživjeli rat, možda neće preživjeti mir.
Povodom „Otela“, održan je Okrugli sto sa akterima predstave gdje je bilo riječi o samom procesu rada na komadu.
- Način na koji smo došli do saradnje sa Oksanom je bila inicijativa Ulysses teatra i Lenke Udovički koji su godinu ranije imali radionicu sa umjetnicima iz Ukrajine koji su došli na Brijune i radili kroz muziku i različite glumačke radionice gdje su se i upoznali i došlo je do ideje da se napravi zajednička predstava. Rat nikada ne prestaje i pojavljuju se iznova neki novi u sve težim okvirima i možda je pravi trenutak da u pozorištu kao mjestu hrabrosti i slobode govorimo o ovoj temi – obratila se na početku direktorica SARTR Maja Salkić.
- Očigledno postoji razlog zašto se rade antiratne predstave i zašto su aktuelni ti komadi i privilegija je što smo uspjeli u procesu i igramo ovu predstavu po regionu. Imali smo potrebu da kao umjetnici iz grada u kom su u sred rata dolazili umjetnici koji su bili spremni da izraze solidarnost i rizikuju živote i olakšaju nam tu Golgotu, uzvratimo uslugu trideset godina kasnije nekome ko se nalazi u toj situaciji – zaključio je Ermin Bravo.
Ana Marija Brđanović je rekla da joj se prvi put desilo da iz Rijeke, u kojoj radi i živi, dođe u Sarajevo među nepoznate ljude koji su je dočekali kao porodicu i zaljubila se u Sarajevo i zaljubila se u sve te ljude koje želi sretati opet i sarađivati sa njima. Slušajući Oksanu, osjetila je u kojoj mjeri je ona kreativna i pametna osoba, ali je njeno iskustvo bilo malo drugačije zbog uloge Bijanke kojoj se i mogla pružiti tolika sloboda i prostor za saigru, dok je Alban Ukaj istakao da bi volio da se desi gostovanje u Ukrajini jer bi se taj krug onda upotpunio. Predstava će, naravno, živjeti dalje, a sam proces mu je bio zanimljiv, zato što sa rediteljkom koja je teatarski potkovana i dala im je neko potpuno novo viđenje pozorišta sa simbolima koje su oni vremenom zaboravili.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR