Trag ljudske namjere

Piše: Ana Nives Radović

Tako je, vjerovatno, oduvijek, ali u vremenu digitalnih formi svaka se sklonost ljudskih bića da prihvatanje novog i modernog nazivaju krajem neke epohe bolje vidi i učestalije ponavlja. Oni koji proriču zastarjelost uvijek to rade s nekom sigurnošću. Ekrani, aplikacije, beskonačni pikseli i digitalne alatke pomogli su im da predvide da je stvaranju vizuelnih rješenja ljudskom rukom zauvijek došao kraj. Predviđali su da će slikarstvo završiti kao vinil, pisaće mašine i polaroidi – u skladištima nostalgije, zanimljivo samo ljudima sa čudnim hobijima i potpuno nebitno u vremenu koje dolazi.

Ipak, slikarstvo opstaje. Uljane boje škripe pod rukom, akvareli se razlivaju na načine koje niti jedan algoritam ne može da ponovi, platna traže pažnju, potvrđuju postojanje, pretvarajući svoj opstanak u još jednu nenaučenu lekciju savremenog svijeta koji sve što vjeruje da je prevazišao naziva bespotrebnom sentimentalnošću.

Slikarstvo funkcioniše po drugačijim pravilima od digitalnog, jer računa vrijeme, dodir i namjeru, a svaki potez četkicom znači izbor, svaki sloj boje nosi sumnju, promjenu i karakter. Donosi tragove misli, slučajnosti i ljudske posebnosti koje nikakav softver ne može da oponaša, jer on ne posreduje u razgovoru između boje i svijetla, niti može da prenese tiho zadovoljstvo kompozicije koja iznenadi čak i svog autora.

Provoditi sate pred djelom koje nastaje uz prividni osjećaj kontrole znači priznati strpljenje. Dodirnuti platno bojom baš u onoj mjeri i u onom pravcu koji je potreban znači osjetiti disciplinu. Te osobine su nepoznanica u vremenu trenutnosti, što možda i najbolje objašnjava stalno pričanje o zastarijevanja, procesu koji se nepromišljeno poistovjećuje s gubitkom značaja. Ako nešto ima stvarnu moć da nečemu određuje vrijednost i relevantnost onda je to tržište, a ne uvjerenje inovativnih proroka, jer zakoni ponude i tražnje, cijene i nečija spremnost da plati pokazuju šta zaista i u kojoj mjeri opstaje.

Razlivanje boja na platnu otkriva nesigurnost nijanse koja ne podliježe kontroli. Digitalno obećava unaprijed definisano savršenstvo koje traje onoliko koliko je puta potrebno kliknuti „undo“ dok se ne ostvari cilj. Čak i istorija nas uči. Fotografija, koja je nekad bila viđena kao ubica slikarstva, nije ga uništila, već oslobodila potrebe da bude u njenoj, a ne sopstvenoj funkciji. Digitalna revolucija nije zamijenila slikare, već potvrdila njihovu ulogu. Udobnost je nije ubila. Korisnost je nije zamijenila.

Kolekcionari to osjećaju instinktivno, cijene nepravilnosti i nesavršenstva poteza ljudske ruke, način na koji svijetlo pleše po platnu i neujednačenu mješavinu sa palete kao lični potpis, dokaz pažnje, promišljenosti i ljudske posvećenosti. Digitalno može da kopira, ali ne da uvjeri. Ne većinu. Opstanak nije nostalgija, već odgovor na traganje za iskustvom koje se ne može digitalizovati bez gubitka.

Zastarjelost rijetko dolazi samo zbog noviteta, a slikarstvo opstaje jer nudi dubinu vremena i nezamjenjiv trag ljudske namjere. Vrijednost nije u jasnoći ili dostupnosti, već u onome što angažuje um, tijelo i emocije odjednom, onome što opstaje zato što u nekom tihom kutku percepcije ljudi reaguju na autentičnost, na vrijednost neodvojivu od procesa. Ovo nije odbrana tradicije pred modernim, naprotiv, jer analogno i digitalno decenijama koegzistiraju; ovo je podsjetnik na to da će “nove forme” zagovarati oni koji “zastarjele” nikada ne bi razumjeli.