Iluzija vječnog uspona

Piše: Ana Nives Radović

Svijet umjetnosti se kroz proteklu deceniju provukao uz mnoštvo adrenalina, pa su izložbe ličile na užurbane performanse neizbježnosti. Tempo je sada sporiji, a procesi se odvijaju tiho, ali uporno. U toj tišini krije se nešto što u brzini rijetko primjećujemo, a to je perspektiva.

Pretjerivanje ima moć da iskrivi procjenu. Kada je pažnja oskudna, a senzacija ima u izobilju i najimpresivnija djela rizikuju da postanu neprepoznatljiva u sopstvenoj fami, no sad kad žurba popušta, jasnije možemo vidjeti šta je zaista važno. Ne naslovi, ne cijene, već djelo i dijalog koji ono izaziva.

Zapanjujuće u ovom trenutku je kako je ono što je naizgled skromno dobilo težinu. Djela koja ne traže publiku, nego je zaslužuju uspijevaju, tiho, pozivajući kolekcionara, posmatrača, čak i prolaznika, da se približi, da zastane, da razmisli. U svemu ovome pristupačnost nije ustupak, već strategija opstanka. Umjetnost koja otvara vrata, umjesto da ih zatvara, čuva znatiželju i gradi odnose koji traju mnogo duže od prolaznog uzbuđenja tokom spektakla. U svijetu opsjednutom pokazateljima uspjeha, tiši gestovi su radikalni.

Zaustavljanje na putu ka novom usponu najprimamljivije je čitati isključivo ekonomski, samim tim jer je i najlakše, ali zanimljiviji dio priče je misaoni. Kad prestane buka prisiljeni smo da se zapitamo šta zaista cijenimo u umjetnosti i šta opstaje kada pažnja više nije kupljena ili posuđena. Odgovor je često suptilan, strpljiv, nenametljiv. To je djelo koje nagrađuje ponovljeni pogled, koje se polako mijenja pred očima posmatrača i koje ostaje u sjećanju, a ne u knjigovodstvu.

Umjetnost nesumnjivo slavi vrhunsku kulturu u kojoj su nezaobilazna poznata imena, visoke cijene i atrakcije, ali zdrav sistem je širi od toga. On uspijeva kroz slojeve, nova imena, skromna djela, angažman zajednice, eksperimentisanje i samo ako se ti slojevi očuvaju kvalitet može opstati. Usporavanje kojem svjedočimo, koliko god naporno bilo, pruža priliku da se ovi temelji ojačaju, umjesto da im se očajnički traži zamjena.

Usporavanje tržišta nosi određenu velikodušnost, donosi vrijeme, razmišljanje i pažnju, a pažnja je možda i najpotcjenjenija valuta u svijetu zavisnom od trenutnog i impresivnog. Sposobnost da se gleda, razmotri i vrati pogled djeluje revolucionarno, zbog čega zastoj nije neuspjeh, već prilika da se prilagodi i pronađe pravi ritam, da se podsjeti da se umjetnost ne mjeri samo brzinom ili cijenom, nego vještinom da izazove razmišljanje i da baš zbog toga i opstane.