Cijena divljenja

Piše: Ana Nives Radović

Vjekovima se umjetnost nije sakupljala zbog obećane finansijske premije, već radi obogaćivanja života. U renesansnim salonima slike su izazivale rasprave i pitanja, odražavale građanske ambicije ili nosile kolektivno pamćenje naroda. Umjetnička djela nijesu bila finansijske apstrakcije, već kulturni instrumenti koji su oblikovali način na koji su društva zamišljala sebe. Tek u posljednjim decenijama nametnuo se drukčiji rječnik, onaj u kojem je umjetnost klasa imovine, platna zaštita od inflacije, a čuvena djela sredstva za diverzifikaciju portfolija.

Poređenje s berzanskom robom može zvučati laskavo, ali vara. Tržišta kapitala prate logiku ponude i tražnje, dok umjetnost pored toga slijedi nepredvidive tokove ukusa, reputacije i istorijske slučajnosti. Slika može naglo da poskupi jer je primijeti neka slavna ličnost, ili da padne u zaborav kad trendovi odu drugim putem. Mladi umjetnik može zablistati na aukcijama, da bi ga za deset godina svi zaboravili. Pokušaji da se vrijednost utvrdi indeksima i tabelama miješaju kategoriju sa suštinom, zbog čega je mjerenje umjetnosti isključivo tržišnim alatima jednako besmisleno kao što bi bilo stavljanje stilske figure na vagu.

Umjetnost se takođe ne uklapa u predstavu investitora o likvidnosti. Akcije se prodaju u sekundama, a za sliku višemilionske vrijednosti potrebni su mjeseci tihih pregovora, gdje sudbinu djela određuje hirovitost nekolicine kolekcionara, a to nije likvidnost, već teatar u kojem tržište više liči na ritual nego na razmjenu.

Kulturne posljedice ovakvog izobličenja su sve dublje. Kolekcionari sve češće kupuju djela s namjerom preprodaje, a ne iz radoznalosti ili ubjeđenja. Umjetnici, svjesni pravila aukcija, osjećaju pritisak da stvaraju radove koji su na prvi pogled sjajni, veliki i odmah razumljivi, više oblikovani za prodajnu salu nego za promišljanje. Muzeji, kojima je povjereno da štite javni susret s umjetnošću, rizikuju da budu potisnuti dok blaga nestaju u poreskim skladištima, čuvana za mešetarenje, a ne da budu podijeljena kao nasljeđe. Vremenom, špekulacija sužava kulturni horizont, dajući prednost onome što se brzo može preprodati nad onim što se može duboko doživjeti.

Postoji i drugi jezik vrijednosti. Pravi povrati umjetnosti nijesu finansijski, već emotivni, intelektualni i društveni, a nalaze se u moći platna da zaustavi posmatrača u hodu, da uznemiri ili utješi, da otkrije zaboravljene istorije ili pokrene važne razgovore. Postoje u zajednicama koje se stvaraju na izložbama, u ponosu grada koji dobije mural, u čuđenju koje traje kroz generacije, a takva imovina se ne može tek tako unijeti u bilans stanja, jer nova faza počinje već nakon što se utiša odjek aukcionog čekića.

Ako dopustimo da retorika finansija zavlada, rizikujemo da potkopamo ono što umjetnost čini nezamjenljivom, njenu sposobnost da preuredi percepciju i otvori nove mogućnosti. Vermer ili Rotko nijesu značajni zato što im je cijena porasla od posljednje prodaje, već zato što nas uče da gledamo nebo novim očima.

Ako umjetnički svijet želi da sačuva svoj integritet, mora odoljeti iskušenju da kulturu prodaje kao valutu. Trgovci treba da pričaju smislenije priče od samo onih o vrijednosti, kolekcionari da sebe vide kao staratelje, a ne špekulante, a institucije da brane umjetnost kao javno dobro, a ne privatnu robu. Prava cijena divljenja ne leži u finansijskom dobitku, već u tome kako umjetnost mijenja način na koji vidimo i razumijemo, pa bi njeno svođenje na puku investiciju bilo ne samo nedovoljno, već izdaja suštine koja umjetnost čini vrijednom čuvanja.