11 °

max 16 ° / min 10 °

Subota

04.04.

16° / 10°

Nedjelja

05.04.

19° / 11°

Ponedjeljak

06.04.

20° / 8°

Utorak

07.04.

20° / 7°

Srijeda

08.04.

20° / 6°

Četvrtak

09.04.

22° / 6°

Petak

10.04.

22° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Pleme i nacionalna svijest u Crnoj Gori

Izvor: Grafika: Dejan Batrićević

Stav

Comments 9

Autor: Antena M

  • Viber

Pleme i nacionalna svijest u Crnoj Gori

Piše: Nemanja Batrićević

Kad je u zimskom prelaznom roku 2007. godine sportski novinar pitao Brana Milačića đe je Risto Lakić, aludirajući time na njegov potencijalni odlazak u Crvenu Zvezdu, tadašnji trener Budućnosti odgovorio je da on nije sa ekipom jer polaže vozački ispit. Na to je još dodao i da mu je nepoznato hoće li desni bek nakon polaganja kolima otići za Beograd ili se pridružiti ostatku ekipe.

Mangupski odgovor „ser Brana“ svojevrsna je metafora za neizvjestan proces uobličavanja Crne Gore u jedinstvenu političku zajednicu. Dok crnogorska vlast (da ne kažem vlast u Crnoj Gori) vjeruje da će „ravnomjerni razvoj“ pozitivno uticati na „prostornu i socijalnu integraciju“, značajan dio današnje Crne Gore, iako u njoj fizički boravi, političko i duhovno liderstvo i dalje traži u Beogradu. Tako se danas, dok glume zabrinutost za stanje demokratije u Crnoj Gori, njenoj potencijalnoj etnofederalizaciji jednako raduju domaći četnici i jedan štokavac iz Petnjice.

Promašena tema

Iako razloga za izostanak integracije „po dubini“ ima više, crnogorska javnost nastavlja fetišizirati argument religije, koji potencira mirenje kulturnih razlika stanovnika pravoslavne i islamske vjeroispovijesti.

Iako ne treba umanjivati skorašnji trend radikalizacije manjinskih etničkih partija, potenciranje navodne religijske osnove kreira nepotrebnu konfuziju oko toga što je zapravo predmet integracije, jer samo još rijetkima nije jasno da dugoročna nestabilnost u Crnoj Gori prijeti od sukoba crnogorskog i srpskog identiteta. Političke elite, i same često ambivalentne po ovom osnovu, svjesne su da ne postoji pitanje koje dublje dijeli pojedinačne porodice, bratstva i plemena. Nedostatak političke volje za rješavanjem ovog pitanja umješno je prikrivan sve do skorašnjeg pokretanja pitanja crkve u Crnoj Gori. Sad je, međutim, sasvim jasno da se riječ „krv“ u Skupštini Crne Gore može čuti isključivo iz usta srpskog nacionalizma, prestrašenog konsolidacijom crnogorskog nacionalnog identiteta.

Crnogorsko društvo u posljednjih pola vijeka karakteriše krajnje fluidna nacionalna identifikacija unutar pravoslavnog korpusa. U takvim okolnostima, psihološka potreba za pripadanjem favorizuje povratak korijenima „krivog srastanja“ – plemenima. Iako ne treba precjenjivati političku (ili izbornu) upotrebljivost plemena, evidentno je da plemenska svijest nije izgubila potentnost u diktiranju nacionalnih narativa. Nažalost,protivnici crnogorske samobitnosti su do ove spoznaje došli ranije nego li njeni zagovaraoci.

Plemena i nacija u Crnoj Gori

Rijetki su tumači političkih prilika u Crnoj Gori koji nijesu zapazili da su, istorijski, stanovnici Stare Crne Gore i Brda političku poslušnost poklanjali različitim centrima - Cetinju i Beogradu. John Allcock je tu prostornu sliku crnogorskog identiteta između dvije prijestonice uporedio sa fotografijom u kojoj ‘Prava Crna Gora’, poput objekta u prvom planu, blijedi sa svakim narednim teritorijalnim segmentom. Nažalost, previše je dokaza da ovakvo viđenje jednako dobro opisuje i današnju Crnu Goru.

Uprkos činjenici da je Podgorica danas politički i ekonomski centar Crne Gore, dom gotovo trećini crnogorskog stanovništva, sudbina ove države se još uvijek suštinski određuje u odnosu na Cetinje. Gotovo 170 godina nakon što crnogorska plemena formalno nestaju sa političke scene, apsolutno je evidentno da crnogorski identitet linearno slabi kako se plemensko porijeklo pojedinca udaljava od Cetinja.

Shodno podacima iz Crnogorske nacionalne izborne studije (2016), sa svakih dodatnih 20 kilometara udaljenosti crnogorski identitet među plemenima oslabi u korist srpskog, u prośeku, za 12%. Dakle, ako bi kanili vijek crnogorskog „suživota“ sumirati u jednoj rečenici, to bi zvučalo ovako: ne postoji nijedno pleme, udaljeno više od 40 kilometara vazdušne linije od Cetinja, čiji se potomci u većoj mjeri identifikuju sa Crnom Gorom nego sa Srbijom.

Bez potrebe za pripisivanjem krivice, očigledno je da u proteklih 100 godina ništa nije urađeno da se crnogorski identitet, izvan svog nukleusa, proširi i na teritorije kojima jednako prirodno pripada. Baš kao što su to opisivali putopisci sa početka 20. vijeka, plemena Stare Crne Gore i dalje dominantno baštine crnogorski identitet. Sa druge strane, potomci brdskih i plemena nikšićkog rejona dominantno naginju srpskom identitetu. Vrijedi obratiti pažnju i na izuzetke od ovoga pravila, među njima svakako najznačajniji je pleme Draževina, u Lješanskoj nahiji. Iako na svega 20 kilometara Cetinja, oni se u prośeku (zajedno sa Nikšićima) ośećaju značajno bliže srpskom identitetu nego bi to bilo očekivano s obzirom na udaljenost od Cetinja.

S obzirom na to da nijesu sva plemena istovremeno ušla u sastav današnje Crne Gore, ovi rezultati mogli bi biti objašnjeni prostom činjenicom da su neka plemena imala više vremena da sepoistovjete sa Crnom Gorom. Međutim, ako je to stvarno slučaj, kako onda objasniti da je procenat Crnogoraca (68%) na teritoriji koja je potonja priključena Crnoj Gori (početkom 20. vijeka), i na kojoj nema plemenske strukture, veća nego među većinom brdskim plemenima koja su se Crnoj Gori pripojila 1796. godine?

Dakle, ne samo da plemenski identitet propisuje kako bi se plemenici trebali nacionalno izjašnjavati, već i njihovo viđenje države Crne Gore. Odnos prema državi i njenoj nezavisnosti varira među plemenima na način da ga nerijetko čini boljim indikatorom nego je to nacionalnost. Na primjer, Crnogorci iz katunske nahije bi na ponovljenom referendumu predominantno potvrdili nezavisnost (90%), dok je taj procenat među Kučima (52%) i Drobnjacima (43%) ispod referendumskog praga. Ukratko, u kojoj mjeri su nacionalni Crnogorci to i u političkom smislu, uveliko zavisi od plemenskog porijekla.

Da vrijeme samo po sebi nije dovoljan uslov za značajnije promjene svjedoči i podatak da odnos prema državnom pitanju dijeli i mlađa generacija plemenika (ispod 30 godina). Ovo, takođe, nije bez razloga. Nakon rascjepa DPS-a 1997. godine došlo je do ponovnog oživljavanja plemenskih skupova u političke svrhe. Plemena su tada postala instrumentom Miloševićeve politike, čije su ekspoziture svjesno pokušale crnogorska plemena „vaskrsnuti“ u liku velikosrpskih mučenika. Tako danas možemo viđeti značajne razlike u prosrpskoj orijentaciji među onima koji redovno prisustvuju plemenskim skupovima i onima koji to ne čine (0.7 poena).

Strah od izgradnje nacije

Prekrajanje istorije plemenske Crne Gore za cilj ima otimanje identitetske osnove nužne za završetak procesa izgradnjenacije. U tu svrhu se Crna Gora pokušavaju predstaviti „izgubljenim slučajem“ zbog „nepremostivih“ istorijskih razlika među plemenima, iako je to sasvim normalan proces u ostatku svijeta.

Tako je u Italiji, Massimo d’Azeglio je 1860. godine, aludirajući na bolan proces prevazilaženja regionalnih razlika, izgovorio poznatu rečenicu: “Stvorili smo Italiju, sad moramo stvoriti Italijane”. Na sličan način je i Francuska, uveliko izučavana kao uspješan slučaj centralizacije i razvoja građanske nacionalne svijesti, shodno mišljenju Eugena Webera, u 20. vijek ušla sa većinom stanovništva koje sebe nije definisalo u terminima Francuske nacije, već lokalnih/regionalnih identiteta (baskijskog, bretonskog, korzikanskog, itd). Ništa manje zahtjevan nije bio poduhvat stvaranja kohezije među lowlanderima i highlanderima u Škotskoj. Danas, međutim, niko normalan ne negira Italijanima, Francuzima ili Škotima status zasebne nacije.

Paradoks crnogorskog slučaja leži u odlaganju rješavanja ovog pitanja, najvećim dijelom zbog odbijanja elita da upravljaju ovim procesom. Termin „izgradnja nacije“ među protivnicima crnogorske samobitnosti budi neopravdan strah da taj proces znači stvaranje jednonacionalne države (poput one u Srbiji). Istovremeno, u očima crnogorskih suverenista riječ „izgradnja“ derogira istorijsku utemeljenost crnogorske ethnie, iako za tim nema razloga.

Nacija se, kao i sve drugo, ne može izgraditi iz ničega. Nužno je da postoji identitetski „materijal“ koji služi kao osnov za konsolidovanje nacionalnog bića. Činjenica je da crnogorska država starija od suśednih, da je svoju kulturu i način života sačuvala bolje od ostalih, i da neosporno obiluje bogatim nacionalnim materijalom. Istorija crnogorskih plemena je dokaz toga. Međutim, za uspješno uobličavanje nacionalnog pokreta poželjni su i određeni strukturni uslovi, kao što je omasovljena pismenost, postojanje kulturnih/obrazovnih institucija, kao i elita koja može artikulisati ciljeve istog (seljaci su loši nacionalisti, shodno E. Gellner-u). Ovi uslovi su u Crnoj Gori ispunjeni sa značajnim zakašnjenjem, a rukovodeće političke strukture stale su na stranu kulturnih politika koje su, tokom cijelog 20. vijeka, ohrabrivale nacionalu dualnost. Kao rezultat toga, nacionalni materijal sadržan u crnogorskim plemenima pretočio se, umjesto u jedan, u dva zasebna nacionalna pokreta - „crnogorski“ i „srpski“.

Kome ostaju plemena

S tim u vezi, nije za očekivati da pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori bude jednonacionalno. Niti za tim ima potrebe. Međutim, koristiti crnogorska plemena da bi se dokazalo da Crnogorci nijesu pośedovali nacionalnu svijest je istorijski netačno i logički nedosljedno. Ako je navodna plemenska podijeljenost stvarno bila brana razvoju crnogorske nacionalne svijesti, kako onda ta ista plemena mogu naprasno postati „najbolji Srbi“?

Zato nije nužno dokazivati da su crnogorska plemena uvijek bila saglasna u političkom smislu, niti da su bila jednolika u identitetskom smislu, jer nijesu. U mjeri u kojoj se nacionalna svijest mogla razviti prije 19. vijeka, ta svijest je bila crnogorska. Ona se bazirala na ideji o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori, i u kulturnom smislu nije imala nikakve veze sa Srbijom ili srpskim narodom. Činjenica je da svaki Srbin u Crnoj Gori ima više zajedničkog sa bilo kojim Crnogorcem, nego li sa srpskim seljakom iz Šumadije. Strani etnografi su konsistentno ukazivali na ovaj manjak sličnosti između crnogorskih plemenika i srpskih seljaka kad je u pitanju kultura života, ratovanja, iliispovijedanja vjere. Štaviše, neka crnogorska plemena, poput Kuča i Bratonožića, u tom smislu imaju više zajedničkog sa graničnim albanskim plemenima Hota i Klimenta, nego li sa Srbima.

Zašto je sve ovo važno danas? Važno je jer su srpskoj intelektualnoj eliti crnogorska plemena bila potrebna da bi na njihovoj slobodarskoj istoriji i očuvanoj kulturi izgradili kult srpske nacije. Da nema crnogorskih plemena, kult srpske nacije tog perioda bio bi kult viševjekovnog podaništa. U želji da se mit održi živim, tvrdi se gotovo nevjerovatno – da današnja Crna Gora nema veze sa crnogorskim plemenima iz 17. i 18. vijeka, ali da zato Srbija i srpska kultura imaju. Nažalost, ovaj kult je danas živ u mnogim crnogorskim plemenima. Iz tog razloga razgraničenje crnogorskog i srpskog nacionalnog identiteta nije nemoguće dovršiti dok god plemensku istoriju delegiramo u ruke onih koji su spremni da je zloupotrijebe.

S obzirom da se brana nesmetanoj identifikaciji sa crnogorskom državom i nacijom u značajnoj mjeri nalazi na nivou plemenskih podjela, crnogorska vlast bi konačno morala postati svjesna sljedećeg - bitka za crnogorska plemena važna taman koliko i bitka za njezine četiri dinastije, kulturnu i jezičku zasebnost, autokefalnu crkvu, i državnost uopšte.

Predati im plemena, znači predati im Crnu Goru.

p.s. Risto Lakić je na kraju, ipak, otišao za Beograd.

Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet Crne Gore.

Komentari (9)

POŠALJI KOMENTAR

Posmatrac

Problem u ovome tekstu je sto autor ne vidi da se srpska svijest planirano siri iz velikosrpskih centara tokom 19. vijeka.

Lauda

@Mario, Zamolicu da ostanemo ljudi i da se ne vrijedjamo. Naglasio sam samo da se Hercegovci deklarisu listom Srbima, i na to ih niko ne primorava. I ne samo Hercegovci, vec i potomci onih Crnogoraca koji su naselili Bosnu od 15. vijeka naovamo.

Mario

@Lauda,: tvoja površnost je ravna tvojoj gluposti!Petrović,Crnogorac,Blagojević i još druga Crnogorska prezimena su u zapadnoj Hercegovini česta!Tri četvrtine BiH "svetosavskih"prezimena jesu crnogorci iz 1918ih!Srbi otimaju sve a naj više ono što nemaju a to je PONOS!