Vučić vodi hibridne ratove protiv BiH i Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Nakon što je učinio sve što je mogao da destabilizuje i ugrozi mir u Crnoj Gori i, hvala na pitanju, nije dobio po prstima zbog toga, Aleksandar Vučić je zaključio da može nastaviti sa stvanjem haosa u regionu, pa se bacio na staru ljubav beogradske spoljne politike - razbijanje Bosne i Hercegovine.

Da ponovimo ono što se podrazumijeva, ali i zaboravlja. Iza napada na cjelovitost i stabilnost Bosne i Hercegovine i Crne Gore stoji Srbija, velikosrpski nacionalizam, odnosno Aleksandar Vučić. Pod čijom su punom kontrolom političke elite Srba u BiH i Crnoj Gori – likovi kakvi su Milorad Dodik ili Andrija Mandić nisu nikakvi autonomni "lideri“ i "donosioci odluka“, nego prosti izvršioci beogradskih strategija, planova i naredbi. Oni su dobrovoljne, no ne i volonterske sluge Beograda kojem, drže, imaju čast služiti. E, imali su se rašta i roditi.

Kao rezultat takozvanog "pragmatičnog“, a zapravo dijelom besprizornog, dijelom idiotskog, pristupa međunarodne zajednice,  Vučiću sve to prolazi. Od Vučića se očekuje da nakon pobjede na izborima u aprilu obavi ono zbog čega je i doveden na vlast: priznanje Kosova. Dok se to čeka, on razvaljuje Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Njegova računica je: ako uspije, odlično, ako ne, imamo dva svježe otvorena fronta – za uhar je. Onda će Aca reći: ostavimo Kosovo po strani, prodali su ga DOS-ovci, nemojte da plačemo za prolivenom vodom, dajte da se saberemo i ujedinimo pa da vidimo kako možemo pomoći braći u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Beograd bi im, naravno, najviše pomogao kada bi ih ostavio da u miru žive sa svojom braćom i susjedima drugih nacija i drugih vjera, kada ih ne bi huškao da ruše zemlje u kojima žive.

Definisanje 'srpskog kulturnog prostora'

Dakako, ništa od toga. Tolerišući Vučićeve hibridne ratove protiv Crne Gore i BiH, ne usuđujući se čak ni nazvati ih tako, iako su oni doslovce objavljeni kroz Memorandum SANU no. 2 i Strategiju razvoja kulture do 2029, kojom je definisan „srpski kulturni prostor“, međunarodna zajednica je Beogradu dozvolila da region gurne u najgoru bezbjednosno-političku krizu u zadnjih dvadeset godina. 

Vučić će ponovo namagarčiti vajne zapadne ambasadore i njihove eksperte za Balkan: nakon što vlast osvoji za još četiri godine, niti će pomoći rješenju „pitanja Kosova“, niti će prestati podrivati stabilnost i suverenitet BiH i Crne Gore.

Pobuna Srba u Crnoj Gori i ustavni udar u Bosni i Hercegovini na svaki su način – i ciljevima, i realizatorima, i planerima i nalogodavcima – povezani. Projekat se u Crnoj Gori realizuje pod imenom "Ne damo svetinje“. U Bosni i Hercegovini: "Ne damo livade“. I jedan i drugi podrazumijevaju nepoštovanje pravnog poretka države, negiranje autoriteta Ustavnog suda. SPC tom sudu još nije, a ka’ će, ne znamo, podnijela žalbu na Zakon koji osporava – čak i ako to učini, odbiće sprovesti njegovu odluku, ne dopadne li joj se, kao što je to učinio i Dodik u Bosni i Hercegovini. Ideja Beograda je sljedeće: SPC je u Crnoj Gori ono što je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini – eksteritorijalni entitet za koji ne važe zakoni Crne Gore, odnosno Bosne i Hercegovine. I jedan i drugi eksteritorijalni entitet su pod faktičkom kontrolom Beograda, stoga Beograd agresivno reaguje na svaki pokušaj država Bosne i Hercegovine i Crne Gore da potvrde suverenost nad tim entitetima, odnosno nad cijelom svojom teritorijom. Poruka kriza u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini je sljedeća: Beograd je istinski suveren i na teritoriji Republike Srpske i na teritoriji koji u Crnoj Gori kontroliše Srpska pravoslavna crkva.

Suština je u teritorijama

Suština, dakle, nije u ničem svetom, nego upravo u livadama – u teritoriji. Ambicije Beograda u Bosni i Hercegovini su teritorijalno zaokružene, čekaju se uslovi za priključenje te teritorije Srbiji. U Crnoj Gori stvar je složenija: ambicija Beograda, za sada, nije prisajedinjenje Srbiji dijela Crne Gore – nego cijele Crne Gore. Garant toga je Srpska pravoslavna crkva. Svejedno: kada ta crkva govori o “srpskom duhovnom prostoru”, jednako kao kada Strategija razvoja kulture Vlade Srbije govori o “srpskom kulturnom prostoru”, oni misle na isto: “srpska teritorija”.

Nemojte imati zablude, naročito ne nakon svih užasa koje je ideologija koja stoji iza litija i Ustavnog udara izazvala na kraju XX stoljeća.

Pogledajte sljedeću objavu Nebojše Medojevića, koji prenosi objavu Dragoslava Bokana. Da, to je onaj fašista koji je saopštio da se radovao svakoj bombi koja je pala na Sarajevo – to je čovjek koji se radovao mrtvoj sarajevskoj djeci, njega Medojević prenosi. Bokan u mrtvoj prirodi na zidu prostorije u kojoj su predstavnici Vlade Crne Gore vodili razgovor sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve vidi đavola. Medojević mu daje za pravo i dodaje: “Imamo posla sa satanistima i demonskim silama. Vrijeme je da crkva počne djelovati prema njima kao prema vojnicima Sotone. Egzorcizam!!!”.

Da, smiješno je, i treba se smijati ljudskoj gluposti.

Ali je i jezivo.

Jer proglašavanje političkih protivnika za demone posljednja je faza dehumanizacije neprijatelja. Na taj su način, sa identičnom “argumentacijom” koju Medojević primjenjuje na crnogorsku Vladu i, sljedstveno tome, one koji je glasaju i podržavaju, dakle građane Crne Gore - da su sljedbenici demonskih sila, nacisti dehumanizovali Jevreje. Nakon dehumanizacije, slijedi istrebljenje – jer kada se ubijediš da ono što istrebljuješ i nije ljudsko, posao lakše ide. Ili, što bi dobri Medo rekao: “Egzorcizam!!!”.

Tako u Crnoj Gori. Kao što znamo, Medov “Egzorcizam!!!” je u Bosni i Hercegovini već obavljen.