Milojko Spajić je građanin svijeta

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Fascinantna je posvećenost nekih takozvanih opozicionih medija da se po svaku cijenu odbrane lik i djelo Milojka Spajića i njegove partije. U tome kontinuiranom i serioznom poduhvatu čuvari naše savjesti posežu za opštim mjestima relativizacije. Riječ je o školskom primjeru relativizacije Spajićeve uloge u projektu razgradnje multikulturne i građanske Crne Gore. U bici za spas Milojka Spajića bira se najjeftinije oruđe, a meta je, tradicionalno, Demokratski front i pokrovitelj Fronta, Aleksandar Vučić. Što je, dakako, za pohvalu. Jer i DF i njihov beogradski gazda moraju biti mete. No, u slučaju naših kritičara DF je tabla za pikado prema kojoj bez posljedica mogu hitnuti svoje plastične strelice, jer to, ipak, nije ruka koja ih hrani. Ako biramo takvu perspektivu, onda naša stvarnost izgleda otprilike ovako – "vlast je DF, Vladu kontroliše DF, i za trpezu vlasti gladne vlasti pripušta DF, a partijska pohara institucija, nalik surovim pohodima Atile Hunskog, samo je nasljeđe bivšeg režima..." Zaista? Ako DF odlučuje o svemu, kakva je onda uloga premijera Spajića i ministara koje je on birao? Vlade koju on kontroliše? Koliko je zapravo teška i pogubna ruka koja hrani? Ruka koja cijepa Ustav? Zar je DF sam u ispunjavanju beogradskih naloga, ili su ruke prepletene? Ruka ruku mije, mnogo rukah, velika i snaga? Ko je dozvolio orgije banalnosti na ostacima Duklje? I ko ćuti na sve to? Jasno je da u opskurnim prizorima zapišavanja crnogorske zemlje i istorije jednako uživaju i Milojko i Andrija. Ali, s jednom bitnom razlikom – Milojko je premijer. Prvi među jednakima. Nažalost, među jednakima u servilnosti Aleksandru Vučiću.

On je, u skladu s političkom funkcijom koju obnaša, morao da spriječi skrnavljenje Duklje. A ako je to učinjeno u strogoj tajnosti, a nije, ili pod velom noći, a nije već usred bijela dana, onda je premijer morao reagovati na svršen čin manifestacije primitivizma i šovinizma. Premijer je izabrao tišinu. Znamo da je Andrija takve dramske inscenacije sanjao još od davnih opozicionih i gerilskih dana, dok je herojski i mučenički, poput Lazara Hrebeljanovića, ginuo u borbama za srpstvo. Koliko god se neko trudio da lice istine izmijeni puderom, šminkom ili pak skupim estetskim zahvatima, istina je uvijek jedna, i u našem slučaju sljedeća – i Milojko se borio za isti cilj. Umivenu i šarlatansku retoriku više ne može prodati ni na buvljaku. O tome nam kazuju i rezultati svakih novih izbora. Milojkova priča je polovna i oštećena roba, koju kupuju samo partijski vojnici ili kompletni idioti. Samo će zarobljeni um povjerovati u bajke cjelivača kovčega Atanasija Jevtića.

I ko je, osim premijera, premijerovog Ministarstva kulture, bio u obavezi da Duklju sačuva od vašarskog podvriskivanja i poskakivanja u kolu na čijem su čelu episkopi Srpske crkve? Nije li to obaveza premijerovog gradonačelnika Podgorice? Ili je Duklja i zvanično u vlasništvu Srpske crkve? Ako jeste, bilo bi lijepo da nam gradonačelnik to i javno saopšti. Da građani Podgorice znaju da Podgoricom i njenom kulturnom baštinom upravljaju popovi, a ne podgorička lokalna vlast. Dukljom, nekad satanskom izmišljotinom, danas parčetom zemlje kojim se gorde sljedbenici Nikolaja Velimirovića.

I u čemu je razliku između žene koja je u transu skakutala i pjevušila na grobovima u dvorištu Vlaške crkve na Cetinju i mnoštva koje je to isto činilo na Duklji, pritom gazeći crnogorsku istoriju, sve pletući kolo na kostima naših predaka? Ona je uhapšena, a oni?

Hoće li nas NVO borci i borkinje protiv svih zala bivšeg režima opet uvjeravati da je sve ovo čemu svjedočimo samo nasljeđe trideset godina strahovlade? Hoće li nam novinari i komentatori Spajićevih portala svakog dana otvarati oči pišući manifeste o velikosrpskom nacionalizmu. Manifeste u kojima Milojka Spajića nećete naći ni u fusnoti. Jer, Milojko je, znate, građanin svijeta, bauk šovinizma je u ormaru njegovih saveznika.