Tužna sudbina Vučićevog roblja

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Parali su ovih dana vazduh krici poniženih i uvrijeđenih. Ne onih iz proze Dostojevskog, već onih koji su sažvakani i ispljunuti, kako to obično i biva s poslugom. Jeste, tužna je sudbina posluge. Naročito posluge na Balkanu. Ko je gledao klasik „Ostaci dana“, filmsku adaptaciju istoimenog romana Kazua Išigura, lako je mogao steći pogrešnu predstavu o životu jednog sluge. Istina, batler kojeg tumači Entoni Hopkins, daleko je od naše posluge. No, iako čovjek od manira, s pedigreom batlera u jednoj aristokratskoj engleskoj kući, i Hopkins se na kraju dana pita je li njegova žrtva bila uzaludna. A što tek reći za našu poslugu? Za one koji u očaju čarne oči vade, oči čarne da ne bi gledale u što se njihov bijedni život pretvara. U prah i pepeo. Ruši se kula zidana na laži i sluganstvu. Zato, ako čitate pismo sveštenika Ivana Crnogorčevića, to, ipak, činite na vlastitu odgovornost. Ukoliko se udavite u sopstvenim suzama, sami ste krivi. A pismo je posljedica otkazivanja koncerata popadije Danice diljem Srpskog sveta. Istog onog sveta na čiji su oltar estradna popadija i njen muž, sveštenik i estradni menadžer, kao žrtvu prinosili Crnu Goru.

Drugi pak lice ruže, i kose kidaju, jer je jedan poslanik ponizio i uvrijedio njihovog obožavanog premijera Spajića. Tako da ovih dana PES-ovi čuvari leleču nad nejakim Milojkom. A Milojko je, znate, samo premijer. A Milojko je, ako pitate njegove sekretare u egzilu, talac svojih saveznika. Milojko je svoju grandioznu svjetsku budućnost žrtvovao zbog Crne Gore.

Sve je to gola laž, jer Milojko je za ministra biran u manastiru Ostrog. Milojko je povijen do zemljice crne cjelivao mrtvog Atanasija Jevtića, trovača u mantiji. Ali, u interpretaciji njegovih čuvara Milojko je sasvim u redu, on je talac svojih saveznika, kako smo i kazali. Ako je tako, onda je Milojko kukavica. Čak veća kukavica i od kukavice koja je ubila Džesija Džejmsa, gledali ste film?

Iako su životi naših junaka naizgled različiti, suština je ista. Sluganstvo je njihova priroda. Danica Crnogorčević i njen muž sveštenik posvećeno su služili beogradskom gazdi.

Danas su, kažu, poniženi i uvrijeđeni. Takođe, premijer Spajić posvećeno je služio i služi beogradskom gazdi. Danas, čuvari njegova lika i djela, na njegovim portalima, kažu da je ponižen i uvrijeđen. Morala bi naša posluga znati da nije naročito dug put od heroja do antiheroja. Od bilborda do podruma. Karma prije ili kasnije pokuca na vrata. Ako ne vjerujete meni, pitajte Novaka Đokovića. Idola vaskolikog srpstva koji je preko noći postao lice s naslovnice Vučićevih tabloida. Lice koje treba što više naružiti. I on se nekad smijao na bilbordima u Crnoj Gori, promovišući klerofašizam. Volontirajući u kampanji protiv Crne Gore. Danas je to već davna prošlost, a Novak Đoković već uveliko omraženi i prokazani izdajnik majčice Srbije. Ako je takva sudbina zadesila najboljeg tenisera u istoriji tenisa, čemu se onda nadaju jedna nacionalistička narikača i premijer od papira? Kako siješ, tako i žanješ. Ako si izdao majku, izdaćeš i maćehu. Zna to njihov beogradski gazda. A imena koja će biti zabranjena i koja se u Srpskom svetu neće naglas izgovarati samo će se umnožavati. Jer, karma je kučka. A Bog pravedan. Bar o Bogu bi morao znati sveštenik i tekstopisac, koji svoje srceparajuće pismo završava Njegošem: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“. Istinu svjedoči sveštenik Crnogorčević kad se poziva na Njegoša. Zaista, svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka. Ako je tako, naša posluga je besmrtna. Ali ne zbog časti. I to bi morali znati svi oni koji su u svijetu Aleksandra Vučića roblje čiji rok upotrebe uskoro ističe. I nacionalistički narikači, guslari, lelekači, i miropomazani premijeri, i njihova posluga. Jeste, posluga ima poslugu. A slugin sluga je uvijek najglasniji. Zavaravajući se da će buka koju proizvodi poništiti sve ono što je prećutao.

Mi ne živimo film, niti literaturu, već buku i bijes stvarnosti. Ipak, nije zgoreg vratiti se Šekspiru i reći:

„Kukavice umiru mnogo puta prije svoje smrti, hrabri smrt okuse jednom“.