Ukoričeni zločin u Srbiji – Legija i Karadžić u biblioteci

Piše: Dinko Gruhonjić

U hronikama moralnog posrnuća društva u Srbiji, odavno veoma zapaženo mjesto zauzima takozvana „intelektualna elita“, ona nacionalistička, kojoj pripada poseban krug pakla, sasvim dolje negdje, u sumporu, zajedno sa ideologijom „velike Srbije“, „srpskog sveta“, nazovite je kako god hoćete. Ideologijom, dakle, etničkog čišćenja.

Nije greška. Nije omaška. Nije birokratska glupost. „Romani“ osuđenog (ratnog) zločinca Milorada Ulemeka Legije, bivšeg komandanta „crvenih beretki“, po zlu poznatih i u Bosni i Hercegovini, našli su se na zvaničnoj listi izdanja za otkup za vojvođanske biblioteke. Po rješenju Sekretarijata za kulturu Vlade Vojvodine.

Podsjećanja radi, otkup knjiga za javne biblioteke zamišljen je kao način da ključna izdanja iz oblasti književnosti, umjetnosti i nauke postanu dostupna građanima.

Kako li se Legijina djela uklapaju u te kriterijume? Vojvođanski sekretarijat za kulturu uskratio je javnost za objašnjenje te odluke.

S druge strane, isti taj Sekretarijat odlučio je da ove godine na javnim konkursima ne dodijeli novac pojedinim prestižnim kulturnim manifestacijama, kao što je recimo „Sterijino pozorje“, koje ove godine slavi 70 godina postojanja. Bez novca iz vojvođanskog budžeta ostali su i Akademija umjetnosti u Novom Sadu, Šekspir festival, Novi tvrđava teatar…

Kad biblioteke i „elita“ pišu istoriju krvavim mastilom

Ali, hajde da se ne lažemo: to što su biblioteke širom Vojvodine otkupile knjige osuđenog (ratnog) zločinca Milorada Ulemeka Legije, to je planska i strateška politička odluka. Kao što je i planska i strateška odluka da „intelektualna elita“ nedavno objavi knjigu „poezije“ Radovana Karadžića, osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine i za genocid u Srebrenici. Za genocid, da ponovimo, jer takva „intelektualna elita“ ima problem sa pamćenjem, a još veći sa stidom.

Milorad Ulemek bio je komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatije kao „Crvene beretke“, elitne formacije Državne bezbjednosti Srbije. Prije nego je došao na čelo JSO, bio je pripadnik Srpske dobrovoljačke garde (SDG), pod komandom Željka Ražnatovića Arkana.

Već tokom 1991-1992, Ulemek je, kao dio Arkanove garde, učestvovao u operacijama u istočnoj Slavoniji, gdje je jedinica bila umiješana u ratne zločine nad civilnim stanovništvom, uključujući ubistva, pljačke i progon Hrvata.

Nakon Hrvatske, Ulemek je „prekomandovan“ u Bosnu, gdje je JSO učestvovala u operacijama na teritoriji sjeverozapadne Bosne i Krajine, jedno vrijeme i u dogovoru s frakcijama Fikreta Abdića. U operacijama u Bosni i Hercegovini, JSO se povezuje s likvidacijama, otmicama i „čišćenjem terena“. Postoji obilje dokaza i da je Milorad Ulemek komandovao i u vrijeme kada je JSO sprovodila zločine na Kosovu, da je bio direktno umiješan u skrivanje tragova zločina i u premještanje tijela ubijenih kosovskih Albanaca, odnosno da je bio dio zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj etničko čišćenje Albanaca sa Kosova.

Milorad Ulemek, komandant zloglasnih „crvenih beretki“, osoba osuđena za ubistvo premijera Zorana Đinđića (koji se nakon toga krio kod svojih prijatelja kriminalaca u „Herceg Bosni“); Legija, umiješan u ubistvo nekadašnjeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, kao i za niz likvidacija i zločina u samoj Srbiji, sada je dakle i – uvaženi pisac.

I ne samo to: država njegovo pisanje, preko biblioteka, otkupljuje parama građana.

Dakle, dragi poreski obveznici u Republici Srbiji, zajedno smo platili da Legijine rečenice dobiju status „građe od kulturnog značaja“. Ko nas je kleo, nije dangubio.

I kao da to nije dovoljno, kao što je kolega i prijatelj Dragan Bursać već pisao na ovim stranicama, iz mraka doživotne zatvorske ćelije javio se i Radovan Karadžić, knjigom pod jezivim naslovom Crna bajka.

Njegovi sljedbenici, urednici i izdavači, organizuju promocije njegovih „misli, poetskih i filozofskih“, kako ih sami nazivaju. Ta osoba, čije ime stoji uz bok najgorim zločincima 20. vijeka, danas dobija luksuzna izdanja u Srbiji. Urednici klimaju glavama, akademici potpisuju podršku Karadžiću, priča se razvodnjava argumentom „Pa, treba čuti i drugu stranu“.

Ne, ne treba. Jer, zločinac nije druga strana.

Biblioteke kao ideološke ćelije

Ako ste ikada pomislili da su biblioteke apolitične ustanove koje čuvaju znanje, vrijeme je da se probudite. U zemlji gdje se knjige otkupljuju po političko-zločinačkom kriterijumu, a ne po estetskom, stručnom ili obrazovnom, biblioteka je samo još jedna ideološka ćelija.

Kad Sekretarijat za kulturu Vlade Vojvodine odluči da otkupi knjige osuđenog ubice, on zapravo poručuje: „Ovo društvo prihvata zločin kao legitimnu opciju“.

A kad to radi u tišini, bez stida, onda šalje zastrašujuću poruku. Uostalom, koga to još i čudi, kada znamo da je na čelu vojvođanske vlade ni manje ni više nego Maja Gojković, „prekaljena“ Šešeljeva učenica.

Nema javne osude. Nema smjene pokrajinske ministarke. Nema protesta. Naći će se uvijek neko da kaže: „Pa i on ima pravo da piše.“ Ima, naravno.

I Orvel bi zaplakao

Ali država nema pravo da to finansira. Niti biblioteka ima moralno pravo da to uvrsti u fond, bez objašnjavanja bilo kakvog konteksta ko je bio Legija i ko su bile „crvene beretke“.

Naravno, nije ovo nikakav izolovani incident. To je dio šire slike u kojoj se zločini relativizuju, zločinci sistematski peru i „rebrendiraju“ kao „heroji“, „pjesnici“, „borci za istinu“. U tom pranju zločina učestvuju univerzitetski profesori, kvazi-novinari, akademici, članovi komisija za „istinu“, vječiti potpisnici peticija za zaštitu zločinaca. Oni zločince oslovljavaju „doktorima“ i „gospodom predsjednicima“.

I tako se, mic po mic, pravi nova istorija. „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć (…) Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: onaj ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost“, pisalo je u Orvelovoj distopijskoj 1984.

U ovoj distopijskoj sadašnjosti u Srbiji, Radovan Karadžić nije zločinac – nego mislilac! Legija nije atentator i ratni zločinac – nego pisac! Ubijeni Zoran Đinđić nije reformator nego „izdajnik“. I sve to kroz knjige, tekstove, emisije, predavanja. Država finansira ideološke sablasti. I Orvel bi zaplakao!

Zato, ako nam djeca dođu iz biblioteke sa knjigom Milorada Ulemeka ili Radovana Karadžića, treba znati da nisu krivi oni. Krivi su oni koji ćute. Oni koji prave razliku između „naših“ i „njihovih“ zločinaca.

Oni koji u ime „slobode mišljenja“ daju prostor za glorifikaciju genocida. I oni koji su pristali da im zločin postane – kulturna politika. I na svojoj sam koži osjetio produkte takvih „kulturnih politika“, kada se krajem marta prošle godine među huliganima koji su tražili moj otkaz na fakultetu našao i mladić, student našeg Filozofskog fakulteta, u majici sa likom Legije. U rukama je držao transparent „Moj sinko, samo nikad kao Dinko“. Kako je to tužno, da mlada osoba koja nije bila ni rođena kada je Legija „operisao“ samoj sebi natovara breme tuđih teških, preteških zločina.

Izjednačavanje srpstva sa velikosrpstvom

Precizno i jasno je napisao kolega i prijatelj Andrej Nikolaidis:

„Kolektivna krivica ne postoji. Ni Srbi, niti bilo ko drugi, nisu genocidan narod. Za ratne zločine bivaju osuđeni individualni ljudi. Ali ako izostane osuda ideologije koja je ratne zločine zacrtala kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva, nema ni pravde ni pomirenja (…) Izjednačavanje srpstva sa velikosrpstvom je zločin koji prema Srbiji i njenim građanima u produženom trajanju čini velikosrpska politička i intelektualna ‘elita’“.

Otuda i toliko insistiranje na „dobrim“ i „lošim“ Srbima. Oni koji misleće i kritički orijentisane ljude nazivaju „lošim Srbima“, zapravo to rade potpuno svjesni da je u pitanju perverzna inverzija.

Perverzija koja im je neophodna da bi sačuvali prvilegije stečene na masovnim ubistvima, na ubistvu ljudskih bića, morala i pravde. Nema lošijih ljudi na ovome svijetu od onih kojima smrt drugog ljudskog bića ne znači ama baš ništa do još jedne stepenice u napredovanju u karijeri i do još jednog svežnja krvavih novčanica. Oni možda nisu ubijali svojim rukama, ali su iz sve snage huškali na to. Rječnikom studentskih protesta: „Ruke su im krvave“.

Za razliku od Legije, takvi nisu u zatvoru. Već huškaju i dalje.