Nije Bosna nemoguća država – nemoguće su Srbija i Hrvatska

Piše: Dinko Gruhonjić

Dok je cijela Juga pjevala Halidove pjesme i ispraćala ga u nezaborav, ova su dvojica guslali i gangali o Bosni kao o „nemogućoj državi“.

Samo što gusle nijesu instrument, niti su gange muzika. A Halid je Halid! A ova dvojica su to što jesu – nikogovići koje niko pamtiti neće. Osim po zlu i ljudskoj bijedi. A pošto su toliko mali, ni to sjećanje neće im potrajati.

Onda je jedan zaista dobronamjeran čovjek u našem društvu rekao da mu se, u trenucima dok je cijela Bosna i Hercegovina ispraćala Halida u Dženet, učinilo da je Bosna, ipak, moguća država.

Na to sam rekao da Bosna nije nemoguća država. Nemoguće i uzaludne države su Srbija i Hrvatska, koje usljed vlastite impotencije onda bezuspješno pokušavaju podijeliti Bosnu, čija je historijska tragedija počela u 20. stoljeću, kad su počele ustaško-četničke horde da kolju i ispravljaju Drinu, Savu i Neretvu…

Kako, bolan, nema Bosne…

A Dodiku i Čoviću i sličnim spodobama – a nije ih malo – kojima je „draže beogradsko i zagrebačko govno“ nego njihova Bosna i Hercegovina u kojoj su rođeni, evo malo Josipa Pejakovića: „Jer, kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči…

Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se, hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one idu, a ti đe ćeš? Nemaš kud!

Ide, bolan, i Lonska, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat’, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’.

SRAM TE BILO!

Da imaš imalo duše k’o što je nemaš, ti bi znao – dok god te rijeke teku, Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu đe se đahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu, i kad se hajvani zavlače, postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš.
Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… joj, kako ću te popiti pivo moja i zapjevat’ k’o što ti nikad niko zapjev’o nije: Narodno veselje!

Haj otkako je Banja Luka postala,
aman aman postala
Haj nije ljepša udovica ostala,
aman aman ostala

Haj kano što je Džaferbega kaduna,
aman aman kaduna
Haj a nju prosi sarajevski kadija,
aman aman kadija

Joj, kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, popnem se na Šehitluke i kažem: ama nije bolan samo tvoja – i moja je; nije bolan samo vaša – i naša je. I biće je, akobogda.“

Šovinističke ideologije

Dakle, nije Bosna i Hercegovina nemoguća država. To je laž koju su joj desetljećima ponavljali oni koji sami ne znaju šta bi sa svojom državom.

Šovinističke ideologije u Srbiji i Hrvatskoj, u dvjema zemljama koje su promašile vlastitu modernost, već sto godina pokušavaju da od Bosne naprave dokaz svoje „veličine“. I u tom uzaludnom poslu, Bosna i Hercegovina je njihovo ogledalo. A u tom ogledalu vide ono što najviše mrze: mogućnost zajedničkog života koji su same kod sebe uništile.

U svakoj epohi 20. stoljeća, šovinističke ideologije iz Srbije i Hrvatske posmatrale su Bosnu i Hercegovinu kao teritorij, a ne kao zajednicu. Kao plijen, a ne kao prostor na kojem ljudi stoljećima žive zajedno. Kada su njihovi politički i crkveni projektanti shvatili da Bosna i Hercegovina ne pristaje da bude „naša“, odmah su je proglasili „nemogućom“. Jer ono što se ne može posjedovati, mora se razoriti.

U prvoj Jugoslaviji, Bosna je svedena na administrativni rezidual – prostor u koji su potisnuti svi „nerazvrstani“. U Drugom svjetskom ratu, ustaše i četnici su je isjekli noževima, pokušavajući da joj isprave rijeke i krvotok, kao da etnonacionalistička geometrija može zamijeniti historiju. A u posljednjem ratu, Miloševiću i Tuđmanu se pričinilo da je mogu podijeliti na salveti, kao predjelo. Pa su se zagrcnuli.

Bosna ne može biti „zatvoreni svijet“

I svaki put, Bosna je opstajala. Krvava, spaljena, ali živa. Jer, za razliku od svojih susjeda, ona nije imala luksuz da mrzi. Dok su šovinisti u Beogradu i Zagrebu gajili mitove o vječitim neprijateljima, Sarajevo je gajilo uspomene na komšije, i to u najgorim trenucima opsade. Dok su drugi gradili bunkere, Bosanci su pravili viceve.

I time branili nešto mnogo dublje od teritorija – smisao normalnosti.

I možda je upravo u tome njihova „nemogućnost“: u tome što ne mogu da budu ono što su komšije željele da postanu – nacionalni geto, čista „rasa“, zatvoreni svijet.

Bosna i Hercegovina, uprkos složenosti svoje etničke i vjerske strukture, kroz najveći dio svoje historije nije bila poprište sistematskih masovnih zločina. Sve do 20. stoljeća, kroz osmanski i austrougarski period, Bosna je bila prostor napetosti, ali ne i masovnih klanja.

Imala je buna i sukoba, ali ne genocida. Prvi put je masovno istrebljenje stanovništva postalo politički program tek kada su nacionalističke ideologije iz Srbije i Hrvatske počele da je pokušavaju cijepati po svojoj mjeri.

U vrijeme fašističke Nezavisne Države Hrvatske (1941–1945), Bosna i Hercegovina je pretvorena u eksperimentalno polje genocida. Ustaški režim je nad Srbima, Jevrejima i Romima, kao i nad antifašistima, sproveo državnu politiku uništenja. Istovremeno, u istočnoj Bosni, četničke jedinice su organizovale masovne pokolje nad muslimanskim civilima, pod izgovorom „osvete“. Zločini su tada prvi put postali sistematski, ideološki organizovani i opravdavani „nacionalnim spasenjem“.

Pola stoljeća kasnije, u ratu od 1992. do 1995, isti fašistički obrasci su oživljeni. Genocid u Srebrenici, logori u Prijedoru, silovanja u Foči, masakri u Višegradu… postali su simboli politike koja je Bosnu i Hercegovinu ponovo pokušala razbiti nasiljem. Republika Srpska je bila zamišljena kao pandan NDH: ne kao zajednica građana, nego kao rezultat etničkog čišćenja.

Tako se kroz dva stoljeća potvrdilo da Bosna i Hercegovina nije nemoguća država, ali jeste prečica do zločina za one koji ne mogu podnijeti njenu različitost. Nigdje prije toga i nigdje drugdje na Balkanu nije bilo takve kombinacije ideološkog ludila i administrativne preciznosti u ubijanju.

Dok je dijele, Bosna pjeva…

Danas, trideset godina nakon što su granate padale po Sarajevu i Mostaru, nacionalisti iz Srbije i Hrvatske i njihovi čauši – domaći izdajnici – i dalje pokušavaju objasniti da Bosna ne postoji. Kao da će ponavljanjem te laži nestati i ono što ih muči – činjenica da Bosna i Hercegovina i dalje diše i da će disati.

U Beogradu i Zagrebu, političke „elite” i dalje od nje prave argument za svoje paranoje: jedni sanjaju Banjaluku kao avetinjski dokaz „srpske državnosti“, drugi gledaju na Mostar kao na dio „hrvatskog korpusa“. A između njih, u magli dnevnih saopštenja i predizbornih parola, žive ljudi koji jednostavno žele da budu – ljudi.

Ni prvi ni posljednji put. Jer i ime i granice je Bosna imala dugotrajnije i s više historijskog kontinuiteta od Srbije i od Hrvatske.

Bosna i Hercegovina nije nemoguća država. Ona je samo nepodnošljiva onima koji su nesposobni za različitost. Jer u njoj se živi u neprestanoj napetosti između rana i nade, između religija koje se dodiruju i kultura koje se prepliću. To nije slabost, nego snaga. To je ono što jeste ideal zajedničke Evrope – i prije nego se taj ideal u Evropi uopće i pojavio.

Bosna i Hercegovina nikad neće biti „dovršena“, ma šta to tačno značilo, ali će zato uvijek biti moguća. Jer, ona ne postoji zahvaljujući dogovoru nacionalističkih elita, nego uprkos njima. Postoji u jeziku, u sjećanju, u muzici, u kulturi, u onom istom inatu koji se ne da prevesti.

A Srbija i Hrvatska? One su danas umorne od svojih laži, zatvorene u vlastite dosadne mitove. Njihove „velike ideje“ stale su u parolu, u zastavu, u trubu, u opskurni TV studio. One tonu u vlastitu prazninu. A najviše boli što je Bosna, ta „nemoguća država“, zapravo svjedočanstvo da je zajednički život moguć.

Zato, kad danas neko kaže da je Bosna „nemoguća“, malo podsjećanje: nije Bosna ta koja se raspadala, nego su se raspadali oni koji su pokušavali da je unište.

A dok se oni dijele, Bosna i Hercegovina pjeva uz svoga, uz našeg Halida.