Tiranija prolaznog

Piše: Ana Nives Radović

Svaka generacija, makar u nekom trenutku postojanja, vjerovala je da živi u vremenu kulturnog propadanja kakvo nikada nije viđeno, a danas je ta zabrinutost posebno istaknuta kroz beskrajne striming sadržaje i viralni šund. Ipak, istorija nas uči da nijesmo ni prvi, ni najgori, jer prizemnost i površnost nijesu obilježje jedne ere, nego uobičajeno stanje ljudskog društva koje je u svakoj od svojih faza trajanja uspjelo da, u obilju trivijalnog, ponudi rijetka djela koja su preživjela zahvaljujući vrijednosti koja ih je prenosila kroz vrijeme.

Čovjek današnjice, koji miješajući radoznalost i prezir zaranja u dubine TikToka, slušajući deformisane semplove prilagođene internet trendovima, makar u nekom trenutku o 18. vijeku razmišlja kao o vremenu prefinjenosti i scenama kojima bi Mocartova muzika bila soundtrack. U stvarnosti, njegova djela oblikovala su ukus uskog kruga stanovnika austrijskih gradova koji su imali priliku da se s njima susretnu. Za najširu publiku Mocartova muzika nije bila zvuk koji im popunjava prostor, za mnoge je čak bio potpuno nepoznata ličnost.  

Veliki kompozitori, književnici i slikari čija su imena upisana zlatnim slovima u istoriju umjetnosti izuzetno rijetko su bili dominantni glasovi svoje epohe. Ono što je opstalo nakon više vjekova nije tipični zvuk jednog vremena, već njegov suštinski izbor nekoliko djela koja su odoljela modi i predrasudama.

Ovaj obrazac se, od nastanka kulturnog stvaralaštva, ponavljao kroz vjekove, tako da kanon ne pokazuje šta je bilo najpopularnije, već ono što je nadvladalo zaborav. Ni sadašnjost nije drugačija, iako je nezamislivo posmatrati je sa distance, pa nam se čini da je u procesu između vremena štampanja Geteovih djela i influenserskih objava čovječanstvo naprosto izgubilo sistem vrijednosti.

Sadržaj koji preplavljuje društvene mreže i medije, onako besmislen i bezvrijedan, obilježje svijeta u kojem živimo, ali ono što je vidljivo ne znači da je trajno, jer vrijeme pošalje u zaborav sve ono što ne uspije da izdrži teret naslanjanja na moćan opus stvaralaštva kroz faze, sve ono što se pred tom riznicom genijalnosti ljudskog uma izgubi u odsustvu sopstvenog značaja, poput kafanskih rasprava koje su prije tristotinjak godina mnogima značile, ali ne i ostale dovoljno važne da se danas prepričavaju.

Kritikovati vulgarnost sadašnjeg vremena time što se ona poredi sa vrijednostima koje traju vjekovima znak je istorijske kratkovidosti. Kultura je oduvijek bila mješavina u kojoj je većina stvari podložna zaboravu, dok ono što zaista vrijedi i opstaje dolazi polako, oblikovano otpornošću, a ne popularnošću. Umjetnost nikada nije bila samo ogledalo ukusa, pa kulturalne hijerarhije manje zavise od konsenzusa, a više od čvrstine djela koja izazivaju, pogađaju ili prosvjetljuju.

To ne znači da je ispraznost koja nas okružuje nepotrebno konstatovati, pa i pomalo se njome užasavati, jer sama svijest o kulturološkom padu pokazuje vitalnost. To što svaka epoha žali zbog sopstvene plitkosti pokazuje stalnu moć umjetnosti da izazove promišljanje, pa je kritika dio njenog životnog toka.

Umjetnost nosi latentni autoritet, jer opstaje uprkos zaboravu savremenika, trajući upravo zato što ne zavisi od prolazne pažnje, međutim, sadašnji trenutak običan je kao i svaki prije njega, u njemu nema nikakvog sunovrata koji ranije nije prepoznat, niti osjećaja propasti kakva se prvi put predskazuje, ma koliko glupost bila glasna, a algoritmi zamarajuće uporni da nam je prikažu. Kultura strpljivo preživljava tiraniju prolaznog da bi je otkrile i cijenile generacije koje tek dolaze.