Piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Mučne scene žandarmerijske okupacije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, po svoj prilici, nisu obeležile samo poslednju nedelju avgusta u Srbiji, već i poslednjih deset meseci studentsko-građanske borbe protiv poslednjeg autokratskog režima. Da su, u napadima na univerzitete i njihovu autonomiju metodom primene sile i zastrašivanja celokupne akademske zajednice, „pređene sve granice“, kao i da „prisustvo i nasilje policije predstavljaju direktno kršenje Ustava i osnovnih akademskih sloboda“ upozorili su članovi akademske mreže Pobunjeni univerzitet iz Beograda, uz zahtev da dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu podnese ostavku, budući da je „krivac za nasilje policije nad studentima, profesorima i građanima ispred zgrade tog Fakulteta“.
Pobunjeni univerzitet najoštrije je osudio upad policije na Filozofski fakultet, prekomernu upotrebu sile, topovske udare i pirotehnička sredstva u kampusu Univerziteta u Novom Sadu i u saopštenju za javnost zahtevao hitno povlačenje policije iz kampusa, omogućavanje pristupa zgradi studentima i profesorima, ali i raspuštanje Skupštine Srbije i raspisivanje vanrednih izbora. Za manje upućene u aktuelna politička zbivanja u Srbiji, mogla bi biti važna informacija da je Pobunjeni univerzitet akademska mreža s više od 2000 profesora, asistenata, istraživača i saradnika s Univerziteta u Beogradu i da je nastala kao podrška studentima u njihovim zahtevima.
Do danas je 160 nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu potpisalo saopštenje u kojem najoštrije osuđuju izbacivanje studenata u blokadi iz fakultetske zgrade i u kojem navode da u trenutnoj atmosferi „ucena i pretnji nije moguće i nije profesionalno održavati ispite“. Akademska mreža Slobodan Univerzitet u Novom Sadu oformila je, kao odgovor na masovna hapšenja i policijsko nasilje, Krizni centar namenjen studentima i univerzitetskim profesorima. Studenti u blokadi Filozofskog fakulteta u Novom Sadu pozvali su građane da se i u subotu okupe ispred ove visokoškolske ustanove pod opsadom, sa parolom - Buka se nastavlja!
Protest pred Okružnim zatvorom u Novom Sadu, održan 29. avgusta 2025. godine, imao je samo jedan zahtev, naime, da budu oslobođeni svi uhapšeni na građanskim i studentskim protestima u Srbiji, u proteklih deset meseci. Okupljeni građani uzvikivali su imena onih koji se nalaze u zatvorskom ili kućnom pritvoru, a ispred zgrade zatvora ostavljali su knjige s posvetama, za pritvorene. Uz ove, do pre trinaest godina nezamislive scene demonstracije državno-represivnog aparata i periodičnog ali upornog kršenja ne samo autonomije univerziteta već i Ustava i Ustavom garantovanih građanskih prava i sloboda, posebno zlokoban utisak stvara činjenica da ukupan broj uhapšenih, pritvorenih i optuženih tokom studentsko-građanskih protesta u Srbiji zvanično nije poznat. Ono što građanima ipak jeste jasno je da poslednjih meseci privođenja i određivanja pritvora postaju nešto poput režimskog običaja obračunavanja s demonstrantima.
Možda je najprecizniji rezime onoga što se u ovom periodu događa u Srbiji izjava tužiteljke Bojane Savović, koja apeluje, ne samo na domaću već i međunarodnu javnost, da je važno „da shvatimo i osvestimo da je ovo još jedna prekretnica i stepenik, nešto što se nije dešavalo. Onog momena kada su policijski službenici u Valjevu počeli da jure građane po fas-fudovima, otišlo se korak dalje. Kada su počeli da se svete, pređena je crvena linija“. Tužiteljka je upozorila na novu fazu torture u Srbiji formulacijom da „sve što smo mislili da se ne može desiti, uveliko se dešava“.
I dok traje ova, prema mišljenju brojnih analitičara i politikologa, završna faza rastakanja autokratskog režima u Srbiji, podelili smo se, po svemu sudeći, zauvek. Na one koji su „samo radili svoj posao“ i one koji su žrtvovali svoje poslove i egzistencije. Na one koji su učestvovali u građenju piramide potkupljivosti i koruptivnih dela i one koji su se tome, kako su najbolje znali i umeli, odupirali. Ponekad dirljivo krhkim snagama. Na one koji su bili siti i nikada im nije bilo dosta i na one koji su povremeno ili često gladovali. Na one koji su obesno putovali i virtuelno sladostrasno nas obaveštavali o svakom obiđenom i egzotičnom krajoliku i one kojima je carstvo slobode stalo u skučene i skromne životne prostore. Na one koji su bili protiv mrzitelja i tlačitelja ljudskosti. I one koji su bacali polsednji kamen. Po profesijama. Po generacijama. Po ćutanjima. Po progonstvima i sudskim procesima. Po batinama od „naše“ žandarmerije. Po instruisanim pravnim procenama „naših“ sudija. Po savesti. I svesti. Po etičnosti i poražavajućoj amoralnosti. U bestijalnoj primeni sile silnih nad naizgled slabijima, podelili smo se do kraja. I zaista, možda nepovratno.
Bilo je, kažu, svih ovih meseci, vrlo teško objasniti majkama i očevima zašto su njihova, do tada vrlo uzorna i darovita deca, gonjena i prebijana po ulicama gradova u Srbiji, iz dana u dan, iz noći u noć, mesecima... Bilo je i jeste vraški teško odupreti se sećanjima na dostojanstvo institucija, sada preoblikovanih do neprepoznatljivosti. Nama, koji smo akademska obrazovanja sticali i na Filozofskim fakultetu u Novom Sadu, protekla sedmica ostaće u sećanju onako kako jedino i može – kao brutalna režimska okupacija profesora i njihovih studenata. Onih koji to upravo jesu, ali i onih koji su to nekada bili.
Pa neka onda taj korak dalje, ako je morao da se dogodi kao iskušenje kroz koje smo prošli zajedno ovako duboko podeljeni, označi i volju za nepokornost i nepomirljivost. Za nepristajanje do kraja. Volju za istinu onih kojima je istina bila važnija od njihovih pojedinačnih usuda. I za istinoljubivost onih koji su zbog nje bili i jesu spremni da podnesu odmazdu svake vrste. I neka se tada taj korak dalje kojim grabi sila, suoči s voljom za slobodu svih poniženih i prokazanih, svih osujećivanih i uskraćivanih, svih pritvaranih i zatvaranih, svih tučenih i kažnjavanih, svih glasnih i neposustalih.
S voljom koja se pretvara u jasno artikulisanu političku poruku većine građana u Srbiji: Ni korak dalje!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR