Namješteni tender ili još jedan mizogini napad

Za Antenu M piše: Nana Berger

Kažu da je napad najbolja odbrana. U verziji iz poslaničkih klupa, izgleda, najbolja odbrana je priča o mizoginiji. Ta riječ, kao da je kupljena na rasprodaji, postala je zaštitni znak poslanica Demokrata.

Kad im se ukaže na grešku, one je ne priznaju, već viknu: „Ugrožena sam kao žena“.

Kad im se pomene odgovornost, čuje se: „Upomoć, mizoginija“, a kad im zatreba dodatni poen u političkoj partiji u kojoj muški dio garniture jedva čeka da im natovari vreću propagande na pleća – tada iz rukava izvlače onu ultimativnu kartu: „Napad na mene je napad na sve žene Crne Gore“. Problem je što ovo nije borba za žene, nego zloupotreba ženskog dostojanstva da bi se sakrila politička ispraznost.

Poslanica Zdenka Popović, koja je od svake javne riječi napravila traktat o mizoginiji, zvuči kao pokretni alarm. Čim neko postavi pitanje, oglašava se sirena. U njenoj viziji, mizoginija je svuda – u vazduhu, u gorivu, u kafi, u popeku, u kritikama, u opoziciji, u vladajućoj većini, u odluci vas čitalaca da obratite pažnju na ovaj tekst, ali je nikad nema u partijskim dogovorima koji Zdenku parkiraju na visoke funkcije, jer dok se žene u realnom životu bore za jednake zarade i pravo da ne rade tri posla da bi preživjele, ova poslanica nas podsjeća da su „kvote u Skupštini pobjeda za sve“, iako to samo znači onima koje su baš tom kvotom upale na listu i sada pričaju o mizoginiji kao da su je zaista doživjele.

Poslanica Anđela Vojinović, politički biser Demokrata, reaguje na kritiku kao Windows 95 na novi USB – zamrzne se, pa izbaci poruku o grešci. Ali poruka nikad nije „izvinite“, nego, takođe „napadnuta sam“.

Dok Anđela u Skupštini marljivo iscrtava sliku žene kao vječne žrtve, a advokatu objašnjava da nije pravno potkovan, njen suprug dobija posao preko državnog tendera. Taj spoj privatnog interesa i javne funkcije u svakoj ozbiljnoj demokratiji bio bi razlog za duboku političku nelagodu, ako ne i ostavku kao moralni čin. U doživljaju demokratije u partiji koja sebe po njoj zove i to bi moglo postati još jedan dokaz „napada na jednu ženu“. Kritičar više nije građanin ili novinar – on je u narativu koji se uporno gradi „nasilnik“, a to je opasna zloupotreba vokabulara, u kojem se stvarna diskriminacija briše u moru lažnih alarma.

Mizoginija zaista jeste ogroman problem crnogorskog društva, ali kada se taj termin koristi inflatorno, on gubi snagu. Ako se „mizoginijom“ i „napadom na jednu ženu“ naziva ukazivanje na greške, onda to prestaje da bude društveni problem i postaje parola koja je uvijek pogodna za zloupotrebu, posebno u sistemu u kojem se funkcije koriste više za „snaći se“ nego za služenje javnom interesu i posebno u stranci kojoj pojam časti služi samo da je pomene u predizbornom sloganu.