Obračun sa zdravim razumom

Piše: Nevena Kovačević

U banana državici, čiji ambijent nerado, ali racionalno opisujem, dok vlast tvrdi da smo u predvorju EU, bezbjednosni sektor nema mira. Osladilo im se preslikavanje metoda beogradskog vožda, te nas čašćavaju još jednom, anticivilizacijskom gozbom. Cirkuzantski prizor – umjesto procesuiranja onih koji su prekoračili ovlašćenja, ili lažnog pisca lažne knjige, uz to i kradljivca telefona, nastavlja se rat sa neistomišljenicima. Na krajnje bestidan način – kao medijska senzacija, jer pripadnici MUP-a uživaju u javnim predstavama, a njihove vođe već su iscrpljeni od gladi za spinovima i tabloidnim kriminalizacijama, bez saslušanja.

Šta će im sudovi, zašto bi odluke tužilaštva za njih bile obavezujuće, kad im slobodna procjena govori da je dovoljno uzburkati javnost, paradoksalno ili ne, pet mjeseci nakon predmetnog skupa. Umjesto zaštitnika građana, bezbjednjaci ne odustaju od omiljene im uloge goniča. Ako smo prije klerikalnog oslobođenja živjeli u zarobljenoj državi, pitanje je kako se danas, pet godina kasnije, nalazimo u stadijumu u kojem je sloboda misli predznak za progon. Zar vjernost i sluganstvo nijesu otužna paradigma porobljene zemlje? Zar nam oslobodioci obračunom ne sa građanskom neposlušnošću već sa zdravim razumom ne poručuju da od nas očekuju upravo to? A ako se drznemo da se pozovemo na pluralizam mišljenja, stići će nas kazna represivnog aparata.

Jer – ko uopšte mari za Ustavom zagarantovana prava. Važno je u čijim rukama je moć. Ne znam da li je ovo dezert koji je najavljivao sveznajući Boris Bogdanović, ali znam da jeste brutalni, batinaško-revanšistički poduhvat. Identična i nadasve opasna igra, manir je svih oslobodilačkih Vlada. Sve ih je žuljao baš antifašizam. Ali im nikada nijesu smetali spomenici i prijedlozi za davanje ulica po ratnim zločincima, kvislinzima i fašističkim kolaboracionistima. Ne smeta im ni nazivanje mostova po grobarima crnogorske državnosti. Nije im smetalo ksenofobno i nacionalističko divljanje usmjereno protiv stranaca, dominantno Turaka, koje je policija svjesno potpirivala netačnim informacijama. Nijesu im smetale spolja koordinisane akcije, niti mešetarenje rusko-srpske agenture, kao da domaćih  BIA raportera nemamo na pretek. Nije im smetao prekid filma na Ustavom definisanom službenom jeziku, niti lelekačko pojanje, grafiti i transparenti kojima se vrijeđaju Bošnjaci, zgražavajući za pristojan svijet. Ne smetaju im ni šatorska naselja, u ekološkoj državi, vladavine nepravde. Toliko o ključnim poglavljima na EU putu – pametnima dosta.

Ali im smeta, recimo, istina o Ljubu Čupiću. Dok životarenje uvijamo u oblande, demokratsko sazrijevanje nam je predaleko.

Identične scene obračuna s antifašistima gledali smo bezbroj puta. Nikšić je samo jedan od primjera. Podsjetiću – jer smo kratkog pamćenja – suzavci, biber sprej i crkvena bratstva obučena da izazivaju haos, dok traje mirna proslava državnog praznika. Dakle, slavimo li, ili protestujemo, njima je svejedno – samo da tridesetoavgustovskom silom, speru miris antifašizma i svega drugog i drugačijeg, protiv čega su huškani iza manastirskih porti.  A problematizacija navodnog uznemirenja javnosti tokom protesta ispred Vile Gorica povod je za istovremeni udar na političke oponente, građansku i mirovnu aktivistkinju i sve koji su se suprotstavili pročetničkoj kompromitaciji državne nagrade. A nezaobilazna meta ponovo je FCJK, jedini bastion slobodne riječi i otpora velikosrpskom primitivizmu, koji nijesu uspjeli da sruše i čiji je svaki pokušaj gašenja predstavljao novi poraz anticrnogorskog „establišmenta“. A dekan je, velikosrpskom logikom, primarna instanca za optuženičku klupu. Agenturna mreža još jednom će se saplesti.

Da se protestovalo kad je zaslugama stečenim afirmacijom nekulture i negiranjem crnogorskog identiteta nagrađen Milutin Mićović, uz darivanje državnim novcem, lako je zamisliti pomamu antihrišćanske bratije.

Nadam se da razumijemo - ovo je borba za status slobodnih građana i građanki. Civilizacijska borba za dostojanstven tretman, koji od ove i ovakve vlasti nećemo dobiti, ali im možemo pokazati da nas doslovnim mahanjem pendrecima, niti prijavama neće ućutkati.

Naročito je žalosno što upravo nakon poruka ambasadora Satlera u vezi dva cetinjska masakra, bezbjednosna vrhuška, uz podršku populističkih ćutologa selektivno liječi frustracije. Bijedno je što se policija, umjesto suočavanja sa bezbjednosnim propustima, iznova konfrontira sa izmišljenim državnim neprijateljima, jer o istinskim vrijednostima na kojima bi trebalo graditi zdravo društvo ne znaju niti slova. Ni evropskih, ni demokratskih standarda, shodno njihovom suštinskom poimanju.

Nije da nijesmo upozoravali, ali je teška crnogorska boljka što kritičke glasove prečesto ne čuju oni koji bi morali, jer na temelju pogrešnih premisa razmišljaju o opstanku Crne Gore, sa svim elementima njenog građanskog karaktera. Zato smo, velikim dijelom tu đe jesmo. Ne zbog Mandića, Kneževića, Bečića, Bogdanovića, Kovačevića, Vraneša i ekipe, već što smo dozvolili da nam prekaljeni veterani i napredni đaci crkvenih kurseva kroje sudbine. Zaista - krivi smo svi koji se i dalje sklanjamo. To je  ogavni, patrijarhalni crnogorski obrazac – sve je bolje od zamjeranja. Ako sami ne isplivamo iz ovoga rova, neće nam pomoći ni Brisel, ni Kvinta, niti neko treći. Neke bitke su unutrašnja stvar. Pamet umjesto povlačenja, hrabrost umjesto povlađivanja. Potonja je ura za strategiju učinkovitog bunta. Ako sad ne pokažemo da nas je dovoljno koji ne pristajemo da nas nepomenici ćeraju u jazbine i uče ko smo i što smo, jednoga dana kad se osvijestimo, bojim se, biće prekasno.

Nije dozvoljeno preuzimanje kolumni bez dozvole portala Antena M