Ispovijed iz sna Sandra Galeba

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

TIN UJEVIĆ: „Samo je san stvarnost, tu nema ni jučer ni danas ni sjutra… preostaje samo nada i očekivanje. Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima. Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama, a pogiba sa laži na usnama.“

Dobro sam upoznao  sve ono što bi varoš htjela biti, a što nije i ne može biti, što ide daleko sporije nego im se čini. Varošani ne napreduju, oni stagniraju. Novac je blizanac osionosti, bogatstvo ne hrani moral ni građansku uzoritost, nadmenost i nehaj guše empatiju. Negdanja samilost prema slabijima preobratila se u fašizam. Danas, kad se nakon vjekova koji su ih tjerali da okreću pogled od naprednijeg svijeta, varoš se trgnula i krenula u trk, ponijevši, kao sužanj lance oko nogu, nazadne navike. Vezani  atavizmom, u raljama primitivizma, običaja starostavnih, kad su im tek svici razgrtali mrak, bljesak lampiona modernosti ne umanjuje magline dâna i godina dugih. Opčinjeni vatrometima obilja, ukaza se njima nova nevolja - ušli su u novo doba sputani starim navikama. Ne žele ih se otresti. Ljepota i nadahnuće duha utopiše se u agresiju vjerskog i nacionalnog fanatizma. Pune su džamije i crkve. Na policama biblioteka prašina i buđ.

Pri takvom naporu sitih trbuha, na niski let priučeni, varošani malim koracima čine velike greške. Nadire obilje a oni sopću, ispuštajući pritom čudne, promukle zvukove. Hodajući i dalje uskim stazama znanja, ubijeđeni da su maratom pretrčali, žudeći da budu orlovi ne osjećaju da im koljena klecaju. Tajni kapital: ohola zvijerka, stigao iz jedne tmine, u novu se počeo komȍdati. Nemajući milosti a bez skrupula nikao je pred varošane zlokobni duh sipajući im novac. Varoš je pružila drhtave dlanove da ga uzme. Iako je teško bilo sakriti dronjke, sitno tijelo i rahitične kosti, varošani su se osmjehivali, uvjereni da su postali bogataši. Ko bi odolio takvoj sili provincijske naravi!

Dobru polovinu prošlog stoljeća ideologija komunizma je u narodu ubijala boga, džamije i crkve je pokrivao drač. Dvadesetprvi vijek boga oživljava ispod kabanica dogme. Zilotski najam narodu, vjersko ludilo svake od strana. Bili smo radnici, seljaci i napredna inteligencija, danas smo isključivo pripadnici triju vjera. Kreću zavjetovanja, nose se za vratom i oko članaka amajlije od bižuterije. Nervoznim prstima kukavice pred životom obrću ćilibarske kuglice brojanica. Varošom promiču zavjerenici nacije u zarobljenom duhu, nedovršeni ljudi zivlju te bogoposlanike. Fanatični islam i bolesno pravoslavlje. Hodže neuke islamskoj dogmi ruku pod ruku sa zlonamjernim i podmuklim popovskim klerom. Prirodni suživot, kumstva i zakletve o zajedništvu svenarodnom utihnule su. Staro bratstvo među ljudima ustuknulo je pred novcem nepoznatog porijekla.

Normativ obilja: imati više nego ti treba. Kopita novih konjanika utriru putove zavisti i spletkarenja, račun je gvozdenim rukama počeo da davi milosrđe. Meka ljudskost varošana se stisla. Niko nema vremena, svako u žurbi, škrt pozdrav, površan osmjeh. „Mirëmjesi interesi“ (Dobrojutro interesu).“Vetë je i mençur” (Sam si pametan). „Te mësoftë Perëndia“ (Neka te Bog nauči). A nekad bi se uz „dobro jutro“ sa znancem ili komšijom poveo laki razgovor, uz zajedničku kafu ili čaj, ispričala bi se neka zgoda, poslovna namjera za taj dan nije sakrivana, preporučivao se savjet od komšije, upozorenje bliskog rođaka. To stanje zamrije. E basta! Ela, ela ako ti basta – agresivna fraza na kraju rečenice.

Postadoh tuđ obijesnoj rulji sa dvije strane nabujale rijeke. Što je najgore: počela su prepiranja, nadmetanja, ljute se varošani što ranije nisu sprovodili stav da su naši osobeni znaci dovoljan povod za diobu, ako je potrebno i za svađu. Znao sam, sjetan, ko sam, od kojih sam, sada će me natjerati da kažem ono čega sam se nekad stidio da istaknem: svoje ime, vjeru i naciju; u mom ponašanju prema ljudima i među ljudima to bijaše podrazumijevano - nisam se time morao zôriti. Zato već neko vrijeme slutim: postajem suvišan u novom društvu jer se ne umijem opredjeljivati.

Ipak, ipak - neću dočekati, ali vjerujem u to: stići će jednog dana prosvijećenost među narodima, da bi ljudsku ovisnost o nepostojećem bogočovjeku ponovo obrukala. Vrijedilo je nekoć polovično pravilo, ma koliko komunisti grakali: boga nema, gdje si ga vidio, dokaži to crvenom partijskom knjižicom - nepokolebljivi vjernici čuvali su bogobojažljovst u sebi za sebe, takvi su bili najlojalniji građani. Mnozina je dala vjeru za večeru. Danas se jasno vidi ko je bio i ostao vjernik, a ko prevjera: članska knjižica Partiju SK očas je mutiralo u ilmihal ili molitvenik – ilmihal naučen površno, sricanje odanosti Hristu formalno.

Užasnut sam što se pod bakljama novog doba svi klatimo jedan nasuprot drugom, svak na svoju stranu. Hoće li se duševna imovina ikad vratiti oslobođenom čovjeku nauštrb vilama i soliterima, skupim automobilima i zlatnim lancima oko vrata? Upoznao sam bio mirnog starca muslimana koji je redovito išao u svoj maslinjak, revnosno hraneći i čisteći imanje pradjedovsko. Vodili smo lagane razgovore u tišini maslinove šume. Jednom prilikom, sjedeći uz starostavno stablo, pogledao me suznim pogledom i rekao: „Bio sam i ostao predani vjernik, u svojoj vjeri sam rođen i umrijeću. Stiglo je opasno doba - maslinjaci su zapušteni a narod bjesni, podijeljen i nehajan. A ko svoju maslinu zapusti znak je da šejtan stiže. Svakakav milet danas nadire u džamiju, ja odlazim u maslinjak, klanjam se Allahu u divanhani, pod prozorom, na niskoj sećiji svoje rahmetli anneanne, ili pod granama stabla gdje ti i ja sada s merakom razgovaramo.“ Nedugo potom umro je mirni starac. Daće njegov bog da duša mudrog insana uživa na ahiretu.

Pamtim lica pravoslavaca što su nekoć bili članovi opštinskog odbora Saveza komunista kako sa porugom, a ponekođ i prijetnjom prigovaraju islamcima zašto idu na molitvu tokom džume. Takvi su, devedesetih, urlali na „turkešine i baliste“ kojima će doći glave kad sve bude srpsko. Od Urala do pizde materine.  Danas su revnosni vjernici u crkvi Svetog Nikole, na neđeljnim molebanima: pokajanje, blagoslov, zahvalnost. Usto i darovatelji široke ruke Srpskoj crkvi u Crnoj Gori. Kao što su, treba reći, i negdašnji muslimani komunisti namah postali skrušeni vjernici u varoškim džamijama.

Groblja pokojnika ograđuju se skupocjenim ogradama od kovanog gvožđa, iako su milioni kostiju rasuti svuda gdje stopalo staje. Svi prah zemljani, ispod trave humus. A meni je i dalje svejedno kad svoja grbava pleća, umoran od tumaranja, oslanjam uz islamski nišan, krst sa rozetom ili bez nje. Tokom ranijih putovanja Albanijom vidio sam groblja, uslovno rečeno: zajednička. Vjernici i nevjernici, umrli iz sve tri vjere sahranjivani su na jednom groblju. Miješali su se nišani, krstače i crvene petokrake ne smetajući jedni drugima na poljanama prolaznosti. Sumnjam da se takav adet još održao, jer sljepilo današnjeg čovjeka ne miruje ako oko sebe bedeme ne podigne. Nova lekcija o kruhu i soli, i nova, konzumna propaganda o bogu, pomutila je mozak mnozini. Jer je sve više onih iz sjenke, onih koji se svjetlosti Sunca boje. Ka nebesima, u nebo zvjezdano, sve se rjeđe glava podiže, sve je više onih pognute glave, ucijenjenih, ustrašenih sobom. A nebo kao nebo: nekad modro, pa crveno i žuto, zeleno i ljubičasto, a i škuro zna biti, ali uvijek blagorodnije od razrovane zemlje kojom maršina zlo: naša glad za posjedovanjem.  

Sandro Galeb, dok ga ne pokopaju, ostaje vjeran Vječitom Biću prosvjetiteljstva. Rob jesam u carstvu neznavenih, trpeći glupost ljudsku koja je neiscrpna. Odživjeću među takvima do svoga konca. Biću i ja jednom mrtav garantovano. Otvoriće raku moju oni koji mi ostadoše vjerni, spustiće u jamu usahlo tijelo, u bijeli čaršav omotano, pa ostatke prekriti nevinom i slatkom zemljicom. Pripašće prošlosti i ništavilu sve što nam je nekoć pripadalo.

Futuristi, pristigli iz ko zna kojeg prostora, predvidjeće, istražiće ljudsku budućnost. Uslijediće dugo očekivan susret Majke Prirode i Vječitog Bića. Njih dvoje će nakon Apokalipse, čiji nas kraci već dodiruju, iznova podići život. Avaj, mila majko, strahujem! Biće takav život opet nalik onom starom, po istom ponavljanju kružnicom života. Ko to zna? A možda će se tada opet pojaviti i nepotkupljiva boginja umjetnosti koja neće reći ni kako, ni zašto, niti da ona sama zna ono što će stvoriti,  ma joj treba vjerovati, kad se neko nakani da temom obuhvati i ovu daleku varoš i moje varošane. Balkan je to, brate moj, Balkan, na kraju svih svjetova divlja oaza. Ma po svemu bolja od bestidnosti Evropske Unije kojom se zamlaćuje i mlado i staro.

*Nije dozvoljeno preuzimanje kolumne bez saglasnosti redakcije portala Antena M