Protesti u Los Anđelesu upravo su ono čega su se svi pribojavali, i upozorenje državama koje se poigravaju s populizmom, objašnjava danas u analizi Guardianova autorka Gabi Hinslif.
Bila je uživo na televiziji, mikrofon joj je bio u ruci, kada ju je pogodio gumeni metak. Australska reporterka Loren Tomasi bila je druga novinarka, poslije britanskog fotografa Nika Sterna, koja je pogođena gumenim mecima dok je izvještavala s protesta u Los Anđelesu, koje su izazvale racije usmjerene na migrante. Ali ona je bila prva čiji je trenutak pogođenosti zabilježen kamerom i emitovan širom svijeta. Nema izgovora da se ne zna šta se to Amerika pretvara, kad danas svako može da pogleda taj snimak na internetu. Kad se jasno čuje njen vrisak i vidi kako kamerman brzo okreće kameru prema uspaničenoj masi.
Bio je to scenario kojeg su se mnogi pribojavali kad je Donald Tramp preuzeo funkciju. Udarni timovi za deportaciju ušli bi u zajednice koje većinom glasaju za demokrate, a koje bi se osjećale moralno obaveznim da im pruže otpor, što bi dovelo do nasilnih sukoba i dalo povod za slanje Nacionalne garde na teren. U konačnici, to bi moglo izazvati ozbiljan sukob između federalne i državne vlasti, koji bi američku demokratiju doveo do ivice. Nešto slično sada se, izgleda, dešava u Kaliforniji, gdje je guverner Gevin Njusom optužio predsjednika da pokušava „vještački proizvesti krizu“ zarad svojih interesa, i upozorio da svaki demonstrant koji se odluči na nasilje zapravo igra u Trampovim rukama. Odjednom, ideja da bi ovaj predsjednički mandat mogao završiti građanskim sukobom više ne zvuči tako nerealno kao što je nekad izgledalo.
Drugim riječima, Tramp je dobio ono što je želio: da svi promijene kanal. Da prestanu da se bave njegovim neprijatnim sukobom s Ilonom Maskom oko nefinansiranih poreskih olakšica i da se okrenu spektaklu koji je na brzinu inscenirao. Poslije kratkog prekida redovnog programa, veliki šoumen ponovo drži konce u rukama. U međuvremenu, svijet je naučio nešto važno, ko pobjeđuje u sukobu dva ogromna ega, od kojih jedan ima sve pare, a drugi svu izvršnu moć. I u američkim oligarhijama, baš kao i u ruskim, ispostavlja se da su predsjednici ti koji i dalje postavljaju dnevni red.
Ne možeš jahati tigra. To je poruka ovdje: kada populizam jednom preuzme poluge vlasti, ni najbogatiji čovjek na svijetu ne može biti siguran da će ga uspjeti iskoristiti u svoju korist, niti da će moći nametnuti svoj red u haosu. Pogotovo kad Bijela kuća, vođena osvetoljubivošću, i dalje ima moć da uništi čak i najmoćnije poslovno carstvo. Tokom vikenda, Mask je pokorno obrisao eksplozivne tvitove o navodnoj vezi predsjednika sa osuđenim trgovcem bijelim robljem Džefrijem Epstajnom, a već u ponedjeljak je revnosno dijelio poruke u Trampovom duhu o protestima u Los Anđelesu. Njegov otac je, u međuvremenu, diplomatski objasnio da je Mask junior bio „umoran“ nakon pet mjeseci rada bez prestanka za Bijelu kuću.
To bi trebalo da zazvoni na uzbunu i ovdje, s ove strane Atlantika. Jer, zanimljivo, upravo je isti izgovor ponudio Zija Jusuf, milioner koji je angažovan da profesionalizuje vječito haotičnu partiju Reform UK, a koji je prošle nedjelje podnio ostavku na mjesto predsjednika iz čiste frustracije. Pokušaj da se partija dovede na vlast, kako je napisao na Tviteru, više nije bio „vrijedan njegovog vremena“, nakon što se javno sukobio s najnovijom poslanicom Sarom Počin, zbog njenog pitanja u parlamentu o zabrani nošenja burki (što zvanično nije politika Reform UK, bar ne još). Jusuf, britanski musliman, dugo je smatran pouzdanim osloncem Najdžela Faraža protiv onih u partiji koji žele da nastave tamo gdje je stao osuđeni nasilnik Stiven Jaksli-Lenon, i da Reform UK pretvore u otvoreno ekstremno desničarski, antiislamski pokret.
Ali, izgleda da je ovog puta Jusuf zagrizao više nego što je šef bio spreman da proguta. Dva dana nakon što je bijesno napustio sastanak, Jusuf se pomalo nespretno vratio i za BBC izjavio da je, nakon što je malo bolje razmislio, zapravo ipak za to da se zabrane burke i druga pokrivala za lice. Dodao je da je, jednostavno, bio iscrpljen, gotovo da nije imao slobodan dan u posljednjih 11 mjeseci (ako ništa drugo, izgleda da Reform zaista ozbiljno misli kada govori o borbi protiv moderne prakse u kadrovskoj politici).
Da budemo pošteni prema njemu, čak i Faraž povremeno djeluje iscrpljeno od pokušaja da drži svoje stranke pod kontrolom, sudeći po tome koliko često je uzimao pauze tokom godina. Iako se Jusuf neće vratiti na mjesto predsjednika, sada će se priključiti takozvanom "britanskom DOGE-u" Reform partije, gdje će, navodno, kao Mask sa motornom testerom sjeći troškove lokalnih samouprava, što, u poređenju sa vođenjem poslanika Reform partije, i ne zvuči tako strašno. Bar dok se ne prisjetite kako je to DOGE avršio s one strane Atlantika.
Razlog zbog kojeg su pojedini krugovi Silikonske doline tiho bodrili kolegu tehnološkog tajkuna u njegovom "spali i poruši" pristupu američkoj birokratiji jeste što su u toj ludosti vidjeli priliku: plan da se država svede na apsolutni minimum, otvore nova tržišta za digitalne usluge i, kako su se nadali, pokrene novi talas ekonomskog rasta kroz smanjenje nacionalnog duga.
Međutim, pet mjeseci kasnije jasno je da će uštede koje donosi DOGE biti potpuno zasjenjene Trampovim najavama da će nacionalni dug odvesti u neviđene, vjerovatno i neodržive visine. Drugim riječima, svaki tehnološki moćnik koji se nadao da će SAD dobiti verziju Margaret Tačer "na steroidima", umjesto toga je dobio Liz Tras nakon previše espresa, uz vojnike na ulicama Kalifornije i sve jasnije shvatanje da, kako je to rekao milijarder i investitor Majkl Moric, oni "nemaju nikakav uticaj" na ono što su pustili s lanca.
Biće, naravno, dosta onih u Britaniji koje ni najmanje ne zanima što se dešava unutar Reform partije, čak i dok njihov rast na anketama počinje da oblikuje političku scenu. Drugi, pak, ne očekuju da će to bitno uticati na njihove živote, bilo da Reform trajno zamijeni Konzervativce, od kojih ih je ionako sve teže razlikovati, bilo da se to ne desi. A poneko već možda i računa kako bi mogao da iskoristi njihov uspon za sopstvenu korist.
Ipak, ono što su posljednjih nekoliko uznemirujućih dana u SAD jasno pokazali jeste da kada populizam jednom dovoljno čvrsto uhvati korijen, haos pobjeđuje. Nema naknadnog uvođenja reda, niti ga je moguće pripitomiti. Jedino što možete da uradite jeste da mu od početka ne dozvolite da uđe u kuću. U Britaniji, barem, za to još nije kasno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR