Ko CRNOGORSTVU ne bio vjeran…

Priredio: Vladimir Jovanović

Umro je državnik, civilizator i tvorac SAVREMENE CRNE GORE… Umro je tvorac SLAVE CRNOGORSKE!... Umro je Kralj… Umro je Gospodar… VRIJEĐAN, KLEVETAN, PROGNAN ‘S OGNJIŠTA MILOG’… Prevrnite se u grobu kosti mučenika naših… Zadrhtite brda i doline slave!... O, da, STRAŠNOG SRAMA NACIJE NAŠE... – piše „Glas Crnogorca” (3. marta 1921) o smrti kralja Nikole I Petrovića-Njegoša.

Njegova i naša domovina je 1918. na prevaru okupirana od strane Srbije. Na tzv. podgoričkoj skupštini Srbi su okupili i platili grupu domaćih izdajnika da objave uništenje nezavisnosti i državnosti Crne Gore i nestanak Crnogoraca, a svetorodnu dinastiju Petrovića-Njegoša detronizuju.

„Glas Crnogorca” piše:

„CROGORSKOM NARODU I VOJSCI!

…Nečuvene do sada nepravde, počinjene prema Crnoj Gori i mučeničkom CRNOGORSKOM NARODU; stalne i preteške brige za čast, za sadašnjost i budućnost Crne Gore; i očajno i ničim nezasluženo sadašnje stanje CRNOGORSKOG NARODA, koga On očinski ljubaše, oborile su, prije vremena, Kralja, koji vas je vodio iz slave u slavu, za punih šesdeset godina i koji je uzdigao čast i ime CRNOGORSKOG NARODA na visinu na koju do sada nije dostizao nijedan od malih naroda.

Njegovo Veličanstvo Kralj NIJE ISPUSTIO SVOJ VELIKI DUH U SLOBODNOJ CRNOJ GORI, u sredini svoga ljubljenog naroda, što je bio zaslužio kao veliki muž i vladar, koji se je cijeloga vijeka borio za slobodu, a protivu grube sile i tiranije!

On je umro s trnovim vijencem mučenika: brižan i očajan za ČAST, PRAVO I SLOBODU CRNOGORSKOGA NARODA.

On se je, blagodareći NEPRAVDAMA i GRUBOM NASILJU onih za koje se je nesebično, dobrovoljno i herojski žrtvovao, preselio u vječnost u tuđini, daleko od drage nam Crne Gore; ali i PRI POTONJEM IZDISAJU ON JE ČVRSTO PRIGRLIO NA SVOM SRCU GRUDU ZEMLJE CRNOGORSKE SA CAREVOG-LAZA, koju je on uvijek sa sobom nosio kao simbol muka, herojstva i slave naše i koju će sa sobom u grob ponijeti.

On je umro, u posljednjem času misleći na vas, s riječima:

‘NEKA BOG BLAGOSLOVI I POMOGNE MOJE NESREĆNE CRNOGORCE!’“

Je li smrt kralja Nikole ujedno i vječna smrt nezavisne Crne Gore i nacije Crnogoraca? O tome „Glas Crnogorca” piše:

„A Crna Gora? Šta će biti s njome!? Hoće li i ona biti njime pokopana! Hoće li se Velikom Kralju dati ono priznanje, koje on nije nikada tražio i koji mu njegovi najvjerniji nijesu nikad priznali? Hoće li mu se dati priznanje, koje mu je dao Beograd u proklamaciji podgoričke ‘skupštine’ od novembra 1918. po kome je Crna Gora počela i prestala sa Kraljem Nikolom? Hoće li mu se priznati, da je on bio Crna Gora?

.

Na nama je da to NE PRIZNAMO!

CRNA GORA ŽIVJELA JE I PRIJE NJEGA I ŽIVJEĆE I POSLIJE NJEGA!

A njegove mučeničke kosti, ako bi drukče bilo, prevrnuće se u grobu!

CRNOGORCI!

Sjeni predaka vaših od DESET VJEKOVA, gledaju na vas!

NE OSRAMOTITE KRALJA MUČENIKA!

Pokažite se, kao vazda, i u ovoj prilici da ste dostojni potomci svojih slavnih predaka, koji su svojim herojskim podvizima vjekovima svijetu zadivljavali! Odužite se sjeni Kralja Mučenika!

SLAVA TI, GOSPODARU!”

A Gospodar kao da je 1886. anticipirao taj zavjet u svojim stihovima:

„Knez se prestavi,
Amanet divni svima ostavi...
No ko je plemić, njegovu ranu
Svak nek cjeliva i zakune se,
Duši mu tamjan ovi prinese:
Ko CRNOGORSTVU ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio ćeran!
(Svi: Amin!)
Kom kamen ovi nije svet,
Da bude sramotan, proklet!...
(Svi: Amin!)“…

Takođe, Gospodar je u istim stihovima umoljavao na pokajanje domaćih izdajnika:

„Milost, milost, Gospodaru,
Nesretnome otpadniku!
Milost, Knjaže milostivi,
Otačastva izdajniku!
Milost daruj, pa udavi!
ALI IME IZDAJNIKA
DA MI NA ROD NE OSTANE!
Božjeg lica gledat’ neću!
ZUBIMA SAM MAJKU KLAO
VEĆ KAD SAM CRNU GORU
I MOG KNJAZA IZDAVAO!
Ah grješan sam, al’ se kajem!
No pomiluj, milostivi!
Jer još iskra CRNOGORSTVA
U kutu mi srca živi!“…