Piše: Vladimir Jovanović
Sedamdeset i sedam godina prije nego će 1833. u Ruskoj crkvi Petra II Petrovića-Njegoša hirotonisati za episkopa, a nakon njega i većinu drugih arhijereja naše Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve — na Cetinju je za episkopa rukopoložen jedan klirik s pasportom Ruske carevine.
To je Vladimir Bukovski — pominje se manje precizno i s prezimenom Bukov(in)ski. U Crnu Goru je prispio kao arhimandrit.
Za episkopa su ga 1756. hirotonisali dvojica naših mitropolita, Sava i Vasilije Petrović-Njegoš; i od njih je određen za episkopa u novoj eparhiji, na tlu Crne Gore.
I posvećenje i potom postavljenje episkopa na eparhijsku katedru je moguće samo unutar nezavisne crkvene jurisdikcije. Prema srpskome profesoru crkvenoga prava Branku A. Cisaržu, za neku jurisdikciju „kao SIMVOL AUTOKEFALIJE javlja [se] samostalni izbor i postavljanje u njoj, kako prvog (poglavara), tako i ostalih episkopa od svojih episkopa” („Crkveno pravo”, Beograd, 1970, str. 103).
Za hirotoniju i naznačenje Vladimira Bukovskog nijesu tražene saglasnosti ni arhiepiskopa („patrijarha”) u Peći, ni Svetoga Sinoda u Rusiji — još jedan provjerljiv eklisilološki dokaz nezvanične samostalnosti naše Crkve i prije nego je de iure od 1766. obnovila svoju autokefaliju.
Slijede podaci o ovome događaju o kojem su činjenice rasute na marginama istoriografije; a savremenoj javnosti crnogorski episkop Vladimir Bukovski je bezmalo nepoznat…
Mitropoliti Sava i Vasilije su posvećenje i naznačenje Vladimira Bukovskog „епископомъ богоспасаемыхъ пределовъ Зетскихъ” liturgijski svršili 30. oktobra 1756. u Cetinjskome manastiru Roždenija Presvete Bogorodice. Gramatu (sinđeliju) o tome su lično i napisali i potpisali.
Prijepis gramate igumana Teodosija Mrkojevića (lik iz Njegševa „Lažnoga cara Šćepana Malog”) nalazi se u biblioteci Cetinjskoga manastira, a dio je zbornika akata iz epohe Save i Vasilija, kao i vladike Danila Petrovića, koji je iz Rusije donio mitropolit Petar I Petrović-Njegoš.
Gramatu su kod nas publikovali: u nešto sažetijem formatu Marko Dragović („Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili Istorija Crne Gore od 1750 do 1766 godine”, Cetinje, 1884, str. 58) i transkribovanu s rusko-slovenske azbuke Dušan Vuksan („Sava i Vasilije objavljuju, da su posvetili za episkopa zetskog arhimandrita Vladimira Bukovskog 30. oktobra 1756”, „Zapisi”, br. 3, Cetinje, 1938, str. 159-160).
Takođe, gramata o hiritoniji Vladimira Bukovskog je 1880. objavljena u Petrogradu, na stranicama ruskoga „Ljetopisa crkvenih i građanskih događaja koji objašnjavaju crkvene događaje od Rođenja Hristova do 1879. godine” (str. 722-723).
Iz tih izvornika, cjelokupan tekst gramate o posvećenju i naznačenju Vladimira Bukovskog za episkopa zetskoga objaviću u transkripciji na savremeni crnogorski jezik:
„PO MILOSTI BOŽIJOJ
Nalazeći se pod pokroviteljstvom Njezina Carska Veličanstva Samodržice Sveruske, smireni mitropoliti Zetski, Skenderijski i Primorski i Gospodari Crnogorski SAVA i VASILIJE PETROVIĆI.
Dajemo na znanje svima, koji bi o tome da budu upoznati, da nam je nosilac ove gramate, časni arhimandrit velikoruski Vladimir Bukovski, čudom Božijim doplovio iz Carigrada u vrijeme kada smo se našli u krajnjoj opasnosti od vojski turskih predvođenih vezirom bosanskim Hamet-pašom, koje bjehu opkolile Crnu Goru, i od Mlečana koji pred nama zatvoriše svoje granice.
Zbog toga smo se, sa svim našim kako duhovnim tako i vojnim starješinama, posavjetovali; i pomenutog iz visokoslavne sveruske carevine arhimandrita Vladimra, koji nam je došao, po sudu i izabrom datim u našoj Crnoj Gori u Roždestvenom manastiru Cetinje uz priziv blagodati Presvetoga Duha hirotonisali ЕПИСКОПОМЪ БОГОСПАСАЕМЫХЪ ПРЕДЕЛОВЪ ЗЕТСКИХЪ, koje se nalaze u našoj eparhiji.
I za slučaj da se desi zlo i Turci savladaju nas dva brata episkopa i poraze nas ili smrti predaju, kao sinu velikoruske otadžbine uručili smo sasude crkvene njegovom preosveštenstvu Vladimiru, episkopu Zetskome, tako da bi ih sa sobom u rusku državu na čuvanje ponio.
Ako se, pak, dogodi da se turske vojske oko nas povuku, onda mi, kao najpodređenije sluge Njezina Carskog Veličanstva, pomenutog episkopa Vladimira preporučujemo Njezinom Carskom Veličanstvu i svojim rukama potpisujemo s potvrdom našega pečata.
Dato u rezidenciji naše Mitropolije cetinjske tridesetoga oktobra hiljadu sedamsto pedeset šeste.
Višepoimenovani mitropolit SAVA PETROVIĆ
Smireni mitropolit VASILIJE PETROVIĆ”…
„Ovo pismo najjasnije je svjedočanstvo tadašnjega stanja Crne Gore”, komentariše gramatu M. Dragović. „Vladike Crnogorske bjehu pregli sa svojijem narodom junački poginuti, poginuti a ne dopuštiti da noga poganska pogazi noga njihovu zemlju dok je ijednoga u životu. ‘Neka naša zemlja našu krv popіije prijed no očima vidimo da je dušman pogazi’, bješe deviz vladika i naroda crnogorskoga”.
„Žalosno je bilo vidjeti kad vladika Sava i vladika Vasilije predavahu crkovna bogastva, darove ruskijeh careva, jepiskopu Vladimiru”, nastavlja Dragović, „ponosito je bilo vidjeti kad gospodari crnogorski, sa svojijem narodom, iđahu na žrtvu ‘za krst sveti i slobodu zlatnu’. Evo, uzmi ovo zlato i srebro i sakri ga gdje god od pljačke turske. Žao nam je to zlato i srebro koje je ukrašavalo naše hramove, koji će možda danas sjutra biti razoreni od Turaka. Ovo je srebro i zlato darovano našim crkvama od blagočastivijeh vladalaca bratske nam Rusije. Opet ga nosi tamo da se metne u svete crkve. Mi ostajemo ovdje i ne žalimo svoj život za narod naš i našu slobodu. Velik je, svečan je i žalostan je ovakav trenutak”.
Ipak, do evakuacije dragocjenosti Mitropolije iz Cetinjskoga manastira tada nije došlo; Turci su prodrli u dubinu slobodne Crne Gore, ali su u pokušaju da se domognu Cetinja potučeni u selu Tomići od crnogorske vojske, kojom je komandovao guvernadur Stanislav Radonjić.
Ko je uistinu bio episkop Vladimir Bukovski?
Iz gramate se vidi da je u Crnu Goru došao iz Carigrada, a tvrdi se i da je porijeklom iz Ruske carevine („ot visokoslavnija vserosijskija imperiji”). No, nije imao saglasnost Sinoda Ruske crkve da se posveti za episkopa, a neki su na toj adresi sumnjali u njega iz razloga što nije Rus, tj. nije rođen u Ruskoj carevini.
Štoviše, kada je episkop Vladimir, po nalogu mitropolita Vasilija Petrovića-Njegoša doputovao u Rusiju, tamošnji Sinod je 1758. pokrenuo istragu protiv njega, optužujući ga da je u Crnoj Gori „nekanonski” hirotonisan.
Iz sinodskih akta koji su nastali tokom te istrage, doznaje se da je episkop Vladimir — etnički Bjelorus, te da je naš mitropolit Vasilije žustro i argumentovano stao u njegovu odbranu…
(Nastavlja se)
Marko
Neprocjenjivo vrijedno. Aferim Antena M!