Priredio: V.J.
Izvještaje američke vojno-obavještajne misije, koju je po nalogu predśednika Vudroa Vilsona u Crnoj Gori od 6. februara do 2. marta 1919. predvodio major Čarls V. Furlong, otkrio je u arhivi Huverova instituta oko šest decenija kasnije istoričar i profesor na Standfordu Vojislav-Vejn S. Vučinić. O tome je 1983. u Srbiji objavio članak na engleskome jeziku.
Furlong je pretpostavljene radio-telegrafskim depešama iz Crne Gore preko Rima i Pariza izvještavao o alarmantnim posljedicama srpske okupacije. Vučinić ne uočava da je jedan od neposrednih efekata tih depeša Furlonga da se zvaničnoj delegaciji Kraljevine Crne Gore konačno dozvolilo da se 5. marta 1919. u Parizu obrati na sesiji Mirovne konferencije. Slijedi drugi dio Vučinićeva članka o Furlongovoj vojno-obavještajnoj misiji...
-----
AMERIČKI POGLED NA PRILIKE U CRNOJ GORI 1918–1919.
Piše: Wayne Vucinich
Zeleni (Greens) su se nadali da će preko Furlonga i Mirovne konferencije uspjeti da osiguraju intervenciju Saveznika u ime Crne Gore.
Generalu Čerčilu, američkome vojnome atašeu u Parizu [tačnje, napomenuli smo u prethodnome nastavku, general M. Čerčil je šef vojno-obavještajnoga ogranka Ministarstva rata i kriproanalitičke grupe Stejt departmenta, prim] — poslao je Furlong 20. februara 1919. ovaj prijedlog:
- da Mirovna konferencija razmotri „zahtjev za trenutnim oslobađanjem svih crnogorskih političkih zatvorenika pod uslovom da potpišu sporazum o suzdržavanju od pomaganja ili podsticanja bilo kakve pobune do odluke Mirovne konferencije“.
U svojoj poruci, Furlong akcentuje nužnost „urgentnog djelovanja”, prije nego što ovim ljudima bude suđeno i presuđeno. Nadalje je savjetovao da, dok Mirovna konferencija ima pitanje Crne Gore „u razmatranju”, američke ili britanske trupe trebaju da „okupiraju Crnu Goru”.
25. februara 1919. u telegramu generalu Čerčilu, Furlong je zahtijevao trenutnu savezničku odluku o Crnoj Gori. Predložio je da se izaslanik pošalje u Crnu Goru da se posavjetuje i sa Bijelima (Whites) i sa Zelenima i da im obeća da će njihov slučaj biti saslušan i pravda zadovoljena na Mirovnoj konferenciji.
Furlong je, više puta, savjetovao:
- da se Crnoj Gori dâ nezavisnost; da se prizna nacionalnost njezina naroda; da se Crnoj Gori dodijeli predstavništvo na Konferenciji mira i da se sudbina Crne Gore odredi slobodnim i tajnim izborima.
Furlong je 4. marta 1919. izvijestio:
- francuski general Venel nije održao svoje obećanje da će zaštititi crnogorske ustanike koji su se predali; i dodao je da su uslovi u kojima su živjeli pripadnici opozicije novome režimu u Crnoj Gori žalosni, opisujući ćelije u kojima su bili su smješteni i njihovi dnevni obroci.
Onda je 6. marta 1919. Furlong poslao poruku iz Rima generalu Čerčilu u kojoj se zalaže za pošteno suđenje crnogorskim zatvorenicima i traži da budu pušteni uz obećanje da će se suzdržati od nereda. Opet je predložio da se američke i britanske trupe pošalju u Crnu Goru za policijske potrebe, a da se Srbi i Italijani ne uključuju ni u kakve međunarodne policijske snage.
FURLONG INTERVJUIŠE KOMITE KOJI SE OBRAĆAJU VILSONU. —
Major Furlong je 21. februara 1919. razgovarao s ustanicima („revolucionarima”), takozvanim „komitima”, smještenim u planini južno od Nikšića. Do intervjua je došlo slučajno kada su major i njegova pratnja zaustavljeni na putu za Nikšić.
Jedan od čelnika komita, Radojica Nikčević, pozvao je majora u obližnju kuću i nastavio s izlaganjem stavova njegove grupe o „sadašnjoj vlasti” u Crnoj Gori.
Nikčević se žalio na srpsku vojsku na području Nikšića, te na način na koji su održani novembarski izbori [1918], izražavajući spremnost svoje grupe da prihvati rezultate poštenih izbora. Oni su negodovali zbog naredbe da se oznake kralja Nikole sa njihovih kapa zamijene oznakama kralja Petra [Karađorđevića] i žalili su se da su im domovi opljačkani, a porodice zlostavljane.
Ustanici su rekli Furlongu da, ako Jugoslavija mora biti monarhija, za svoga bi monarha više voljeli kralja Nikolu nego kralja Petra, ali kad bi imali izbora, radije su za republiku.
Takođe su izrazili prednost „velikoj Crnoj Gori” nad „velikom Srbijom”.
Ako bi Crna Gora ušla u sastav Jugoslavije, ustanici su željeli da Nikola ostane njihov Kralj. Ono na čemu su čvrsto insistirali je da Crna Gora uđe u Jugoslaviju kao samostalna država (firmly insisted on was for Montenegro to join Yugoslavia as an independent state).
Vođa nikšićkih ustanika, Radojica Nikčević, rekao je da će ustanak u Crnoj Gori prestati ako se politički zatvorenici oslobode, izbjeglicama omogući povratak kućama i ako srpske trupe u Crnoj Gori zamijene engleske i američke trupe.
Nikčević se usprotivio činjenici da trupe mobilisane u Crnoj Gori moraju položiti zakletvu na vjernost kralju Petru i da oni koji se ne odazovu vojnome pozivu podliježu represalijama. Računao je da će američka misija u Crnoj Gori „sve mirno riješiti”. Furlong i njegovi sljedbenici iznijeli su ista mišljenja i žalbe koje je američki major prethodno čuo i o njima izvijestio.
U ime predstavnika osam ustaničkih plemena iz nikšićkoga kraja, Nikčević povjerava Furlongu 23. februara 1919. pismo predśedniku Vilsonu. Furlong je pismo proslijedio generalu Čerčilu 11. marta 1919. nakon što ga je dao da se prevede na engleski.
Osam plemena, privrženih zelenaškom cilju, ponovilo je svoje pritužbe protiv Srba (navodeći konkretne optužbe protiv njih) i još jednom iznijelo je svoje zahtjeve. Posebno su ogorčeni na crnogorske „izdajnike”, koje su optuživali da agitiraju u narodu da izdaju i „prodaju Crnu Goru” i uništiti „autoritet našega Kralja” i svih njegovih glavnih pristaša.
U pismu se osuđuju prodani Crnogorci i smatraju moralno i krivično odgovornim „narodu”. Kritički su se odnosili prema „Crnogorcima koji su se iselili u Srbiju i južnoslovenskim vojnicima koji su bili zarobljeni od Rusa i kasnije se pridružili srpskoj vojsci”.
Ustanici su šćeli da se izdajice kazne i da se crnogorsko pitanje raščisti pred sudom sastavljenim od najsavjesnijih ljudi zemlje i „predstavnikâ naših Saveznika”.
Pogođeni ponovljenim optužbama o kraljevoj izdaji srpske stvari i kapitulaciji Crne Gore pred neprijateljem [u januara 1916, prim], ustanici su uzvratili tim optužbama podśećajući saveznike na doprinos Crne Gore savezničkim ratnim naporima. Između ostaloga, pobunjenici su tvrdili da su omogućili uspješan bijeg srpske vojske u inostranstvo kako bi nastavila borbe sa stranog tla.
Ustanici su opisali razne izborne nepravilnosti u novembru [1918] i kritikovali vijećanje i odluke narodne skupštine [tzv. podgoričke skupštine], koje, kako su rekli, nijesu izraz „volje naroda”. Insistirali su na tome da rezolucija koju je donijela podgorička skupština, a kojom se poziva na smjenu kralja Nikole i pripajanje Crne Gore Srbiji pod dinastijom Karađorđević, ne odražava narodni izbor.
Ustanici su obećali da će zaustaviti daljnje krvoproliće ako saveznici pošalju trupe u Crnu Goru da ponovo uspostave mir i red. Govorili su o snazi i požrtvovnosti svojih četa (komita) i izražavali uvjerenje da ih Srbi i njihovi saradnici u Crnoj Gori neće moći istrijebiti.
Crnogorski ustanici su se u pismu predśedniku Vilsonu žalili da su srpski oficiri bivšim crnogorskim oficirima i opšinskim predśednicima skidali oznake s nošnji i monograme kralja Nikole s „nacionalnih kapa”.
Žalili su se da je srpska vlast u Crnoj Gori pribjegla nasilnim metodama, usporedivim s onima španske inkvizicije. Opisivali su bijedne socijalne i ekonomske prilike u Crnoj Gori, te taktike civilnih i vojnih vlasti da love, zatvaraju i uništavaju opoziciju i pobunjenike.
U svome pismu Predśedniku ustanici apeluju na sile Antante: da što prije pošalju trupe u Crnu Goru kako bi se zaustavilo „svako prolijevanje bratske krvi; da se uklone sve smetnje s puta Crnogoraca”; da se raspušti podgorička skupština i proglasi svoje odluke ništavnim i da se sprovedu novi izbori za narodne zastupnike.
Obećali su da će se staviti na raspolaganje saveznicima i jamčiti im sigurnost. Što se tiče budućnosti Crne Gore, predlagali su stvaranje „velike jugoslovenske države”. To je, rekli su, u skladu s crnogorskom „tradicijom”, a Crnogorci to imaju kao „svetu dužnost” prema svojim precima, koji su se u više navrata „borili i prolivali [svoju] krv” za jugoslovensku stvar .
No, ustanici su jasno dali do znanja da će ući u jugoslavensku državu samo pod uslovom da im se potpuno priznaju prava i da velika skupština izabere poglavara države.
ZAKLJUČAK. —
„Dossier” Furlonga i izvještaji predstavljaju samo jedan pogled na politiku Sjedinjenih Država prema Crnoj Gori, u vrijeme kada se službena politika još nije iskristalisala. Interesi SAD u Crnoj Gori 1918-1919. proizlazili su iz dužnosti kao savezničke nacije, iz izvještajâ o građanskim sukobima u Crnoj Gori, iz primjene Vilsonovih načela — od kojih je jedno pozivalo na obnovu Crne Gore — i iz činjenice da je u širem kontekstu pitanje Crne Gore postalo užareni aspekt Jadranskoga pitanja.
Sjedinjene Države nijesu imale druge političke ciljeve osim da se pobrinu da pravda bude zadovoljena za Crnu Goru i njezin narod. U početku su bile naklonjene kralju Nikoli i njegovoj vladi s kojom je razmijenila diplomatske predstavnike. U tom je kontekstu major Furlong obavljao svoju dužnost u Crnoj Gori. Njegovi stavovi odražavali su prolazan trenutak u američkim relacijama s Crnom Gorom. Ali s vremenom su viši saveznički interesi prevladali i, poput ostalih saveznika, Sjedinjene Države našle su se na strani unionista i Srbije.
.
Nastavlja se…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR