14 °

max 15 ° / min 9 °

Ponedjeljak

04.03.

15° / 9°

Utorak

05.03.

14° / 8°

Srijeda

06.03.

14° / 8°

Četvrtak

07.03.

9° / 8°

Petak

08.03.

12° / 7°

Subota

09.03.

11° / 7°

Nedjelja

10.03.

12° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Staljin, Hitler, Putin i podjela Evrope! (1)

Izvor: EPA-EFE/Sergey Dolzhenko

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Staljin, Hitler, Putin i podjela Evrope! (1)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Dragan B. Perović

ISTORIJU PRAVE MANJINE, A NE MASE!

Od početka agresije Rusije na Ukrajinu ne prestaju razmatranja istorijskih procesa i događaja, na osnovu kojih bi se mogla naći tumačenja uzroka i posljedica. Prije nekoliko godina ostavio sam u svojoj dokumentaciji jedan interesantni intervju bugarskog prof. Plamena S. Cvetkova (1951 – 2015). Skoro sam, pripremajući neke radove o crnogorsko-bugarskim vezama, naišao na tekst koji mi je bio potisnut u śećanju.

Riječ je o posljednjem intervjuu prof. Plamena Cvetkova, koji je dao novinaru Mitku Novkovom, za Portal Kultura. Intervju je obavljen 23. oktobra 2015, desetak dana prije smrti prof. Cvetkova, koji je umro 3. novembra 2015 (postavljen na Portalu śutri dan, u znak śećanja na njega).

Za čitaoce Antene M preveli smo ove veoma zanimljive i poučne stavove o tumačenju nekih povijesnih događaja i balkanskih zabluda. Teme obrađene u intervjuu nijesu izgubile na aktuenosti i ubjedljivosti, zato smo smatrali da bi ih trebalo objaviti.

Sa prof. Cvetkovim upoznao sam se u većem društvu (tada pripadnika Saveza demokratskih snaga Bugarske, Demokratske partije), ali nijesmo imali prilike da razmijenimo par rečenica, zbog čega žalim. Prof. Cvetkov se borio protiv mistifikacije i mitomanije, kojima su podložni svi narodi na Balkanu. Izuzetno zanimljive ocjene dao je o razlozima početka II sv. rata. Objavio je o tome veliki br. radova i knjiga. Na temu uloge Staljina, Hitlera i velikih sila za izbijanje najvećeg svjetskog sukoba, objavio je 5 tomova, sabranih pod naslovom „U sjenci Hitlera i Staljina” (dva toma objavljena su u USA).

Plamen Simeonov Cvetkov je bugarski istoričar, profesor novije istorije. Radio je u Istorijskom institutu Bugarske akademije nauka i bio je profesor nove i novije opšte istorije na Novom bugarskom univerzitetu. Bio je gostujući predavač na više američkih univerziteta. Prof. Cvetkov objavio je više od 15 monografija, 80 naučnih studija i članaka i više od 350 publicističkih radova. Posebno treba istaknuti njegovo dvotomno djelo o istoriji Balkana s bugarskog gledišta, objavljeno u SAD-u 1993, dvotomnu istoriju pod naslovom „Evropa u dvadesetom stoljeću”, objavljenu 2002 – 2003, kao i djelo „Svijet megamitova”, 2008. Autor je i jednog broja knjiga o srednjim i malim državama u evropskoj politici uoči Drugog svjetskog rata, kao i monografije pod naslovom „Jesu li Bugari Sloveni?”

U uvodu je novinar Mitko Novkov (MN) rekao da je povod za razgovor petotomno djelo prof. Cvetkova o početku Drugoga svjetskog rata „U sjenci Hitlera i Staljina”. Novkov je dodao da će razgovarati o igrama Hitlera i Staljina, „lošoj savjesti Zapada i nesposobnosti Bugara da budu svoji, o ruskoj propagandi u Bugarskoj, agresivnoj politici Vladimira Putina, razlici u ponašanju Bugarske i Finske tokom rata”. Cvetkov je ranije isticao da u Bugarskoj žive dva naroda - jedni se klanjaju svemu ruskom i sovjetskom, a drugi pokušavaju biti Bugari (čini se da i u nekim drugim bliskim državama živi takva podjela, nažalost).

STALJINOVA GLAVNA ULOGA U IZBIJANJU DRUGOG SVJETSKOG RATA

MN: Profesore Cvetkov, zar se o Drugom svjetskom ratu i o njegovom početku već ne zna dovoljno, pa da se u pet tomova prati i vrijeme prije njegova izbijanja i godine neposredno nakon njegova početka?

Vidite, ovih pet tomova je potrebno, jer nas vrlo često iz ne tako dobronamjernih krugova pitaju: „Dokle ćete prekrajati istoriju?” Odgovor na ovo pitanje, moram vam reći, vrlo je jednostavan: istorija će se ponovno pisati sve dok postoji dovoljno ljudi koji je ne vide kao nauku, već kao ideologiju. A događaji vezani uz Drugi svjetski rat takvi su da svoje posljedice imaju i pola stoljeća kasnije. Rekao bih čak i više…

MN: Zar posljedice još nijesu prisutne?

Da, i do sada su posljedice, jer ovaj postkomunizam, koji muči zemlje poput Bugarske, opet je posljedica Drugog svjetskog rata. Ođe, u Bugarskoj, emocija je vrlo jaka, postoje moćni lobiji, uglavnom finansirani iz Moskve, koji žele sakriti Staljinovu ulogu u izbijanju rata, a ona je osnovna.

MN: Bitnija od Hitlerove?

Da, bitnija od Hitlerove. Jer u ljeto 1939. postoje dvije mogućnosti: jedna je da Rusija sklopi savez s Francuskom i Velikom Britanijom, a s takvim savezom Hitler nikada ne bi ni pomislio napasti Poljsku. A druga mogućnost, koja se zapravo odvija, jeste sklapanje saveza između Hitlera i Staljina, što bi omogućilo napad na Poljsku. Postoji još jedna tačka, koja se dosta zataškava, a to je da je ovaj rat u Evropi zapravo počeo ne kao napad Nacionalsocijalističke Njemačke na Poljsku, već kao zajednički napad Nacionalsocijalističke Njemačke i komunističke Rusije protiv Poljske, što je dovelo do podjele Poljske krajem septembra 1939.

MN: No nije li pakt Molotov-Ribentrop sklopljen na inicijativu nacističke Njemačke?

Ne bih rekao, ne bih rekao. Obostrano je, iako više izgleda kao da Staljin upravlja stvarima. Ođe moramo uzeti u obzir cjelokupnu politiku od Lenjina naovamo, mislim na sovjetsku vanjsku politiku, trajno usmjerenu na izazivanje novog svjetskog rata. Ideja je da će se pobjednici i poraženi u Prvom svjetskom ratu (Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, s jedne strane, Njemačka s druge) međusobno oslabiti, a zatim će Crvena armija pobjedničkim maršem nametnuti komunizam, barem u početku, do Atlantskog okeana. Ta je taktika navela Staljina 1935. da sklopi savez s Francuskom i Čehoslovačkom. No, kada je nakon Minhena postalo jasno da Francuska i Velika Britanija nemaju namjeru ratovati s Hitlerom zbog Čehoslovačke, već tada je jedna od prvih reakcija sovjetske diplomatije bila – zapamtite! – stali smo na trulu dasku, sad moramo tražiti savez s Njemačkom. Naravno, i Hitler je davao neke znakove.

Foto: Wikipedia


Vjačeslav Molotov potpisuje pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a. U pozadini su Joahim von Ribbentrop i Josif Staljin.

MN: Kako su nastali diplomatski šatlovi, da tako kažem, "špijunske igre" između dvije totalitarne države?

Dva su događaja uvjerila Hitlera da je moguće postići dogovor sa Staljinom. Prvi je Staljinov govor u februaru 1939, koji je direktan poziv Njemačkoj da uništi Čehoslovačku. Kaže manje-više sljedeće: nećemo vaditi kestenje iz vatre zbog drugih. Svi se kad-tad pokažu imperijalisti i loši ljudi, pa nemamo namjeru zadržati savezništvo s Francuskom, koje je ionako prekinuto paktom Molotov-Ribentrop. Drugi događaj, koji se na tipičan komunistički način pojavljuje na zadnjoj stranici središnjih sovjetskih novina, jest da je početkom maja 1939. Maksim Litvinov, koji je Jevrej, a pravo mu je ime Max (Meer-Genoch) Moiseevich Wallach, zamijenjen s Vjačeslavom Molotovom.

To je uglavnom zbog Litvinovljevog jevrejskog porijekla. Molotov je etnički Rus, što nije nevažno. Ali ono što je još važnije - a to cijene samo nacisti, jer njihov sistem nalikuje sovjetskom - jest da je u stranačkoj hijerarhiji Molotovljev položaj puno viši od položaja Litvinova. Litvinov je član Centralnog komiteta KPSS(b), dok je Molotov član Politbiroa, i to iz najbližeg Staljinovog okruženja. U samom Politbirou bilo je jasno ko su Staljinovi najbliži saradnici. Za razliku od Hitlera, Staljin nije volio da se njegove misli i ono što govori snimaju. Kako je teklo Staljinovo razmišljanje pri donošenju jedne ili druge odluke, možemo suditi samo iz śedočenja Georgi Dimitrova i Hruščova. No, zamjenom Litvinova Molotovom, sami pregovori s Njemačkom dobili su viši status.

A nakon što Molotov smijeni Litvinova, Njemci shvataju da će pregovori biti ozbiljni. No, zanimljivo je da su prvi kontakti na izuzetno niskom nivou. Dok se uz veliku pompu odvijaju pregovori s Francuskom i Velikom Britanijom, pristižu najodgovorniji faktori, vojska i sve se to prati tadašnjim informativnim sredstvima i sve se zna, pregovori s Njemačkom se vode u prilično dubokoj tajnosti, na vrlo niskom nivou, kako to formalno izgleda sa ruske strane - a to su na vrijeme shvatili i nacisti - zapravo ti ljudi, iako su neka vrsta prvog ili drugog sekretara u njihovoj ambasadi u Berlinu, zapravo su ljudi koji uživaju Staljinovo povjerenje. Ljudi NKVD-a, odnosno organa bezbjednosti. I da ih oni, učestvovanjem u tim pregovorima, čine mnogo bitnijim nego da u njima učestvuje neki tamo zvaničnik - ambasador ili ne znam ko - koji nije blizak Staljinu. Napomena - i ovo kao zanimljiv detalj: ambasador, ruski ambasador ili ruski opunomoćeni ministar, ako je morao razgovarati s nekim predstavnikom zemlje u kojoj je akreditovan, nikada nije išao sam. Uz njega je uvijek bila osoba od povjerenja NKVD-a, takva su bila uputstva. To je čak jednom izazvalo skandal kod Britanaca, jer je upravo Halifaks, odnosno jedan od tamošnjih britanskih diplomata, pozvao ruskog ambasadora u Londonu Ivana Majskog na privatni razgovor. Međutim, Majski se nije mogao oglušiti o uputstva i dolazi s čovjekom iz organa bezbjednosti.

A sad, kad smo već kod pakta Molotov – Ribentrop, uz njega je vezan tajni protokol koji faktički dijeli Evropu. Naravno, koristi se eufemističkim izrazom „granice između dviju sfera uticaja”, ali – zamislite! – ova granica prolazi sredinom Poljske, do rijeke Bug. Do rijeke Zapadni Bug biće sovjetska zona, a od Buga nadalje to će biti njemačka zona. Očito je da se radi o teritorijalnoj podjeli. Isto tako, Hitler je pristao dati Latviju, Estoniju i Finsku Staljinu, dok je Staljin Hitleru dao ostatak Evrope. Postoji ugovor koji se takođe prešutkuje i potcjenjuje, on je već pred kraj poljske kampanje, sklopljen je u noći 28. na 29. septembar 1939. Obratite pažnju kako se taj ugovor zove – „Ugovor o prijateljstvu i granici“. Ovo je već formirani savez između komunističke Rusije i nacionalsocijalističke Njemačke – ugovor je sklopljen tokom druge pośete Von Ribentropa Moskvi i došlo je do malih promjena u raspodjeli. Staljin je Hitleru ustupio nove teritorije od Poljske, ali je Hitler dao Staljinu Litvu, koja do tada, u prethodnom sporazumu, nije bila predviđena za pripajanje Rusiji. A u paktu Molotov – Ribentrop Hitler je Staljinu priznao pravo da pripoji Besarabiju. Drugi problem je što je Staljin otišao dalje od tih sporazuma.

HITLEROV STRAH OD STALJINOVIH AGRESIVNIH PLANOVA

MN: Pa, njih dvojica su tako lijepo uredili stvari, zašto su uništili “idilu”?

Postoji jedan glavni razlog za kvarenje idile, kako kažete, a to je da i Staljin i Hitler žele osvojiti cijeli svijet, a planeta je samo jedna. To znači da će prije ili kasnije jedan morati uništiti drugoga. Ali postoji još nešto važno: do jula 1940. njemačko vojno zapovjedništvo nije ni imalo planove za mogući rat protiv Rusije.

Svako ko iole poznaje vojnu nauku i istoriju reći će vam da je ova mogućnost čisto teoretska, ali vojska mora biti spremna na svakakva iznenađenja. Možete biti u divnim odnosima s nekom zemljom, ali ne možete ne predviđeti da bi moglo doći do nekih komplikacija i da bi se stvari mogle promijeniti. Međutim, Njemci nijesu imali plan, dok je rusko zapovjedništvo Crvene armije, kada je Boris Šapošnjikov bio na čelu Crvene armije, - ovo je 1938, rusko zapovjedništvo je već imalo detaljne ratne planove za osvajanje Njemačke i Evrope. Što se onda događa? Staljin se počeo pripremati za ovaj pohod, pa čak i kad je zauzeo Besarabiju – prekršio je ođe dogovore, jer je htio uz Besarabiju zauzeti i Bukovinu.

A Bukovina nikada nije bila u granicama Ruskog Carstva. Koliko god je Hitler mrzio bivšu Austro-Ugarsku, zbog njene etničke raznolikosti i multinacionalnosti, toliko ga je užasavala činjenica da bi stanovništvo, među kojem je bilo i dosta Njemaca, odjednom palo pod Staljinovu čizmu. A u nacističkoj Njemačkoj jako dobro znaju što bi to značilo. To je jedno. Drugo je, da su, kada je Crvena armija na najbrutalniji način upala u Besarabiju, odjednom u Berlinu shvatili, da ako Rusi krenu na naftna polja kod Ploeštija, neće ih imati ko zaustaviti. Nema sile koja bi ih zaustavila, jer je cijela njemačka vojska u tom trenutku na zapadnom frontu. I u Skandinaviji. To je ono što je naćeralo Hitlera da izda zapovijed komandi Vermahta da započne s izradom operativnih planova - ipak! – za rat protiv Rusije. Dok su se ti događaji odvijali, međutim, treba takođe istaći, Hitler još uvijek nije isključivao mogućnost trajnije saradnje i stabilnijeg savezništva sa Staljinom, do novembra 1940. godine.

Prije nego što je potpisao plan „Barbarosa” - jer potpisivanjem Barbarose stvari su postale nepovratne, ali prije nego što je potpisao Barbarosu, a to je bilo tek u decembru 1940. godine - do 25. novembra, strogo govoreći, nastavio je vjerovati u ovaj savez. Dva su ga događaja razuvjerila: Molotovljeva pośeta Berlinu od 11. do 14. novembra, kada je Staljin, Molotovljevim ustima, Hitleru dao do znanja da ga zanima Evropa. Hitler je želio Staljina usmjeriti na Persijski zaliv, jer je to bio jedan od tradicionalnih pravaca ruske agresije. Ali Staljin želi Evropu. Hitler je bio spreman na prilično ozbiljne kompromise s režimom Bosfora i Dardanela. Htio je tamo da Staljinu da dosta velike ustupke, međutim Staljin kaže: „Mi smo zainteresovani za Srednju Evropu, Finsku, Mađarsku, Balkan, itd.” I tako jasno daje do znanja da je Evropa zapravo meta njegove agresije, a ne Azija.

MN: Da li je on, Hitler, bio uplašen, Staljin mu je htio doslovno disati za vrat?

Pa da, da! Hitler zapravo upada u slijepu ulicu, iako bi ođe događaje trebalo sagledati malo nijansiranije. S jedne strane, to je dokumentovano, da je Hitler rekao da će „ovaj, zar ne, ođe udariti”. Nacistički vođa imao je nevjerojatno visoko samopoštovanje, a neuzimanje u obzir toga bila je velika pogreška Filipa Golikova, šefa Staljinove vojne obavještajne službe GRU. On - govorimo, valjda razumijete, već o dramatičnom junu 1941. - izlazi Staljinu s informacijom da Njemci nijesu spremni za napad, jer nemaju mašinska ulja koja mogu podnijeti niske temperature - Golikov to gleda, nema pojeftinjenja ovčijeg mesa, što znači da njihova vojska nije opremljena kožusima... I nabraja još nekoliko stvari iz kojih zaključuje da Njemci nijesu spremni za rat u ruskim uslovima. Ali njegova velika greška, Golikovljeva posebno, jeste da je Hitler mislio, da će se s njima obračunati prije nego dođe jesen. I ta se zabluda zapravo pretvorila u Staljinovu grešku.

NEČISTA SAVJEST ZAPADA

MN: I prisiljava li ovaj napad Staljina da se uhvati sa SAD-om, Francuskom i Velikom Britanijom?

Uh-oh-oh, možda smo odatle trebali početi! Jer osim ruskog lobija za falsifikovanje istorije tu je i griža savjesti SAD-a i Velike Britanije. Čerčil još nije premijer, već samo prvi lord Admiraliteta, ministar mornarice. I tada je takođe napisao da, kako bi pridobili Staljina na stranu Velike Britanije protiv Hitlera, njegovi zahtjevi u istočnoj Evropi moraju biti ispunjeni. Još tada, 1940. godine. A u junu 1941. došlo je do vrlo zanimljive razmjene pisama između Čerčila i američkog predśednika Frenklina Delano Ruzvelta, u kojima mu je Čerčil pisao - obojica očekuju da će rat između Njemačke i Rusije početi svakog trenutka – da je London odlučio u potpunosti stati na Staljinovu stranu u ovom ratu. Ruzvelt je saglasan i naglašava da će se držati iste linije. Ođe geopolitika već igra svoju ulogu: ako pogledate kartu, Britanija počinje rat protiv Njemačke zbog Poljske. Razlog je što ona ne može dopuštiti beskrajno širenje Trećeg Rajha u smjeru istoka, jer to ne znači da nema prijetnje kolonijama, već i prijetnju samom Ujedinjenom Kraljevstvu. Tu su resursi itd. Ođe se koristi ta idiotska komunistička propaganda koja često ponavlja da je Čerčil htio sukobiti Hitlera sa Staljinom, a upravo je suprotno - Čerčil je htio sukobiti Staljina s Hitlerom.

Iz američke perspektive stvari nijesu ništa manje jasne. SAD ima dvije opcije: jedna je dopuštiti Japancima da vladaju pacifičkim basenom, a Hitleru da vlada atlantskom obalom Evrope i Afrike, druga opcija je, uz pomoć Staljina poraziti Japance i Treći Rajh i „nahraniti” Staljina istočnom Evropom. Ako uđete u kožu Amerikanca, očito je da je ovo drugo bolje. Ali sad malo optimističnije, napisao sam ovo u još neobjavljenom petom tomu: nakon svega, neposredni pobjednik Drugog svjetskog rata nedvosmisleno je bio Staljin, ali strateški pobjednik bile su Sjedinjene Države, što smo samo mi istočni Evropljani razumjeli sa 45 godina zakašnjenja.

MN: A je li Ruzvelt nakon dolaska iz Minhena bio kratkovid kao Čemberlen?

Dakle, postoji određena doza kratkovidosti, ali za Čemberlena se mora reći da je bio pod pritiskom vrlo pacifističke britanske javnosti. Nije sebi mogao dopuštiti da zauzme tvrđi stav prema Hitleru, sve dok se sama britanska javnost nije uvjerila da to nije način da se Hitler zaustavi. I konačno se britanska javnost u to uvjerila, kada je Hitler krajem marta 1939. uništio Čehoslovačku. Tek tada je javnost shvatila da nema drugog puta osim rata. Tako je i s Ruzveltom, on ima dva naivna momenta. Nije mali broj američkih diplomata smatrao da će žrtvovanjem Istočne Evrope Staljinu, ona više-manje ličiti Finskoj tih godina. Finska se riješila najgoreg iz više razloga.

BUGARSKA LAKOMISLENOST I FINSKA MUDROST

MN: Pa ona, Finska, izašla je kao pobjednica ili – hajde, ako ne kao pobjednica, onda barem neporažena u ratu s Rusijom 1939 – 1940?

Gledajte, ja bih ođe napravio poređenje između Finske i Bugarske: bitno je da Finska ostaje vjerna demokratiji. Da, u demokratiji se puno teže donose odluke, ali kada se donesu, one se sprovode. I održive su. Dok se u nedemokratskom sistemu, kakav je bio bugarski s ličnim režimom Borisa III, odluke donose lako, ali ne uživaju saglasnost i masovnu potporu svih ili barem većine društva. Takva rješenja nijesu održiva. Bugarska se 19. maja 1934. vrlo olako rastala od demokratije, dok je Finska ostala vjerna demokratiji. Druga poenta je - to je već zapisano u tomovima, to je moj ośećaj, ne bih rekao otkriće, ali je ośećaj, a to je da Boris III i Bogdan Filov vode gotovo rusofilsku politiku. Finska se borila protiv Staljina i održavala diplomatske veze sa SAD-om, Bugarska je radila upravo suprotno! Bugarska je prekinula odnose sa Sjedinjenim Državama 13. decembra 1941, samo dva dana nakon što je Hitler objavio rat SAD-u, ali je nakon 22. juna 1941. zadržala diplomatske odnose s Rusijom. Ovo je samoubilačka greška. I to je ono što Amerikance ipak tjera da se drže Finske.

Naravno, ođe je vrlo zanimljiva igra - Finska je spremna za rat protiv Rusije, dok je u Bugarskoj samo jedan pokušaj u vrijeme gen. Konstantina Lukaša, koji je glavni inspektor bugarske vojske, kada je istupio s inicijativom za izradu vojno-operativnog plana za obuzdavanje Crvene armije. Princ Kiril, međutim, i drugi regenti, također gen. Ivan Fičev, to su odbili: „Pa, nema potrebe”, ne znam što... I ta ideja zapravo propada. Dakle, ođe, kada dođe Crvena armija, nema apsolutno nikakvog otpora protiv nje.

MN: A je li ga moglo biti?

Postoji presedan. Presedan se naziva Dobrudžanski front u Prvom svjetskom ratu s gen. Ivanom Kolevim, gen. Stefanom Toševim itd. Presedan pokazuje da se Bugari mogu uspješno boriti protiv Rusa, ali tu ima omekšavanja, postoji, naravno, ta fiks ideja Borisa III da više neće biti crnih marama. On čini sve što može da Bugarska ne uđe u rat. I doista, s druge strane, ako se pogleda, u ovom pokolju, Drugom svjetskom ratu, Bugarska daje vrlo malo žrtava. Radi se o oko 30.000 ubijenih od strane komunističkih agenata i još 30-40.000 ubijenih na frontovima u Makedoniji i Mađarskoj. Ali - uz svu konvencionalnost takve izjave - to je relativno malo ljudi. Jer samo ratnih zarobljenika iz Rumunije i Mađarske, koji su stradali u ruskim logorima smrti je preko 500.000 ljudi. Samo ratni zarobljenici, pazite! A koliko je još ljudi ubijeno?! A što je najzanimljivije, mi imamo nekakvu moralnu prednost, jer zna se za ljude koje su ođe pobili komunisti nijesu ni nacisti, ni ratni zločinci, ni što već. Dok oni tamo ne mogu da uoče razliku. U Mađarskoj su salašisti čiste ubice. I ne može da se razdvoji jedno od drugog.

Nastavak intervjua objavljujemo sjutra. 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR