3 °

max 3 ° / min -5 °

Ponedjeljak

06.02.

3° / -5°

Utorak

07.02.

2° / -6°

Srijeda

08.02.

3° / -5°

Četvrtak

09.02.

6° / -4°

Petak

10.02.

9° / -1°

Subota

11.02.

9° / -0°

Nedjelja

12.02.

10° / 2°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Dimitrije-Mitar Bakić 1876. o CRNOGORSKOJ CRKVI (drugi dio)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Dimitrije-Mitar Bakić 1876. o CRNOGORSKOJ CRKVI (drugi dio)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

I u ona veoma mučna vremena za Crnu Goru, kada se njezina sloboda činila potpuno upropaštenom, među crnogorskim narodom se pojavljuje izbavitelj i drugi osnivač crnogorske slobode, vladika Danilo, prvi vladar iz dinastije i sada vladajuće kuće Petrovića — piše Dimitrije-Mitar Bakić (1852-1903, na slici gore) u diplomskome radu „Crna Gora pod upravom vladika” koji je 1876. odbranio na Kijevskoj duhovnoj akademiji, visokoškolskoj ustanovi (fakultetu) pod patronatom Ruske pravoslavne crkve.

Trogodišnje studije, na koje je 1873. upućen s blagoslovom poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita Ilariona Roganovića, ovaj sin Zarije Bakića iz Zabrđa, barjaktara i plemenskoga kapetana Vasojevića, uspješno je okončao pod mentorstvom zaslužnoga redovnoga profesora dr Ivana Mališevskog s najvišom ocjenom — кандидат богословия.

Bakićev diplomski rad je dvije godine kasnije štampan u glasilu Ministarstva narodne prosvjete Ruske carevine (vidi prvi nastavak na linku dolje)…

U vrijeme vladike Danila je Crnogorska crkva (Mitropolija), zbog prinuda koje su Osmanlije nametali, nominalno sastavni dio pro-turske Pećke arhiepiskopije („patrijaršije”). Ipak, Bakić citira da su Crnogorci sâmi, nezavisno od Peći i Osmanlija — što je de facto odlika autokefalne jurisdikcije — izabrali Danila za vladiku: „ва лѣто 1697 скупише се главари Черногорски на зборь на Цѣтанѣ и избраще себи за владику и пастира Данила Нѣгуша Сћепчевића". A „tri godine docnije, Danila poslaše Crnogorci u Mađarsku [Austrijska carevina], u Sečuj, đe ga Arsenije III Čarnojević rukopoloži u arhijereja”.

U pogledu teritorijalne jurisdikcije crnogorskih vladika, Bakić navodi arhivski izvor iz 1638. da se ona rasprostirala i van ondašnje slobodne Crne Gore: „1) cijelo Primorje iz tzv. venecijanske, a sada austrijske Albanije; 2) Zeta, tj. dio sadašnjeg Skadarskog [Skenderijskog] pašaluka, koja leži na obje obale Morače, sa gradovima Podgorica, Žabljak [Crnojevića] i Spuž; 3) dio turske Albanije, koji se s juga oslanja na granice Crne Gore”.

Ili, prema izvoru iz 1700. godine, koji Bakić citira, jurisdikcija arhipastira na Cetinju obuhvata: „Crnu Goru i pleme Grbalj, Paštroviće, Lušticu, grad Bar, grad Skadar, grad Ulcinj, grad Podgorica, grad Žabljak i sva plemena u Zeti, Kuče, Vasojeviće, Bratonožiće, Pipere, Bjelopavliće, sa svijema varošima i inorijama [parohijama]”.

S tim u vezi, Bakić navodi kako se crnogorske vladike potpisuju: „смиренный Архіепископъ и Митрополитъ Черногорскій, Зетскій, Скендерійскій и Приморскій", ili slično.

Ova titula se hronološki održala zaključno s Petrom I Petrovićem-Njegošem, kome su Austrijanci — uz podršku Rusa, nota bene — na Bečkome kongresu (1814-1815) oduzeli jurisdikciju nad Crnogorskim primorjem; međutim, jurisdikcija i titula su, jednim dijelom, povraćene nakon 1878. godine, oslobođenjem i priključenjem obale između Bara i Ulcinja matici Crnoj Gori.

„Iako u daljnoj prošlosti u jurisdikciji crnogorskih mitropolita, ne može se zaboraviti da je Primorje — politički potčinjeno Mletačkoj republici, a prije vladike Danila nije duhovno zavisilo od crnogorskih vladika — bilo potpuno prepušteno samovolji Rima [Katoličke crkve]”, piše Bakić. „Pravoslavna crkva je u ovoj provinciji bila u mnogo gorem stanju nego čak i u zemljama Turske, jer rimski sveštenici u svojoj potrazi za prevjeravanjem nijesu poznavali nikakve granice surovosti, niti zakone čovjekoljublja”.

Pretostavljam, ne bez uticaja svojih profesora na duhovnoj akademiji — a Rusija je u to vrijeme forsirala jedan od svojih propagandnih ratova protiv Katoličke crkve — Bakić stavlja neproporcionalno težište na izloženost crnogorskih pravoslavaca prozelitskim aktivnostima Katoličke crkve. Svakako ih je bilo, ali ne u mjeri koju Bakić nategnuto pokušava predočiti.

„Mi znamo da su pape Rima od davnina imali pretenzije prema PRAVOSLAVNOJ CRNOGORSKOJ CRKVI, a da bi ostvarili njezino potčinjavanje, ne samo da su u nju slali svoje misionare, već su osnovali sedam katoličkih episkopskih katedri u krajevima gradova koji su pripadali duhovnoj jurisdikciji zetskih potom i crnogorskih mitropolitia”, piše Bakić, iako je provjerljivo da su katoličke episkopske (biskupske) katedre, poput one u Kotoru, ili arhiepiskopije (nadbiskupije) u Baru iz 1067-1089. godine, oformljene mnogo prije pravoslavnih katedri.

„Pored svega ovoga Primorci su čvrsto čuvali vjeru svojih otaca”, nastavlja Bakić. „To potvrđuje i sâm latinski istoričar Farlati, koji kaže da su svi napori barskih [katoličkih] arhiepiskopa da prevedu pravoslavne stanovnike Paštrovića (jedna od zajednica Primorja) u rimokatoličko vjeroispovijedanje, vazda u potpunosti ostali bezuspješni”.

„Glavni razlozi tako čvrste privrženosti Primoraca pravoslavlju bili su: prvo, činjenica da su veoma cijenili svoju narodnost; i drugo, vjerski i moralni uticaj koji su crnogorske vladike izvršili na njih”.

„Jedini izuzetak u tom pogledu je vladika Mardarije [Uskoković, mitropolit crnogorski između 1637. i 1659 godine], koji je, prema svjedočenju latinskih istoričara, nastojao da potčini Crnu Goru papi Urbanu VIII i navodno čak izrazio iskrenu želju da se ujedini sa Rimskom crkvom”.

Međutim, Bakić ne upućuje na širu sliku tih zbivanja, naime da je faktički cjelokupan episkopat Pećke arhiepiskopije u to vrijeme, sa saborâ održanih u Manastiru Morača, vijećao i sa izaslanicima Katoličke crkve intezivno pregovarao da stupi u uniju s Rimom.

Srpski istoričar Jovan Radonić u knjizi „Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka” (Beograd, 1950) opisuje da je s papom Klimentom VII preko rimske Kongregacije za propagandu vjere prve kontakte uspostavio arhiepiskop („patrijarh”) pećki Jovan (†1614), nastavio prvosveštenik Peći Pajsije I Janjevac (†1647). Upućeno je sinodalno pismo episkopata Pećke arhiepiskopije da su spremni da se „papi prizna primatum honoris”, a „patrijarh” pećki Gavrilo I Rajić (†1659) je Manastir Morača pretvorio u centar pregovora o uniji…

Dimitrije-Mitar Bakić u nastavku diplomskoga rada tvrdi da „u pravoslavnim izvorima nije sačuvana nijedna vijest o Mardariju [Uskokoviću]”. Dodaje da „u ‘Cetinjskome ljetopisu’ uz njegovo ime stoji samo 1659. godine, što izgleda da znači datum njegove smrti; ali Farlati tvrdi da je Mardarije komunicirao s papom Urbanom VIII zbog sporazuma sa Rimskom crkvom i da u tom smislu postoji rukom pisano Mardarijevo pismo”.

„Farlati navodi i sâmo pismo, a zatim obavještava da je Mardarije čak poslao svoje ovlašćene predstavnike: arhiđakona Visariona, svoga sinovca, i drugog jeromonaha cetinjskog — koji su trebali da, poklonivši se prvosvešteniku Rima, svečano ispovijedaju ‘svoju vjernost i privrženost vrhovnome jerarhu vascijele Crkve’. Poslanstvo je Urban VIII primio veoma milostivo i vratio u Crnu Goru takođe s pismom od 12. maja 1640. godine, u kojem je papa izrazio radost zbog Mardarijeva čina i dao mu razna uputstva”.

Ali, nastavlja Bakić, „pošto je papa, sa svoje strane obećao Crnogorcima jedino pomoć ’koja je mogla da posluži za vječno spasenje’, no nije pružio nikakvu pomoć protiv Turaka, to se poniznost i unija koje mu je obećao vladika Mardarije ne mogu smatrati ispunjenim, a njihova prepiska mora se prepoznati kao da nije imala posljedice”.

„Ne mogavši da potčini CRNOGORSKU CRKVU Rimskoj crkvi pod Mardarjem, katolička propaganda, i štoviše, uz veće napore, nastojaše da postigne ovaj cilj nasiljem, koristeći pritom revno sadjejstvo mletačke vlade”, piše Bakić, tvrdeći da se to odnosilo i na Crnogorsko primorje, i da je, biva, „mletačka vlada strogo naredila svojim službenicima da proćeraju [pravoslavne] sveštenike iz Primorja i unište pravoslavne bogoslužbene knjige; umjesto njih, štamparija Propagandnog kolegijuma dijelila je mnoge knjige rimske produkcije na slovenskome jeziku”.

Sam sebe u nastavku demantujući, Bakić piše da je vladika Danilo Petrović-Njegoš 1718. godine — a na temelju starih prava i dokumenata iz epohe Crnojevića — „primorao [!] Mletačku republiku da zvanično prizna i potvrdi njegovu duhovnu vlast u Primorju”.

Naime, kroz dvije pisane odluke (dukala) Senata u Veneciji iz te godine, priznaje se prvojerarhu Crnogorske pravoslavne crkve vjerska nadležnost nad „podanicima Mletačke republike grčko-srpskog vjeroispovijedanja koji žive u njegovom crkvenom okrugu“, tj. da su oni „dužni da ga priznaju svojim arhijerejem i pastirom”.

U zaključku svoje rasprave, Dimitrije-Mitar Bakić piše:

„Gore navedene uredbe zadržale su snagu do kraja postojanja Mletačke republike [1797. godine]. Katoličko sveštenstvo se najtvrdoglavije protivilo takvoj odluci Senata i svim silama pokušavalo da ukine ove dekrete, no nije uspjelo u svojim nastojanjima. Činjenica je da je, u prvome redu, još od vremena Danila, Crna Gora dobila mnogo značajniji ugled u očima Mletačke republike, čiji se Senat od tada trudio da s njom održava manje-više prijateljske odnose, osobito neophodne s obzirom na sukob Republike sa Turskom; a drugo, crnogorske vladike imali su snažan uticaj na pravoslavne u vlastelinstvima Venecije. Jedna njihova riječ bila je dovoljna da se pravoslavni Primorci dignu protiv Republike.

Senat Republike je bio potpuno svjestan toga i plašio se da se pravoslavni Primorci ne primaknu Crnoj Gori. Kao rezultat ovih okolnosti, Pravoslavna crkva u Primorju, u posljednjem vijeku postojanja Mletačke republike, više nije bila podložna ugnjetavanju rimskih prelata i uživala je potpunu slobodu. Eto, takav je bio položaj PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE u periodu uprave vladika nad Crnom Gorom”.

***
Napominjem, pedesetak Crnogoraca je u Rusiji, od sredine 19. vijeka do Oktobarske revolucije, pohađalo pravoslavne duhovne akademije. Dimitrije-Mitar Bakić je jedan od onih koji su pisali svoje studentske radove o matičnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi; poput, Ivana Vukotića (1872), Lazara Popovića (1896), Mila Kape (1913) — opširnije na linkovima dolje…

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR