Petar Plamenac Meštroviću: Da je nas Crnogoraca koliko je vas Hrvata, davno bismo se mi otrgli iz Jugoslavije (1933)

Priredio: Vladimir Jovanović

Ivan Meštrović (1883-1962), čuveni hrvatski kipar, ostavio je zabilješku o razgovoru u Zagrebu početkom 1933. godine s Petrom Plamencem (lijevo na slici gore).

Meštrović je tada u službi Aleksandra Karađorđevića, koji mu naručuje i obilato plaća grandiozne spomenike. Takav je Pobednik u Beogradu ili Spomenik Neznanome junaku na Avali. A trebalo je i mauzolej Njegošu na Lovćenu. No stipisi Karađorđeviću je Meštrovićev projekat preskup, te je do temelja porušio Njegoševu lovćensku crkvu Svetoga Petra Cetinjskoga i tu, blizu mjesta đe je nekad bila, sagradio 1925. svoju „kapelu”. 

Za Meštrovića postoje dokazi da je mason, zbog čega ga, docnije, ustaše u NDH zatvaraju, dok se za Plamenca može pretpostaviti da je slobodni zidar, te da je možda po to liniji i došlo do njihova susreta.

Meštrović u „Uspomenama na političke ljude i događaje” — ti su memoari 1961. objavljeni u emigraciji (Buenos Airesu), takođe preštampani 1969. u Jugoslaviji — pogrešno navodi da je Plamenac bivši predśednik crnogorske vlade, jer on to nije bio. No, Meštrović je ostavio svjedočenje — ukoliko je vjerodostojno — prema kojem je Plamenac u osnovi imao fascinatno tačne uvide i procjene o razvoju događaja koji će se odigrati 1941. godine.

Na drugoj strani, svjedoči s kolikom je strašću Plamenac, jedan od tada najznačajnijih crnogorskih nacionalista, riješen da po svaku cijenu obnovi nezavisnost svoje zemlje.

Petar Plamenac — iz državotvornoga bratstva koje je stoljećima davalo neke od najznačajnijih naših glavara, uključujući i mitropolita Arsenija (1781-1784. poglavara Crnogorske pravoslavne crkve) — rođen je 1872. godine u Boljevićima (Crmnica). Visoko obrazovanje je stekao u inostranstvu. Otpravnik poslova Crne Gore u Otomanskoj carevini, a u proljeće 1913. prvi crnogorski guverner Skadra; od 1915. predśednik Crnogorske narodne skupštine, pa ministar vanjskih poslova u vladi generala Janka Vukotića.

Ostao je Petar Plamenac u emigraciji i nakon smrti kralja Nikole. Iz Francuske i Austrije povremeno dolazi u Crnu Goru. Srpske vlasti nijesu mu dozvolile da razvije advokatsku kancelariju u Baru. On je otac Jovana Plamenca (John Plamenatz, 1912-1975), jednoga od globalno najpoznatijih političkih filozofa 20. vijeka, koji je rođen na Cetinju, pa se, dijeleći emigrantsku sudbinu oca, školovao u Velikoj Britaniji, u kojoj ostaje do smrti.

Kao jedan od pokretača Crnogorske (federalističke) stranke, Petar Plamenac je, sa Blažom Jovanovićem iz ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, suorganizator demonstracija održanih u junu 1936. na Belvederu. Po italijanskoj okupaciji, od kraja aprila do početka jula 1941, Plamenac je član Privremenog administrativnog komiteta i Savjetodavnog vijeća (Konsulte), tijelâ koja su pripremala proglašenje nezavisne Crne Gore. Međutim, nezadovoljan odlukama Italijana da iz sastava Crne Gore izdvoje dijelove Crnogorskoga primorja, te još neke krajeve pripoje Albaniji, 5. jula 1941, sedam dana prije Petrovdanskoga sabora, dao je ostavku i izjavio da nije u stanju da svoju odgovornost veže za jedan akt poslije kojega bi Crna Gora izašla nepravedno osakaćena.

Plamenac je s mandatom okupacionoga governera Pircija Birolija učesnik 26. oktobra 1941. u Martinićima neuspješnih pregovora s komunistima, koje je predvodio Peko Dapčević, kako bi se preduprijedile italijanske odmazde nad crnogorskim narodom i spriječilo izbijanje građanskoga rata između Crnogoraca. Naravno, protivnik je Plamenac i četnika, koji su se u Crnoj Gori pojavili početkom 1942, jer oni, kao i partizani, guraju Crnogorce u bratoubilačko krvoproliće. Jedan je od savjetnika đenerala Krsta Popovića u štabu Crnogorske nacionalne komande (Lovćenske brigade).

Skupa sa đen. Popovićem, Mihailom Ivanovićem, dr Novicom Radovićem, dr Ivom Jovićevićem, dr Božom Krivokapićem, Perom Vučkovićem i drugim ličnostima iz rukovodstva crnogorskih federalista, Plamenac je februara 1943. koautor javnoga proglasa da se ne ide u borbu protiv partizana na Neretvi, sa osudom vođstva četničkoga pokreta „da žele pomoću terora pod okupatorom primorati narod za ostvarenje svojih ciljeva, uspostavljanjem onakve države, prostituisane, lupeške Jugoslavije, sa trgovačkom dinastijom Karađorđevića koja je u ostvarivanju svojih želja zagazila u nedjela ravna najobičnijim zločinima”.

Krajem ljeta 1944, tokom njemačke okupacije Crne Gore, Plamenac, budući na četničkoj listi crnih trojki za odstrijel, sklonio se u brda Katunske nahije. No, uhvatili su ga docnije komunisti, izveli na svoj vojni sud, te u maju 1945. na Cetinju osudili na 10 godina zatvora. Amnestiran krajem 1946. godine. Umro 1956, sahranjen u Boljevićima…

Do susreta Petra Plamenca i Ivana Meštrovića u Zagrebu došlo je posredovanjem Milana Ćurčina, Srbina, vlasnika zagrebačke „Nove Evrope”. U tom časopisu je 1926. Plamenac objavio članak „Uzroci crnogorske kapitulacije”, raskrinkavajući jednu od etapa srpske zavjere protiv crnogorske države.

U vrijeme susreta s Meštrovićem, Plamenac, po svaku cijenu, uključujući saradnju sa Musolinijevom Italijom, želi rušenje Jugoslavije, zlosrećnoga čeda „versajskoga poretka” koji je bezdušno aminovao uništenje Crne Gore. Meštrović, tada doktrinarni sljedbenik Karađorđevića, protivi se stavovima Plamenca. Slijedi Meštrovićev memoarski zapis…

----------

PLAMENAC O POTEŠKOĆAMA CRNE GORE

Kod dra Milana Ćurčina bio je na ručku dr Petar Plamenac, bivši predsjednik crnogorske vlade za vrijeme prvoga rata. Došao je radi sina, koji je studirao u Zagrebu.

Poslije ručka ga je doveo Ćurčin k meni na razgovor baš o problemu stana i ishrane njegova sina u Zagrebu. Trebao sam i ja, da ga preporučim, da mu u nekoj većoj gostioniici dadu besplatnu hranu; otac nije imao sredstava da ga uzdržava, jer mu je bila oduzeta advokatura u Baru.

Budući da je Plamenac želio da sa mnom govori na sâmu — a i narazgovarao sam se dr. Ćurčinom sve do tri i pô sata — dr. Ćurčin nas je ostavio same. Razgovor o njegovu sinu bio je kratak. Ja sam izrazio svoju pripravnost, kao prije mene dr. Ćurčin, da ću pomoći, koliko budem mogao.

Ostavši sami, Plamenac je počeo govoriti o svojim osobnim poteškoćama, kao i poteškoćama Crne Gore. Kritizirao je Srbijance i njihov postupak za vrijeme rata i osuđivao prevarno pripojenje Crne Gore Srbiji.

Oštro je osuđivao klevetanje kralja Nikole i protjerivanje crnogorske dinastije. Bio je do krajnosti ogorčen i govorio je s mnogo mržnje.

Ja sam ga samo slušao, a kad bih ga pokušao umirivati, još više bi se razdražio, te isticao, da je došao jedino u namjeri da me obavijesti i da mi prikaže istinito stanje.

Kad sam mu rekao, da će se sve to zaboraviti i izmijeniti, a osobito između Srbijanaca i Crnogoraca, ogorčeno je uzviknuo:

— Nikada! Mi smo — reče mi — dva svijeta i nećemo da imamo s njima nikakva posla. Moguća je jedino rastava. Da je nas koliko je Hrvata, davno bismo se mi bili pobunili i otrgli. Nas nema nego šačica, ali ćemo sve upotrijebiti da se otresemo onih... Taj dan nije daleko, sve je pripravljeno. Aleksandrova Jugoslavija bit će uhvaćena u kliješta i zdrobljena kao crvljiv orah.

Zatim je pripovijedao, da je skoro bio u Rimu, a zatim je bio pošao u Beč, odakle sad i dolazi na putu kući. Pripovijedao je da je on na talijanskom dvoru persona grata; tamo je priman kao član obitelji. I tako je saznao o planu i odluci da se Jugoslavija raskomada.

Pripovijedao je da je nekoliko puta razgovarao s Mussolinijem, koji ga je uputio da se u Beču sastane s generalom Stjepanom barunom Sarkotićem i da s njime razgovara. On se tamo zaista i sastao sa Sarkotićem i s još nekim časnikom, Hrvatom, koji da je bio izbačen iz jugoslavenske vojske.

Kad sam na Plamenčeva izlaganja smješkajući se odgovorio da to Duceu neće tako lako poći za rukom, jer će naići na tvrd orah, Plamenac mi je odgovorio:

— To je gotova stvar. Odluku i plan stvorili su Hitler i Musoloni. Kad bi se Aleksandrova vojska i borila, ne bi izdržala više od tjedan-dva dana.

Upitao sam ga, je li mu poznato kako bi to komadanje Jugoslavije izgledalo, a on mi je odgovorio, da mu je plan poznat u tančine. Makedoniju bi dobila Bugarska, tako zvanu Staru Srbiju Albanija, Crna Gora bi bila uspostavljena kao nezavisna država (dobila bi i mali dio Hercegovine), a stvorena bi bila i država Hrvatska, koja bi dobila Bosnu do Drine. Slovenija bi bila podijeljena između Italije i Njemačke, dok bi jedan mali dio Slovenije pripao Hrvatskoj, tako da bi kod Zidanog Mosta graničile Italija, Njemačka i Hrvatska. 

Crnogorska dinastija bi se vratila, dok bi Albanija ušla u personalnu uniju s Crnom Gorom, a obje bi države bile pod vrhovnim pokroviteljstvom Italije. U Hrvatsku bi došao za kralja jedan princ iz Savojske kuće.

Tog hrvatskog kralja birali bi poslije Madžari i Slovaci kao svoga, tako da bi se stvorio trijalizam između Hrvatske, Mađarske i Slovačke. Vojvodina, osim Srijema, opet bi pripala Mađarskoj. Hrvatska bi, prema tomu, imala oko šest milijuna stanovnika i izlaz na more.

— A zar bi Mussolini bio toliko darežljiv, da bi Hrvatskoj dao izlaz na more? — upitao sam ironično.

— E, pa pomoć i usluga se uvijek plaćanju, osobito u politici.

— Dobro, gospodine Plamenac, čovjek bi se i uzbudio kad ne bi znao, da Mussolinijevi vojnici teško prave „passo romano” [„rimski korak”] i po ravnici, a kako li bi ga pravili po hrvatskom kršu. A onda, sjećate li se one: „Kad bi vila na pasiju bilo, ne bi bilo u gori vukova”...

Plamenac je osjetio da mi je suviše neugodnih stvari pripovjedao, pa je počeo govoriti, kako on dobro znade da bi Hrvatima bilo teško pregorjeti Dalmaciju, to bi bilo teško čak i onima u emigraciji, ali za to, da se dobije svoja država, pregaraju se i neprijatne žrtve…