Orja Luka, Danilovgrad: Sahrana Jane, tetke kralja Nikole u njegovoj zadužbini (1911)

Priredio: Vladimir Jovanović

Bilježi se godine 1865. da se Bjelopavlići uže dijele na tri ogranka – Petrušinovići, Martinići, Pavkovići. Prema statistici Knjaževine Crne Gore, na području Bjelopavlića ima 51 selo; nazive ću im navesti u originalnoj transkripciji (na spisku se dva puta pominje selo ili sela istoga imena: Gradac):

- Orja Luka, Vrutak, Miokusovići, Ćeranića Glavica, Lalevići, Pažići, Sekulići, Ždrebanik, Kalan, Bovan, Gradac, Bobičići, Razići, Bogetići, Slatina, Kusarovići, Grdomani, Glizica, Donje Selo, Vržegrmci, Pod-Ostrog, Dabojevići, Rosica, Požar, Boronina, Kupino, Podvrće, Šobaići, Lazarevići, Viniće, Jastreb, Ćurilac, Grlić, Sladojevo Kopito, Viš, Rsojevići Donji, Rsojevići Gornji, Kalezići, Gradac, Crnionik, Brijestovo, Sretnja, Potpeće, Galići, Madeži, Osojnik, Laće, Kolasinovići, Strahinići, Novo Selo, Rasina Glavica.

U selu prvome s ovoga popisa — Orjoj Luci — knjaz Danilo I sagradi konak; a njegov prejemnik, Nikola I, tu je podignuo svoju zadužbinu: crkvu posvećenu Svetome Nikoli Čudotvorcu (na gornjoj fotografiji).

Natpis na crkvenim vratima, Bogu hvala je sačuvan, glasi:

„Hram S[vetoga] O[ca] Nikole - za dušu - svome stricu - DANILU I. - vladajući knjaz - NIKOLA I. - podiže - 1866.”

Petrovići-Njegoši i orjelučki Boškovići su se orodil.

JANA (JANE, JANJA) — rođena sestra knjaza Danila i velikoga vojvode Mirka — udala se za Rista Boškovića (1825-1903).

Rista u Ostrogu za popa onomad rukopoloži poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš. Docnije, pop Risto postaće vojvoda bjelopavlićki i senator crnogorski.

U septembru i oktobru 1865. knjaz Nikola je u obilasku nekih predjela Knjaževine: Bjelopavlića, Župe Nikšićke, Drobnjaka, Uskoka, Morače, Rovaca, Pipera. U pratnji knjaževoj je i arhimandrit Nićifor Dučić, koji zapis o tome objavljuje u svojim „Kniževnim radovima” (III, Beograd, 1893).

„Minuvši Zagarač, došli smo na Sušicu, koja istječe izpod planine Garča, i utječe u Zetu. Sušica dijeli Zagarač od Bjelopavlića”, piše Dućić. „Ova rječca u zimno doba nadođe tako, da nosi drvlje i kamenje; a u ljeto presuši do blizu izvora. Za to je, valjda, i nazvana: Sušicom. Na njoj je drveni most, đe se put od Zagarča k njoj spušta. Prešavši preko mosta, uđe se u bjelopavlićsko polje” (str. 303).

„Prispjeli smo 27. septembra u veče na Orju Luku. Izašli su knjazu na susret u polje niže Orje Luke: vojvoda i senator Risto Bošković i Bajo Bošković, komandir bjlopavlićske vojske s drugim glavarima”.

„Tu je na Orjoj Luci i knjažev vlastiti dvor, koji je sagradio knjaz Danilo. Svi su Orjelučani bili na okupu dok je god Gospodar bio među njima”.

„Knjazu Nikoli i njegovoj bližoj pratnji bio je određen konak u kući vojvode Rista, tetka knjaževa, jer je oženjen sestrom knjaza Danila i velikoga vojvode Mirka”, napominje Dučić. „Vojvodina je kuća sagrađena od kamena i kreča; donji je dio na pod, đe su dvije sobe, a pod njima izba. Gornji je dio pri zemlji, đe je ognjište na srijedi, kaošto je i u crnogorskim boljim kućama. Kuća je čista i svega puna. Po tome se poznaje vrijednost domaćice”.

Dučić nastavlja: „Vojvoda je Risto sredovječan, srednjega uzrasta, obične glave, smeđijeh, gustijeh brkova, velikih, crnožućkastijeh očiju; lice mu prevučeno osmijehom; ponašanja uljudna; hrabar junak, kao i drugi Bjelopavlići”.

A „njegova SUPRUGA JANJA: visoka i vitka stasa, krupnijeh i vrlo crnijeh očiju, i crne kose, lica crnparasta”.

„Njezina inteligentnost, njezino držanje, pokazuje, da je od gospodskoga roda i doma”, primjećuje Dučić. „Ima nešto na licu i u pogledu muško i oštro. Pravi tip plemenite Crnogorke” (str. 306-307)…

Kada se Jana upokojila, 1911. — osam godina po smrti njezina muža — na Orjoj Luci je održana velika sahrana. I javna blagodarnost, koju je tim povodom njezina porodica objavila u crnogorskoj štampi, svjedoči o ugledu koji je Jana uživala…

------------

JAVNA BLAGODARNOST

prilikom smrti naše nezaboravljene dobre majke odnosno svekrve i babe

† JANE Vojvode RISTA BOŠKOVIĆA, rođene PETROVIĆ-NJEGUŠ,

koja se poslije osmomjesečnog bolovanja 9. juna tekuće godine u 90. godini svoje svježe i snažne umne starosti u vječnost preseli.

Smatramo za svetu dužnost izjaviti i ovim putem našu najdublju blagodarnost Nj. Nj. V. V. Knjazu Mirku i Knjaginji Nataliji, koji naročitog učešća uzeše u našoj golemoj tuzi, te sprovod pokojnice uveličaše i do vječne kuće isiratiše uz mnoštvo naroda i milu pokojnicu Njeg. Visoč. Knjaz Mirko u vječnu kuću spusti, pred hramom sv. Nikole Čudotvorca, zadužbini Njegovog Veličanstva Kralja Nikole.

Još jedan put izjavljujemo našu odanost i vječnu blagodarnost Nj. V. Knjaginji Nataliji, koja je u takvoj ośetljivoj dirljivošću duboko dirnula cijelu masu naroda i naš bol ublažila — vječna joj hvala.

Neka je hvala đeneral-ađutantu Nj. V. Kralja Gospodara g. brig. Mitru Martinoviću i ađutantu Nj. V. Knjaza Mirka g. kom. Mrgudu Jovićeviću, koji u pratnji sa Knjazom Mirkom dođoše i pokojnicu u vječnu kuću spuštiše.

Hvala g. d-r Stanku Matanoviću koji uze lično učešće.

Duboku zahvalnost odajemo g. Anđi F. Petrovića, koja je češće puta kao bolesnicu pośećavala i ličnog učešća u našoj tuzi sa gospođom d-r Kujačića uzela.

Naša zahvalnosg g. g. d-r Kujačiću i Šužnjeviću, koji truda ne žališe, da pokojnicu iz čeljusti smrti otrgnu.

Naša zahvalnost protu Milutinu Boškoviću, svešteniku Jovanu Velaševiću, koji po obredima Svete Crkve opijelo svršiše.

Neka je vječna hvala na telegrafskom saučešću Nj. Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Mitrofanu i Nj. Preosveštenstvu Episkopu Kirilu Mitroviću.

Naša zahvalnost na telegrafskim saučešćima: g. g. ministru Marku Đukanoviću, voj. Božu Petroviću, voj. Šaku Petroviću, voj. Đuru Petroviću, voj. Marku Martinoviću i kap. Bogdu Martinoviću.

Naša zahvalnost na telegrafskim saučešćima: direktoru podgoričke gimnazije g. Bukviću i profesorima g. g. Lekoviću, Dragoviću, Brkiću, Šušnjaru, Galogoži, Vrbici i Kovačeviću.

Naša zahvalnost — mom drugu narodnom poslaniku protu Dušanu Petroviću i njegovoj gospođi na dirljivom saučešću.

Iz svega srca zahvaljamo potu Joku Lekoviću — svešteniku podgoričkom.

Na telegrafskim saučešćima naša zahvalnost Ivu i Marici Radonjić, Stevu Vukotiću, Đuru B. Martinoviću, Lazaru Čobeljiću, Periši Boškoviću, Tomu Pavićeviću i Dulju Averiću.

Naša zahvalnost gospođama Milici Radulović i Jeleni Bošković na telegrafskim saučešćima.

Naša zahvalnost na telegrafskim saučešćima: brigadiru Boškoviću, poručiku Boškoviću i trgovcu Iliji Boškoviću.

Naše duboko priznanje: g. komandiru Milošu Raduloviću; predśedniku varoši Danilova-grada g. Toku Đuroviću; zastup. šefa brig. Štaba kapetanu Đuranoviću; učiteljima Jovanu Pešiću i Mihailu Martinoviću; upravniku pošte Simu Sekuliću; činovnicima Banke i svemu građanstvu varoši Danilova-grada, muškog i ženskog pola, koji uvelikoj masi dođoše i snrovodu pokojnice prisustvovaše.

Neka je hvala kom. Petru Pajoviću, of. Savi Laleviću. — Opštini Bobićevickoj i svima prisutnima iz Bjelopavlića.

Naša zahvalnost opštini Orjelučkoj, bez razlike muškog i ženskog pola, koji na glas smrti pokojnice dohitaše i svu noć predvoriše i do vječne kuće ispratiše.

Još jednom hvala — vječita hvala svima, koji ma kojim putem učešća u našoj žalosti uzeše.

Orja Luka, 14. juna 1911.

OŽALOŠĆENI:

Sin: Savo Bošković; snaha: Femija; kćeri: Vidosava i Mila; unuci: Vuko, Mihailo, Vladimir, Mašan i Žarko; unuka: Danica.