Žabljak: Šest bogomolja autokefalne Crkve Knjaževine Crne Gore, obnovi se i manastir u Dobrilovini

Priredio: Vladimir Jovanović

Na gornjoj starijoj fotografiji je hram u Novakovićima, selu u savremenoj žabljačkoj opštini. Kada je u ljeto 1895. mitropolit Mitrofan Ban, poglavar Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve, takođe i v.d. upravitelja područne mu Eparhije zahumsko-raške, bio u kanonskoj vizitaciji parohijâ Jezeraca i Šaranaca, obišao je i Novakoviće — nastanjuju ih Žugići, Drobnjaci, koji su u to vrijeme podizali svoj hram.

U Mitrofanovoj su partnji iz Cetinjskoga manastira monah Nikirof Simonović i đakon Stevan Pejović, a na proputovanju kroz Nikšić i Pivu pridruženi su iguman Župe Nikšićke Teofan Đoković, iguman Pivskoga manastira Polikarp Vračar, te sveštenik Radovan Vračar.

Mitrofan je tada arhipastirski blagoslovio da se grade nove crkve u Jezerima, selima Međuvaljama i Tepcima, te izdao uputstva o nastavku građevinske obnove zdanja Dobrilovine, manastira u kanjonu Tare.

U jurisdikciji Crnogorske crkve, na području postojeće SO Žabljak, onomad su sagrađeni i osveštani sljedeći parohijski hramovi:

- Preobraženja Gospodnjega (Žabljak), Preobraženja Gospodnjega (Krš), Vaznesenja Gospodnjega (Mala Crna Gora), Sv. Velikomučenika Georgija (Novakovići), Sv. Nikole (Tepca), Sv. Velikomučenika Georgija (Međužvalje).

Takođe, monasi Crnogorske crkve, od druge polovine 1860-ih, najprije uz novčanu pomoć vojvode Mirka Petrovića-Negoša, a onda posebno knjaza Nikole, potpuno su obnovili Dobrilovinu i tamošnje opštežitije.

Ovo je treći nastavak serijala o sabornoj crkvi na Žabljaku i drugim jezero-šaranskim hramovima, sagrađenim i osveštanim u jurisdikciji autokefalne Crkve Knjaževine Crne Gore…

U zapisu o Mitrofanovoj vizitaciji, koji objavljujem, pominje se jezero-šaranski sveštenik Radosav Rondović. On je iz Pašinoga polja (Šaranci), jedno vrijeme nastojatelj Dobrilovine, a docnije paroh Rudanački Crnogorske crkve.

Dedeići, Popovići (Dubljevići), Šaulići — sve su to familije u kojima je sveštenički poziv tradicija. 

Starinom s Čeva, Dedeići su, po predanju, neimari crkve pa docnije manastira u Dobrilovini. Njihov je predak Dobroje, sa brojnim sinovima, osobito Raosavom i Dedejom, od njih su, osim Dedeića, takođe: - Blagojevići, Ćorići, Jelići (jedan ogranak), Kalpačine, Krejovići, Krgušići, Medojevići (jedan ogranak), Mikići, Pejovići, Ratkovići (u Bijelom Polju), Ristanovići, Smolovići, Topovići, Veljovići, Vidojevići, Vukadinovići, Vukovići (Raosavljevići), Zejaci.

Bilježi se crkveni zapis iz 1775. godine kako u Dobrilovini jeromonah Georgije Dedeić — kao starješina, sa još pet kaluđera — nakaratko vaspostavi opštežitije. A jerej Trifun (Trivun) Dedeić, iz Njegovuđe (Ramovo ždrijelo), od godine 1878. i ustrojstva Eparhije Zahumsko-raške Crnogorske crkve, na čelu je parohije pri hramu Sv. Velikom. Georgija (Manastir Dobrilovina), docnije nazvane parohija Šaranska, koja obuhvata 25 sela i 35 zaseoka, sa familijama:

- Aleksići, Anđelići, Avramovići, Bajčete, Bojići, Bojovići, Bulići, Čabarkape, Gubići, Dacići, Damjanovići, Dedeići, Delići, Džakovići, Jegdići, Kaljevići, Kekeri, Kneževići, Krivaćevići, Krstajići, Lasice, Lekovići, Mandići, Markovići, Medojevići, Miljići, Mrdaci, Novakovići, Ostojići, Pašići, Pavlovići, Pejovići, Perovići, Popadići, Popovići, Radojevići, Radoševići, Raičevići, Raonići, Robovići, Roćeni, Roganovići, Rondovići, Savići, Simićevići, Strelice, Šljivančani, Šućuri, Vojići, Vojovići, Vukićevići, Vukovići, Zejaci, Zekovići, Zukovići, Žugići.

Upokojio se o. Trifun Dedeić 1895, upravo tokom Mitrofanove vizitacije. Na parohiji u Šarancima naslijediće ga sin — jerej Lazar Dedeić. U novija vremena, Mihailo Dedeić, svršeni bogoslov i diplomirani teolog, raniji mirski sveštenik Vaseljenske patrijaršije, potom zamonašen i za episkopa rukopoložen u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, postaće arhiepiskop i mitropolit.

Popovići iz Tepaca — negdašnji su Dubljevići; zbog nasljednoga su popovstva i promijenili prezime. Prvi u nizu je Milutin Stevanov (1775-1830). Iako su Tepca stoljećima, nominalno, pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije — uostalom, kao i sva Jezera, Šaranci, ili Piva sve do 1878. i oslobođenja u Knjaževini Crnoj Gori — sin popa Milutina, Gavrilo (Dubljević), rukopoložen je u Crnogorskoj crkvi.

Mitropolit Petar I Petrović-Njegoš postavi ga 1822. na parohiju za selâ Tepca, Ninkovići, Jakšići. U sinđeliji, koju mu s potpisom i pečatom crnogorskoga dvoglavoga orla Cetinjski Čudotvorac dodjeljuje, zapisao je: „Dasmo blagoslovenom popu Gavrilu Dubljeviću da vam popuje i zakon soveršuje i svih sedam tajni crkvenih".

Taj pop Gavrilo potpisnik je glavarskoga „potverždenija” iz 1830. o izboru Radivoja-Rada —Petra II Petrovića-Njegoša — za novoga crkvenoga i državnoga poglavara Crne Gore. A Njegoš je Gavrila potvrdio 1838. na parohiji u Drobnjačkome kadiluku za sela Tepca, Podgoru, Jakšiće, Ninkoviće, Šumanovac. Gavrilov sin, Milovan, podvizao se i svešteničkome pozivu učio u Moračkome manastiru.

A Stevan (Stefan) M. Popović (1860-1943) završio je Cetinjsku bogosloviju, nakon što je bio dobrovoljac u ustanku 1875. i Veljemu ratu 1876-78. godine. Ruopoložen za đakona i sveštenika u Ostrogu, katedri episkopa zahumsko-raškoga Crnogorske crkve Visariona Ljubiše, koji ga 1881. i postavi na parohiju u Tepcama — u selu je, naveli smo u prošlome nastavku, postojala drvena crkva; paralelno, pop Stevan bio je i učitelj.

Ta se parohija od 1878. prvotno zvala: Jezera (Žabljak, Crnagora [Mala Crna Gora]), pri Preobraženskoj crkvi na Žabljaku. Kako u knjizi „Bratstvo Popovići iz sela Tepca (Crna Gora) - život i porodični rodoslov” (Beograd, 2000) navodi autor, Miodrag D. Popović, „u pohvalnom listu Gospodara Knjaževine Crne Gore iz 1887. godine između ostalog piše: ‘...da je rečeni sveštenik [Stevan] vršio učiteljsku dužnost potpuno tačno i savjestno, što je mnogo doprinijelo, kako umnom razvitku povjerene mu mladeži, tako i njihovom moralnom ponašanju’”. Pop je „u mjestu bio jedan od boljih guslara”, a „kako je dosta često išao na Cetinje, knjaz Nikola je tražio da mu gusla”

Interesantan je i zapis o. Stevana o razlozima da 1891. s porodicom iseli iz svojega, kako veli Otečestva, Crne Gore; zapisa ih na jednoj crkvenoj knjizi koja se čuva u Tepcima:

„Sej pantokrator dobik na dar od počivšeg mitropolita Visariona Ljubiše u godini 1881, a danas pri mom polasku u Srbiju činim ovi napis radi svog dvanaestogodišnjeg rada tj. službe u Crkvi i Državi i radi toga da bi čitače na sebe obratio, počem sada se preseljavam u Srbiju. I ne radi časti, ni radi slave, i ne radi sreće ni užitka, no što ovog suda glave ne daše mi vaj boljitak. Uzrokom nerodnih godina, a živjeti na vrlo slaboj parohiji izložen bik raznim teškoćama koje mi ne bi moguće savladati, preselih se u Srbiju, želeći Otečestvu svome srećan ostanak, bolju budućnost, višu državnu i kulturnu snagu. - 29. septembra 1891. godine".

Navodim i natpis na sazidanoj od kamena crkvi u Tepcama, koja je zajednička i za Ograđenicu i Slatinu, sela na desnoj obali Tare, tada u Otomanskoj carevini: 

„Ovi hram Sv. Nikole za vlade Njegovog Visočanstva Knjaza NIKOLE I. opština tepačka podiže s pomoći domaćina Slatine i Ograđenice - prva bila od drveta - 1897. g[odine]”…

I Šaulići (Jakšići) su bili popovska familija: prvi od njih Savo Simov, pa Perko Šaulin (Spasojev), Stanko Mirkov. Petar Šaulić je paroh Jezerski Crnogorske crkve. Njegova šćer, Jelena, rođena 1896. na Žabljaku, učiteljica, postala je komitkinja pod okupacijom Austro-Ugarske…

Slijede dokumenti — zapis iz 1895. o kanonskoj vizitaciji arhipastira Crkve Mitrofana u parohijama kapetanije Jezero-šaranske; objavljujem i spisak priložnikâ iz Jezera 1886. za gradnju Knjaževskog Crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju, interesantan jer je svojevrsni i rijetki poimenični popis nekih od ondašnjih viđenijih Žabljačana i uopšte Jezeraca; takođe, tu je iz 1897. spisak Šaranaca, žena i muškaraca, priložnikâ Preobraženskoj crkvi u Kršu nakon govora paroha o. Lazara Dedeića — bilješku napravi Kosto Lučić, tadašnji učitelj, docnije đakon, nakon 1918. pripadnik emigracije Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore; napokon, objavljujem iz 1910. umrlicu Đoke Šaulića, zaslužnoga glavara, sahranjen je na Žabljaku…

------------

1895.

… Sveštenik Žabljački, Petar Šaulić, uz Žabljačku, privremeno drži i Tepačku parohiju.

U Tepcama je malena drvena crkvica, koja je pravljena još za vrijeme turske vlade. Hram crkve je sv. Čudotvorac Nikolaj. Crkva ima nekoliko svojih novaca, koje su pobožni hrišćani iz mjesta prilagali.

Mjesni glavari izjavili su želju, da su namjerni na mjestu, đe je bila dosadanja drvena crkvica, podignuti crkvu od kamena. G. Mitropolit potpuno je odobrio tu pobožnu namjeru i dao svoj Arhijerejski blagoslov, da građu crkve idućega proljeća otpočnu.

Iz Žabljaka povratio se u Pivu serdar pivski g. Miro Gagović i iguman Pivski o. Polikarp Glomazić.

U 2 sata poslije podne [18. jula] krenuli smo u pratnji glavara jezerskijeh i šaranskijeh preko Međužvalja za Šarance. U našoj pratnji nalazio se je iz Žabljaka komandir Poljanski [kapetanija Poljska, područje danas u sastavu SO Mojkovac, prim], poznati junak g. Lazar Bošković.

On je, po naročitom pozivu G. Mitropolita, došao u Žabljak, da primi naredbu, koju mu je G. Vladika dao za građu neke nove kuće, koja se ima podignuti kod manastira Dobrilovine.

Da se G. Mitropolit za ovo obrati Boškoviću, dalo mu je povoda to, što se g. Bošković vazda sa najboljom voljom i ljubavlju zauzima za napredak onoga manastira. On je prošloga proljeća sa vojnicima iz Poljskoga bataliona izgorio klačinu na račun građenja ove kuće, koje mu je G. Mitropolit, još prošle godine, kad je pośetio Polja i Dobrilovinu, bio naredio…

Da se povratim na naše putovanje. Kad smo došli na Međužvalje, tu nas svrati stari komandir g. Mitar Ćorović i zamoli g. Mitropolita, da im dade svoj Arhijerejski blagoslov, da onđe, na razvalinama porušene crkve novu crkvu sebi oziđu.

G. Mitropolit pregleda to mjesto, raspita, koliko bi kuća toj crkvi pripadale (50-60 domova) i najposlije, viđevši, da su oni dosta udaljeni od crkve na Žabljaku, te u vrijeme zime, kad su veliki snjegovi, teško da mogu stari i maloljetni pośećavati u tolikoj daljini crkvu na Žabljaku; i s pogledom na to, dade im dozvolu i blagoslov, da onđe podignu novu crkvu, koja će se posvetiti sv. Velikomučeniku Georgiju, pošto je ovaj svetitelj krsna slava ondašnjim stanovnicima.

Kod razvalina ove crkve groblje je porodice Ćorovića, đe je napravljeno nekoliko lijepih od vrlo lijepo istesanoga kamena grobova. G. Mitar Ćorović zamoli, da bi G. Vladika prekadio grob nedavno upokojenoga mu sinovca Rada. Njegova pobožna želja odmah je bila ispunjena.

Pošto nam ne bješe sputno, svratili smo na Pirlitor, te smo viđeli čuvenu postojbinu Vojvode Momčila. G. Mitar Ćorović, želeći Njegovo Visokopreosveštenstvo da mu svojom pośetom blagoslovi dom, zamolio je, te smo svratili i jedan sahat počinuli kod njegove kuće. U kući izvršeno je vodoosvećenje i pokropljeni su bili ukućani i drugi tu prisutni.

Starina Ćorović, radostan, što mu je Arhipastir svojom pośetom blagoslovio dom, sa najvećom blagodarnošću i radošću ispratio nas je.

Na Njegovuđu srela nas je četa ljudi sa oficirom g. Vulom Kneževićem. G. Mitropolit nazvao im je: „pomoz Bog, junaci!“ Oni odgovore: „dobro nam došao, Vladiko Sveti!“

Duhovni pastir pozdravio ih je sa nekoliko toplijeh riječi i završio s molitvom: „Živio Gospodar!”

Narod se odazvao: „Živio Gospodar!”

Odavde su se glavari Jezerski, osim kapetana Živka Šibajlije i kapetana Uroša Šaulića, vratili u Žabljak; a mi smo nastavili put dalje. Na 15 minuta prije nego smo stigli kod Šaranačke crkve, u tako zvatom mjestu Kršu, srete nas jedan čovjek i kaza nam žalosnu vijest, da je odmah malko pred tijem nesrećiijem slučajem prekraćen život ondašnjega sveštenika Trifuna Dedeića.

Taj nepovoljni glas bio nam je svijema neprijatan! Mi smo produžili dalje. Kod crkve bijaše okupljen mnogi narod iz cijeloga Šaranskoga plemena. Jedan od sveštenika iz pratnje, prije nego stigosmo kod crkve, šćaše da pođe, pošto onđe sveštenika već nemaše, da u crkvi obično predusretne Vladiku; ali mu to Gosp. Mitropolit ne dozvoli, nego sam uđe u crkvu i obično pomoli se Bogu.

Izašavši iz crkve, G. Vladika pozdravi narod, pouči i blagoslovi sa molitvom sviju: da Bog živi Gospodara i Njegov Dom!

Narod je naizmjenice pristupao ruci svoga Arhipastira i za sebe svaki iskao Arhijerejski blagoslov.

Gosp. Mitropolit utješio je porodicu onog dana preminulog sveštenika Dedeića tijem, što je obećao na njegovu parohiju rukopoložiti sina mu Lazara, koji se svakojako za života očina na to priugotovljavao. To obećanje zadovoljilo je Šarance i ožalošćenu kuću Dedeića.

Śutra dan, 19, julija u jutro rano, G. Mitropolit sa nekoliko glavara otišao je više Tare, da vidi položaj dvaju manastira: Aranđelova i Dovolje, koji su preko Tare u turskoj granici. Sa mjesta tako zvanoga „Bogomolje“ gledali smo pomenute manastire prema sebi u nedalekome rastojanju. Pošto se rečeni manastiri sa Bogomolje tako lijepo vide, to, po svoj prilici, biće ovo mjesto i nazvato ovijem imenom „Bogomolja”…

Oko 10 ½  sati iz jutra istog dana povratili smo se opet kod crkve u Kršu. Ovđe nas je čekao narod, koji je još prvoga dana došao bio, međutim još ga se prikupilo.

Njegovo Visokopreosveštenstvo g. Mitropolit, u prisustvu okupljenoga naroda, u crkvi izvršio je vodosvećenje, pokropio je narod i držao je poduži govor, kojim je poučio okupljeni narod i pri svršetku sa svima pomolio se Bogu za zdravlje Njegovoga Visočanstva Gospodara.

G. Mitropolit na upražnjenu parohiju šaransku privremeno odredio je sveštenika Radosava Rond[ov]ića.

Crkva u Kršu, hram Preobraženija Gospodnjega, ograđena je prije 25 godina. Srednje je veličine sa jednijem zvonom. Unutra je prilično snabdjevena.

G. Mitropolit potpuno je bio zadovoljan sa dočekom, koga su mu Šaranci spremili, a još je bio zadovoljniji, što se je uvjerio o pobožnosti naroda u ovome plemenu.

Komandir je nad Jezercima i Šarancima g. Mitar Knežević, sin čuvenoga junaka i vojvode, pokojnjega Josifa [treba: Joksima, prim] Kneževića. On je prije rata [ustanak godine 1875, Velji rat 1876-78, prim] svršio Bogosloviju na Cetinju. Bio je najprije učitelj, poslije kapetan, a u potonje vrijeme primio je vojničku službu.

Kapetan je u Šarancima g. Petar Džaković, rođeni brat vojvode šaranskoga, pokojnjega Trifka Džakovića, koji je junački poginuo u Prenćanima za vrijeme hercegovačkoga ustanka 1875. god. Vule Knežević oficir je bataliona šaranskoga, mladić vrlo uljudan i okretan. On je nešto učio. Vrlo lijepo se ponaša i izgleda, kao obrazovan mladić.

G. Mitropolit u 2 sata pošlje podna krenuo je iz Krša, ostavivši svoj Arhijerejski blagoslov narodu Šaranskome.

Sahat i po puta od Krša prispjeli smo u Zmijicu, i tu, na molbu nekoga Bojovića, G. Mitropolit prekadio je grob pokojnomu Iliji od porodice Bojovića.

Na molbu Novice Bojovića, svratio je G. Vladika, da mu blagoslovi kuću, đe je izvršio vodoosvećenje i pokropio domaće i prisutne.

Ovđe G. Mitropolit oprostio se sa glavarima Šaranskima, preporučio im, da u svemu daju dobar primjer narodu i, blagodarivši im na dočeku, otputovao je dalje za Drobnjak.

Između ostalijeh u pratnji G. Mitropolita bio je i dalje G. Živko Šibajlija, kapetan, i Uroš Šaulić, kapetan jezerski, i oficir g. Vule Knežević.

Idući na putu u Jezerima naišli smo na neko prastaro groblje. Na velikim nadgrobnim pločama vide se neke ljudske slike i razni znakovi. Natpisa, baš što je važno, ne mogah viđeti, a i da ih je bilo, to je dugo vrijeme izgladilo.

Na 4 časa poslije podne istog dana, 19. julija, prispjeli smo na selo Novakoviće. Ovđe na jednome lijepome i uzvišenome mjestu Žugići grade novu crkvu.

G. Mitropolit svratio se, te je radnju blagoslovio, pregledao i dao instrukcije za dalji nastavak radnje.

Kod ove crkve okupio se bješe narod iz sela Novakovića, da predusrete svoga Duhovnoga Pastira. G. Vladika poučio je narod i poslije otpočinuo pod ladnikom, koji je bio naročito za to učinjen.

Poslije jednoga časa odmora produžili smo put dalje. Više Bukovice sreli su nas Drobnjaci sa komandirom Jovanom Ružićem…

------------

1886.

PRILOZI ZA ZIDANJE „ZETSKOGA DOMA”

J e z e r a

Varoš Žabljak: - Kap. Živko Šibajlija 5 f[iorina], podkom. Đoka Šaulić 5 f, Ž. Taušan 5 f, N. Adživuković 6 f, Spaso Debeljević 3 f, Todor Vidović 4 f, Tomo Tomić 3 f, Vidak Durković 3 f, Luka Janković 1 f. 50 n[ovčića], Jovan Boldara 1 f, Jovo Laković 1 f, Stevan Subotić 3 f, K. Šaulić 1 f, Filip Novosel 1 f, Marko Tanjević 3 f, Milutin Durković 5 f,

Selo Žabljak: - Ofic. Sekule Karadžić 4 f, Luka Karadžić 1 f, Pajo Karadžić 2 f, Puren Karadžić 1 f, Blagoje Karadžić 1 f, S. Karadžić 1 f, J. Karadžić 1 f, Radovan Nešković 1 f, Sava Kovačević 1 f, P. Đerković 1 f, Simeun Macan 1 f, Đ. Baranin 1 f, S. Šibalić 1 f, Milovan Novosel 1 f, Risto Pješivac 1 f, R. Karadžić 1 f, K. Šamšal 1 f, J. Novosel 1 f, M. Voinović 1 f, V. Popović 1 f, G. Popović 1 f.

Selo Šumanovac: - Mirko Ostoić 1 f, D. Danilović 1 f, S. Danilović 1 f, A. Durković 1 f.

Sela Međužvalje i Ninkovići: - Ofic. Jovan Borović 3 f, Milisav Vuičić 2 f, M. Vuičić 1 f, J. Vuičić 1 f, N. Badnjar 1 f, M. Vuičić 1 f, Lazo Stevović 1 f, P. Dajović 1 f, Milovan Kaljević 2 f, M. Božović 1 f, Đorđije Božović 1 f, L. Stevović 1 f, Sava Laušević 1 f, G. Ćetković 1 f, Radosav Ćetković 1 f, Stojan Bošnjak 1 f, Sika Milićević 1 f, Bego Kaljević 1 f, M. Božović 1 f, Mićo Milićević 1 f.

Selo Tepca: - Vidak Badnjar 1 f, J. Laušević 1 f, Rade Obradović 1 f, Anto Obradović 2 f, Garan Petković 1 f, Š. Obradović 1 f, Milinko Popović 1 f, K. Obradović 1 f, Milić Popović 34 novčića, M. Jovović 34 n, J. Obradović 34 n, R. Poturak 34 n, P. Obradović 68 n, Maksim Badnjar 34 n, A. Obradović 34 n, Mijajlo Golubović 1 f.

Svega f. 116 n. 22.

- Cetinje, 25 marta 1886. - Središnji Cetinjski odbor za skupljanje priloga: M. Plamenac, Jovo Ljepava, Vuko Vuletić.

-------------

1897.

Priložnici u Šarancima

Govor sveštenika L. Dedeića u Šarancima kod crkve u Kršu na Preobraženije pr. god. učinio je dubok utisak na prisutne slušaoce, te toga dana dobrovoljno zavještaše crkvi sljedeći:

- Pavle Radošević iz Smoljana priloži hramu sv. Hr. Preobraženija u Kršu za dušu svog brata Pera jedno zvono od 66 kg. težine.

- Joša Pavlovića iz Paśeg-nugla priloži istom hramu za svoju dušu jedno zvono — ali ne određuje težinu.

- Todosije Bojović priloži jedan svijetnjak od 10 fior. vrijednosti za dušu svog oca Marka.

- Milovan Anđelić priloži jedno kanđelo od 4 fiorina za dušu svoje kćeri Dragune.

- Pavle Radošević iz Reljina-brda priloži jedno kanđelo od 8 fior. za dušu svog oca Vula.

- Janko Anđelić iz Suvodola priloži jedno kanđelo od 2 ½  fiorina za dušu svoje tetke Miluše.

- Ilija Knežević priloži jedno kanđelo od 8 fiorina za dušu svoje majke Simone [učesnica Bitke na Šarancima 1862. godine, prim] — koja je kao junak na bojnom polju pośekla 2 turčina, zbog čega je nagradilo Njegovo Visočanstvo ćemerom od 60 fiorina.

Pribilježio K. Lučić, učitelj

------------

1910.

BLAGODARNOST

Pod pritiskom teške tuge i nikad neprebone rane koja se ponovo otvori na naša srca, smatrajući našeg nikad neprežaljenog muža, oca, svekra i đeda

† podkomandira Đoka Šaulića

koji se preseli u vječnost 9. juna u 72. godini svoga mučeničkog života, ostavši poslje sebe nejakog unuka koji ostaje u zaštitu Boga i ljudi.

Za osobitu dužnost smatramo ovim putem izjaviti doživotnu zahvalu: činovništvu i građanstvu varošice Žabljaka, kao i ostalim plemenicima: Jezercima, Šarancima i Drobnjacima koji se u velikom broju iskupiše i pokojnika do vječne kuće ispratiše i materi zemlji predadoše.

Osobito zahvaljujemo braći Jakšićima, kao i našim kumovima i prijateljima koji se svojski zauzimaše i pokojnika sinovskom dužnosti zastupiše i vječnoj kući ispratiše. - Hvala ovdašnjim učiteljima, koji ga sa školskom omladinom do vječne kuće ispratiše i su tijem sirovod uveličaše.

Osobita hvala sveštenicima: Grigoriju Memedoviću i Mihailu Đuroviću, koji nad pokojnikom opijelo izvršiše po obredima Svete Crkve.

Osobita hvala g. kapetanu Mihailu Šibaliji, koji se i posljednji put oprosti sa pokojnikom dirljivim nadgrobnim govorom ističući njegovi zasluge stečene u svom životu.

Hvala svim onim, koji za vrijeme njegove bolesti pokojnika pośetiše i su tim zadovoljiše. - Hvala svim onim koji nam telegrafski ili pismeno saučešća izjaviše i su tim nam tugu ublažiše.

Žabljak, 19. juna 1910.

- Ožalošćeni: supruga; Ružica; kćeri: Mileva i Mara; snahe: Olga i Ljubica; unuk: Spasoje; unuke: Olga, Polka i Bosiljka sa ostalom rodbinom.

(Kraj)