3 °

max 5 ° / min -2 °

Ponedjeljak

18.01.

5° / -2°

Utorak

19.01.

6° / -2°

Srijeda

20.01.

6° / 1°

Četvrtak

21.01.

9° / 6°

Petak

22.01.

12° / 8°

Subota

23.01.

11° / 8°

Nedjelja

24.01.

9° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (7)

Istorija

Comments 3

  • Viber

KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (7)

Piše: Vladimir Jovanović   Tvrdili su i komunisti i četnici da je Krsto „izdajnik”! 
Izdajnik čega i koga: Tita i-ili kralja Petra II? Možda je Krsto izdao Moskvu, Staljina i Kominternu, ili London, tamošnje pučiste u vladi koja je pobjegla? Izdao Jugoslaviju, monarhističku, protiv koje se, nije tajna, od 1918. borio i vojnički i politički? I-ili je Krsto izdajnik u Crnoj Gori na paśim grobljima temeljene komunističke Jugoslavije? 
 
Da, to je ona ista partizansko-četnička Jugoslavija, ozvaničena 16. juna 1944. i svečanim sporazumom njihovih vrhovnih komandanta, kralja Petra i maršala Tita: Petar suveren, Tito premijer, a Krsto izdajnik!
 
Kako ćemo viđeti, amnestija koju je, na bazi toga sporazuma, za pripadnike oružanih snaga četnika, NDH i slovenačkih domobranaca, Tito punudio 17. avgusta 1944, nije važila i za Krsta Popovića...
 
Krstova Crnogorska nacionalna komanda – Lovćenska brigada je formirana kao reakcija na teror komunista i njima predvođene „ustaničke” Crne Gore, te kao preventiva italijanske, a od početka 1942. i četničke represije. 
 
„Ustanička” Crna Gora je do prve polovine 1942. uključivala najveći dio onih koji će do tada pristupiti redovima četničke organizacije. Samo manji dio partizana, izvukavši se sredinom 1942. iz Crne Gore, zaputiće se sa Titovom glavninom od nekoliko hiljada boraca u zapadnu BiH. 
 
Od tada, ne računajući par neđelja proljeća 1943. do kapitulacije Italije 8. septembra 1943. partizanskih jedinica de facto u Crnoj Gori nije ni bilo — besmisleno ostavljene grupice tzv. partizanskih gerilaca, bez borbene vrijednosti, zgodan su materijal jedino za „lelejske gore” Mihaila Lalića. Dok ostatak crnogorskih partizana ratuje po BiH, narod u Crnoj Gori je, za to vrijeme, uglavnom, prepušten na milost i nemilost četnika, njihovih trinaestojulskih saboraca.
 
Za razliku od većine drugih krajeva Crne Gore, od ranoga proljeća 1942. do jeseni 1943. na područjima koje Krsto kontroliše — a to su plemena: Banjani, Čevljani, Bjelice, Cuce, Ćeklići, Njeguši, Paštrovići, Brajići, Pobori, Maine, Zagarčani, Komani, dio Krivošija, Grbljana, Pješivaca i Lješnjana, te kompletne nahije Riječka i Crmnička — nema četničkoga divljanja, niti za druge crnogorske krajeve tipičnih okupatorskih odmazdi. Područje „Krstove države”, naprotiv, oaza je i za brojne komunističke ilegalce; ili mjesto rehabilitacije ranjenih partizana.
 
Ukoliko se uzme u obzir da su, odstupanjem potonjih kolona Njemaca i četnika put BiH, 31. decembra 1944. u Crnoj Gori prestale vojne operacije, može se zaključiti da je jedan znatan dio stanovništva u najkritičnijem ratnome periodu, nekih oko godinu i po, sačuvan od bratoubilaštva, a njihova sela, kuće i imanja od razaranja i pljačke.
 
U proljeće 1942. Krstove trupe su razbile „ustaničke” jedinice u Katunskoj, Riječkoj, Crmničkoj i djelovima Lješanske nahije, te u Banjanima. Iza proćeranih partizanskih štabova i jedinica, ostala su paśa groblja, između ostalih, leševi i desetina „zelenaša”. Za te i širom Crne Gore izvršene komunističke zločine nikad niko nije odgovarao. Jugoslovenstvujušća istoriografija ih decenijama blagosilja „lijevim greškama”...
 
Da li se nešto slično, poput strijeljanja ili mučkih ubistava nad nenaoružanim civilima, stvarnim ili izmišljenim političkim protivnicima, te egzekucijama nad ratnim zarobljenicima — nad partizanima ili četnicima — moglo staviti na teret Krstu i njegovim trupama? 
 
Nikad o tome niko nije objavio bilo kakav podatak.
 
Krsto je u proljeće 1942. razbio Lovćenski partizanski odred, ojačan „udarnicima” iz raznih krajeva Crne Gore, a tom su formacijom i njoj pripadajućim štabovima i bataljonima, nota bene, komandovale najslavnije partizanske vojskovođe: Peko Dapčević ili Sava-Mizara Kovačević, zatim Ljubo Vučković, 1955-1961. načelnik Generalštaba JNA, etc.
 
Nakon što su komunisti i partizanski štabovi, još krajem 1941, Krsta stavili na listu za odstrijel — i prije nego je izašao iz okupiranoga Cetinja i formirao svoju vojsku, dakle i uopšte imao priliku da postane „izdajnik” — nastavljeno je sa praksom njegova neosnovanoga difamiranja.  
 
Komunisti su 16. juna 1942. neđe ispod planine Maglić, okupili 38-oricu mahom bivših jugoslovenskih oficira i namještenika, nekolicinu poznatih — poput poslanka tzv. Podgoričke skupštine Marka Savićevića ili Stojana Cerovića — i manje poznatih „bjelaša”, proglasivši ih „konferencijom rodoljuba Crne Gore i Boke”. 
 
Kako se iz zapisnika vidi, za predśednika „konferencije” izabran je „drug STOJAN CEROVIĆ”, na prijedlog „druga LJUMOVIĆA” — to je Božo Ljumović, tada član Centralnoga komiteta KPJ, autentični crnogorski komunista, iz vremena kada su oni, kao „bjelaši”, za račun srpske vojske i žandarmerije, prvih godina nakon 1918. ubijali komite, palili njihove i kuće bratstvenika im i jataka.
 
U svome međuratnome glasilu „Slobodna misao”, finansiranome iz tajnih fondova beogradskih vlada, odan srpstvu i tekovinama tzv. Podgoričke skupštine, Cerović pod Maglićem, 16. juna 1942. „kliče partizanskoj vojsci, drugu STALJINU”. 
 
„I ranije je u našoj istoriji bilo IZRODA i IZDAJNIKA, kao Vuka Brankovića, POTURICA i sličnih”, kazao je tada Cerović, „kojima je narod dao pravo mjesto u istoriji; a danas su to: Nedić, Draža Mihailović, Bajo Stanišić, KRSTO POPOVIĆ, Ante Pavelić i drugi”.
 
Potom uzima riječ izvjesni „drug BOŠKO MILUTINOVIĆ”, meritorno predstavljen kao „učitelj iz Pipera”, i „predlaže da se unese u rezoluciju o akciji šefa krilaša KRSTE POPOVIĆA i drugih”, a „drug RADOJE MIJUŠKOVIĆ” — još jedan „rodoljub” po mjeri KPJ, predratni član unitarističke i u Crnoj Gori beznačajne Narodne seljačke stranke iz Beograda — „predlaže da se unese da grupa oko DRAŽE MIHAILOVIĆA radi u ime Vlade u Londonu, a da su se zajednički našli zajedno sa KRSTOM POPOVIĆEM, koji je još od početka okupacije krilaš i SEPARATISTA”.
 
Ne čudi što je onda uzeo riječ Božo Ljumović, koji „isto tako predlaže da se podvuče vezivanje SEPARATISTA i starih talijanskih najamnika sa ovim jugoslovenskim oficirima koji rade u ime Vlade [u Londonu]”.
 
Pa je u rezoluciji ovih „rodoljuba” navedeno da su se Draža Mihailović i njegovi komandanti „udružili u Crnoj Gori sa POZNATIM SEPARATISTOM i šefom krilaša KRSTOM POPOVIĆEM, koji još od početka vodi izdajničko-najamničku akciju za račun okupatora”.
 
Komunistička propaganda je i naredne godine širila ordinarne besmislice. Tako aprila 1943. za vrijeme borbi, skupno poznatih kao Bitka na Neretvi, Operativni štab NOP odreda Crne Gore i Boke objavluje proglas „Braćo Crnogorci!” u kojem piše da je, nakon četnika, Krsto Popović po redu „drugi plaćenik i sluga” okupatora; i da preko „KRSTA POPOVIĆA okupator bača u borbu protiv partizana nove čete Crnogoraca”.
 
„Separatističke sluge Talijana KRSTO POPOVIĆ, DUŠAN VUKOVIĆ, BOŽO KRIVOKAPIĆ i drugi pokušavali su se do juče predstaviti narodu kao protivnici novoga bratoubilačkoga rata i protivnici svakoga odlaska u Bosnu”, tvrde u tome proglasu. 
 
„Ali, oni su lagali narod da će se boriti protiv četnika koji su, tobože, njihovi neprijatelji; sipali su narodu, na razne načine, prašinu u oči - kao skorašnje ‘odmetanje’ DUŠANA VUKOVIĆA sa Čeva; a danas, poslije svega toga, poslali su svoje bataljone na front protiv Narodnooslobodilačke vojske, opet ih varajući da idu ‘samo do granica da se bore protiv četnika’. Ponovila se ona izdajnička uloga koju su SEPARATISTIČKE vođe igrali i prošle godine. Poslije svih, sa okupatorom smišljenih prevara i obmana naroda, POŠLI SU U POMOĆ VEĆ GOTOVO RAZBIJENIM ČETNICIMA, čime su jasno pokazali svoje izdajničko lice koje su pokušavali prikriti u poslednje vrijeme”.
 
Ovakve, rekoh, besmislice su širene, iako partizanske jedinice — poput njene 2. proleterske divizije, koja je, goneći četnike u istočnoj Hercegovini, došla do linija đe se Lovćenska brigada ukopala na crnogorskoj granici pa dalje nije ni pokušala — Tita i Vrhovni štab precizno 28. aprila 1943. izvještava depešom da: „.. u Banjanima FEDERALISTI imaju defanzivan stav”.
 
Uostalom, malo ko je i nakon kapitualcije Italije zaista vjerovao da je Krsto „izdajnik”! Na primjer, Okružni komitet KPJ za Cetinje 29. septembra 1943. žali se svome Pokrajinskome komitetu za Crnu Goru da je „KRSTO POPOVIĆ nedovoljno raskrinkan”, dok otprilike u isto vrijeme partizanski Glavni štab Crne Gore — uz ocjenu da je „suprotnost između ZELENAŠKIH MASA i ČETNIČKIH GRUPICA kao velikosrpskih agenata, danas više zaoštrena nego ikad” — šalje, uprkos tome, lažne direktive da je „KRSTO POPOVIĆ poslao poruku u Katunsku nahiju da će zajedno sa Njemcima napasti i rašćerati komuniste”.
 
Jedna druga izmišljotina o Krstu Popoviću, utemeljena je i u „osnivački” akt savremene Crne Gore: u Rezoluciju o osnivanju Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Crne Gore I Boke (kasnije CASNO – Crnogorska antifašistička skipština narodnoga oslobođenja) od 15. novembra 1943. 
 
Tu su komunisti upisali: „U Crnoj Gori, odmah iza kapitulacije, izdajničko SEPARATISTIČKO VOĐSTVO, na čelu sa SEKULOM DRLJEVIĆEM, KRSTOM POPOVIĆEM, NOVICOM RADOVIĆEM i drugima, pokušalo je, po nalogu svojih gospodara, talijanskih fašističkih okupatora, da na sramnoj Petrovdanskoj skupštini sahrane slobodu našega naroda, pretvarajući ga u pokorno fašističko roblje, ali je taj pokušaj stvaranja talijanske vazalne državice u Crnoj Gori naišao na osudu i prezir crnogorskog naroda”.
 
Za razliku od nekih kasnije visokopozicioniranih funkcionera komunističke Jugoslavije, ili sveštenstva Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori — već je rečeno — KRSTO POPOVIĆ I NOVICA RADOVIĆ UOPŠTE NIJESU PRISUSTVOVALI RADU PETROVDANSKOGA SABORA 12. JULA 1941. NA CETINJU.
 
1 krsto
2 krsto
 
Međutim, čak i da je Krsto, kako su komunisti tvrdili: bio na Petrovdanskome saboru; štaviše, da im nije u proljeće 1942. mnogohvaljeni Lovćenski partizanski odred i gostujuće „udarnike” ne samo u paramparčad razbio u mjeri da su ga ubrzo rasformirali, već ih u slobodarskome srcu Crne Gore i politički i moralno porazio; a da je, kasnije, istovremeno zaista bio saradnik i Draže Mihailovića i Ante Pavelića, da je zbilja izvodio napade na partizane u toku i nakon Bitke na Neretvi, ili da je, bilo kada, a nije nikada, sadjejstvovao sa Njemcima protiv partizana — zbog čega drugoga, ako ne zbog toga što su znali da su sve to laži, komunisti uopšte pozivaju Krsta sredinom 1944. da im se pridruži?
 
To je najbolji pokazatelj da ni tada — viđećemo, ni kasnije — nijesu imali niti jedan dokaz da se on u smislu ratnih zločina ogriješio o bilo koga. 
Obnovljeni poziv Krstu, nakon aprila 1943,i drugi put je, najkasnije u maju 1944, iz Drvara inicirao opet lično Tito, tada sa funkcijom predśednika partizanske vlade (Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije). Saopštio ga je Savu Čelebiću — ranijem oficiru Kraljevine Crne Gore, komitskome i „gaetaškome” saborcu Krsta Popovića, pa parizanskome generalu — koji će, na prijedlog lično Peka Dapčevića biti kooptiran u Predśedništvo CASNO-a. 
 
Prema stenogramima sa śednica Predśedništva (Prezidijuma) CASNO-a od 29. septembra, 9-10. i 19. oktobra 1944. koje su održane u tek oslobođenome Nikšiću — a objavio ih je 1975. dr Zoran Lakić — akteri pokušaja pregovora sa Krstom, liše Čelebića, bili su: Blažo Jovanović, zatim Jovan Ćetković, jedan o najpoznatijih međuartnih sikofanata tzv. Podgoričke skupštine, te Mihailo Vicković, predratni član Crnogorske federalističke stranke i predśednik opštine ćeklićke, a u ratu član KPJ i partizanski komesar. 
 
Blažo Jovanović – koji je tada bio na čelu odjeljenja CASNO-a za pravosuđe, te Jovan Ćetković – potpredśednik CASNO-a i čelnik njegova odjeljenja za informisnje, skupa sa većinom drugih komunističkih funkcionera, bili su za to da do dogovora sa Krstom ne dođe i da se na zaobilazan način izigra Titova instrukcija i prođe rok predviđen za amnestiju.
 
Za razliku od njih, za dogovor sa Krstom, osim Čelebića – tada na čelu odjeljenja CASNO-a za socijalnu politiku, očigledno je bio dr Niko Miljanić, predśednik Predśedništva CASNO i čelnik njegova odjeljenja za narodno zdravlje.
 
Riječ-dvije o časnome Niku Miljaniću. Potiče iz znamenitoga banjanskoga bratstva. Rođen je 1892. god. Sin je utemeljivača i nestora crnogorske medicine dr Petra Miljanića (1852–1897), te mlađi brat prof. dr Pavla Miljanića (1889–1975), doajena elektrotehnike na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. 
Nakon Cetinja, Niko se školovao u Švajcarskoj, a medicinu upisao u Parizu. Iako još student, vratio se u otadžbinu 1912/13. da bi pomagao ranjenicima vojske crnogorske kraljevine. Nakon toga, otputovaće u Pariz, ali će, po izbijanju Prvoga svjetskoga rata, opet biti u Crnoj Gori i staviti se na raspolaganje. Sa svojom majkom Darinkom, rođenom Kapetanović, radi u Bolnici „Danilo I”, ali će se, na insistiranje kralja Nikole,  vratiti u Pariz radi nastavka studija „jer će tako biti od veće koristi otadžbini”. 
 
3 krsto
 
Od 1920. Miljanić je u prvoj generaciji profesora novoosnovanoga Medicinskoga fakulteta u Beogradu. Utemeljio je katedru Deskriptivne i topografske anatomije, a osnovao je i Anatomski institut. Autor je nekoliko univerzitetskih udžbenika. Takođe, bio je vlasnik privatne hirurške klinike „Sveti Vasilije Ostroški”. Nosilac je Legije časti Francuske. Međutim,  bio je  kao ortodoksni Crnogorac u Beogradu „predmet zavisti i ljubomore” i 1938. mu je oduzeta univerzitetska katedra.
Po izbijanju rata, sa porodicom se sklonio u Risan, ali je i na Cetinju, te u podgoričkoj i nikšićkoj bolnici obavljao najteže hirurške zahvate. Od sredine 1942. sa porodicom seli u Dubočke, rodno selo njegovih predaka ispod planine Njegoš u Banjanima, đe je, kao politički savjetnik i vojni ljekar, pripadnik Lovćenske brigade Krsta Popovića. Krajem septembra 1943. izgleda ne bez Krstova odobrenja, priključio se partizanima, a novembra iste godine biće izabran za predśednika Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Crne Gore i Boke (CASNO)...
 
4 krsto
5 krsto
 
Upravo su se, tek tada, crnogorski partizani konačno izjasnili za šta se tačno bore — njihov cilj je kakva-takva obnova crnogorske državnosti, makar i u sastavu Jugoslavije, što je i bio onaj davnašnji, minimalni Krstov uslov Srbima uoči izbijanja Božićne pobune. 
 
Krajem avgusta 1944. nakon što je  u od Njemaca okupiranome Cetinju dobio poruku od Sava Čelebića, Krsto je izašao na teren Katunske nahije. Prethodno, Krsto je u Kolašin, predstavnicima CASNO-a, poslao dr Milana Rakočevića, rodom iz Krnje Jele, njegošologa, svoga savjetnika, koji je, početkom avgusta 1944. podnio referat na 27 strana, sa jasnom partizanskom porukom da članovi i simpatizeri CFS što prije izlaze na slobodnu teritoriju. U Kolašinu, pri CASNO-u ili u partizanskim komandama, osim Nika Miljanića, već su se nalazili i drugi poznatiji članovi CFS  — Risto Radović, Joksim Radović, Vaso Dožić, a širom ratišta njih hiljade...
 
„Po sporazumu sa predstavnicima partizana u Kolašinu, posredstvom Milana Rakočevića”, svjedočio je kasnije dr Novica Radović, glavni Krstov politički savjetnik, „ja sam napisao cirkularni manifest federalistima u avgustu, da se pridružuju partizanima u borbi za oslobođenje”.
 
Međutim, prema zapisniku śednice Predśedništva CASNO, održane 29. septembra 1944. u Nikšiću, pokrenuta je odgovornost Sava Čelebića jer je, navodno, „neovlašćeno vodio razgovore sa KRSTOM POPOVIĆEM, a u vezi sa njegovim prelaskom u partizansku vojsku“. Kako Čelebić nije bio prisutan na toj śednici, pitanje je odloženo za narednu, održanu 9. oktobra, takođe u Nikšiću. 
 
Na toj śednici SAVO ČELEBIĆ će naglasiti da je za kontakte „određen od strane Predsjedništva [CASNO], dok se nalazilo u Lipovu kod Kolašina“.
„Obišao sam više sela Katunske nahije i stekao sam utisak da su ljudi tamo raspoloženi da idu u Narodnooslobodilačku borbu (NOB), te da je, po njihovom mišljenju, nužno izvući KRSTA POPOVIĆA, od koga zavisi koliko će se ljudi javiti za odlzak u partizansku vojsku. Poslao sam kurira za KRSTA POPOVIĆA da izađe na razgovore“, kazao je Čelebić.
 
„KRSTO POPOVIĆ je obećao da će doći“, nastavio je Čelebić.
 
„Sastanak sam zakazao u Mikulićima, na gumnu NJAKA VUJOVIĆA. U međuvremenu, mjesto sastanka je izmijenjeno, a KRSTO je riječ održao i došao u Trnjine sa stotinu Katunjana. Tu smo razgovarali o njegovom prelasku u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije (NOVJ). On je iz toga razgovora zaključio što treba da uradi u narednom periodu za narodni pokret. Ja KRSTU nijesam obećao nikakvih olakšanja u pogledu njegove odgovornosti, već, naprotiv, rekao sam mu da će i on i svaki drugi, koji se bude ogriješio od naroda, odgovarati poslije rata. KRSTO je pristao da odgovara pred sudom za sve što bude nezakonito uradio. Obećao je da će svu svoju vojsku povesti u NOB. Nakon ovoga, on je zašao po selima Katunske nahije i kupio vojsku za NOB. Po mojoj logici, nije moguće da je KRSTO to radio za druge svrhe.
 
U toku razgovora kod nas je došao MIHAILO VICKOVIĆ i razgovor je primio drugi tok. KRSTO je od mene tražio objavu za polazak u Štab Primorske grupe ili u 2. diviziju. SAVO je naglasio da se u razgovoru sa KRSTOM držao direktive koju mu je dao TITO, dok se nalazio kod njega u Drvaru. On je naglasio i to da mu Prezidijum nije dao precizne smjernice za razgovor sa KRSTOM POPOVIĆEM, već da je on, po svojoj uviđavnosti i datim mogućnostima, razgovarao u cilju opštega dobra narodnoga pokreta; ovo i zato što je on [KRSTO POPOVIĆ] za ovu borbu dao sina, a i sam je stradao u zatvorima i logorima, te je pretrpio ogromne muke i patnje. On je naglasio da ne može da pretrpi da ga ma ko vrijeđa time da nije pravi narodni borac i da je potrebno politički i lojalno postupati sa svima koji nijesu zlikovci u cilju većeg pridobijanja masa za narodni pokret.
 
On je posebno naglasio da su kod njega došli BLAŽO JOVANOVIĆ i JOVAN ĆETKOVIĆ u momentu dok je razgovarao sa KRSTOM POPOVIĆEM i da su mu rekli da sa KRSTOM nema razgovora, te da je pogriješio što je sa njim razgovarao. Zatim, kaže, da je nakon ovoga prekinuo svaki razgovor i pregovor sa KRSTOM POPOVIĆEM. Posebno je istakao da je čuo kako je neki politički komesar KOSTO PERUĆICA (kasnije pripadnik UDB-e, karijeru završio kao ’golootočanin’ – prim.a) rekao: ’SAVO i KRSTO su jednaki’. SAVO ovaj izraz nije mogao da podnese, jer on i KRSTO nijesu isto. Na kraju, kazao je i to, kako je KRSTO POPOVIĆ rekao vojsci da idu u partizane, a da će on za sebe tražiti mjesto. SAVO zaključuje svoj izvještaj i kaže: ’Kad bi KRSTO POPOVIĆ ovako postupio, pošao bi u šumu i sa njim najmanje 500 ljudi, ali to se, sa ovim razgovorom, spriječilo i sad je Katunska nahija potpuno slobodna. Ne osjećam se krivim i molim da se ovaj izvještaj pošalje Nacionalnom komitet i maršalu TITU’“.
 
Nakon referata SAVA ČELEBIĆA, predśednik NIKO MILJANIĆ, otvorio je diskusiju.
 
BLAŽO JOVANOVIĆ je kazao da je bio obavješten da „KRSTO POPOVIĆ stvara neku vojsku u sporazumu sa SAVOM ČELEBIĆEM“, pa su, on i JOVAN ĆETKOVIĆ, pošli u Katunsku nahiju. Obaviješteni su od MIHAILA VICKOVIĆA da je ČELEBIĆ saopštio KRSTU da za pregovore ima ovlašćenja Predśedništva CASNO-a, što je on, JOVANOVIĆ, negirao i navodi kako je rekao da, ako su ČELEBIĆ i predśednik MILJANIĆ o tome sami odlučivali, „onda bi to bila cjepačka politika“. 
 
BLAŽO JOVANOVIĆ „ističe da mu je SAVO rekao da se KRSTO javio njemu i da on to smatra [isto] kao da se javio komandi, ali da mu je BLAŽO rekao da to nije dovoljno; već da je potrebno bilo da se KRSTO, ako se htio javljati, javi komandi ili Prezidijumu“. 
 
JOVANOVIĆ, navodi, dalje, da „SAVU ČELEBIĆU nije naređivao, već da je pristao na SAVOV prijedlog da napiše KRSTU pismo da dođe u Štitare“. „U međuvremenu, mjesto zbora je izmijenjeno, KRSTO je zakazao posebni zbor u Trnjinama. Stalo se na stanovište da se KRSTU ne dozvoli zbor i da se rašćera. Ne stoji činjenica da je PERUĆICA govorio pred njim da su ’SAVO i KRSTO jedno isto’, niti su vodili politiku protiv SAVA, jer bi ona bila protiv našega pokreta. ISTIČE DA STOJI DA JE KRSTO TEŠKI ZLOČINAC i da je time [SAVO] napravio grešku. Ne slaže se sa time da je Katunska nahija sva za KRSTA i tvrdi da on sada nema skoro nikoga“.
 
JOVAN ĆETKOVIĆ: Navodeći primjer neuspješnih pregovora „od strane četničkog štaba“, kada su ih „četnici izigrali, iz čega proističe da u bande nema povjerenja“, kazao je: „Sastanak SAVOV i KRSTOV smatra sa strane SAVOVE dobronamjernim, a sa KRSTOVE misli da je sastanak zlonamjeran i s obzirom na ovakav stav sa strane KRSTOVE misli da je sastanak promašio svoj cilj. Smatra, takođe, da je dolazak BLAŽOV u Katunsku nahiju bio od ogromnoga značaja i da je on popravio svu zbrku koja je uslijedila oko ovih razgovora, te da je BLAŽOV dolazak sve riješio“.
 
NIKO MILJANIĆ: „Ističe da mu je drug VELJKO ZEKOVIĆ (jedan od sekretara CASNO – prim.a) jednom prilikom rekao da bi SAVO, ako ostane pri svome gledištu, mogao doći i pod sud. Traži da se izvjesni pojmovi raščiste i želi da zna ko i na koji način može biti stavljen pod sud. Smatra da je za to nadležan Prezidijum i da se sva pitanja pred njim rješavaju“. 
 
„Po pitanju punomoćja SAVU“, naglasio je dr NIKO MILJANIĆ, „Prezidijum je riješio da uputi SAVA u Katunsku nahiju. Nije mu poznato da je riješio da idu BLAŽO i JOVAN, a da je znao, on bi tu stvar sa BLAŽOM razjasnio i istakao što je, ranije, razgovarao sa SAVOM. Nije uopšte razgovarao sa SAVOM o sastanku sa KRSTOM POPOVIĆEM, niti je SAVO od njegove strane imao ikakvih instrukcija sem ono što su njih četvorica razgovarali prilikom dolaska MILANA RAKOČEVIĆA. Predlaže da se usvoji zahtjev ČELEBIĆA i da se predmet uputi na rješavanje maršalu TITU“.
 
BOŽO LJUMOVIĆ, potpredśednik CASNO-a i čelnik njegova odjeljenja za unutrašnje poslove:
„Ističe da smo se svi saglasili da SAVO pođe u Katunsku nahiju i da preko raznih ljudi, pomoću svoga autoriteta, politički djeluje“ i „govori o raznim ljudima iz Federalističke stranke sa kojima bi se moglo razgovarati i povlačiti razliku između njih i Krsta“. U nastavku, LJUMOVIĆ se „slaže da narod Katunske nahije prilazi nama, ali to ne zbog stava KRSTOVA već uslijed razvoja samih događaja. Misli da VICKOVIĆ nije imao nikakav tendencioni stav prema SAVU ČELEBIĆU, već neprijateljsko raspoloženje prema KRSTU POPOVIĆU. Smatra, takođe, da je ovđe, ukoliko se odnosi na razgovor sa KRSTOM, učinjena greška. Ne zna šta je predsjednik [NIKO MILJANIĆ – prim.a] razgovarao sa drugom ZEKOVIĆEM i smatra da nema mjesta suđenju SAVU po ovoj stvari, dok ga VELJKO, ili bilo ma ko drugi, za to ne bi ubijedio. Ne slaže se da se predmet upućuje maršalu TITU“.
 
ANDRIJA MUGOŠA, čelnik odjeljenja CASNO-a za šume i rude, kasnije vicepremijer i predśednik Skupštine Crne Gore, misli da „Krsto Popović nema uticaja u narodu“. Smatra „da SAVO nije smio sebe da dovede do toga položaja. On misli da su BLAŽO i JOVAN pravilno istupili pred narodom i stvari jasno postavili. Slaže se da nema mjesta suđenju SAVU ČELEBIĆU po ovoj stvari“:
 
SAVO ČELEBIĆ: „Ne slaže se da KRSTO POPOVIĆ nema uticaja na mase u Katunskoj nahiji, pa mu je rečeno da ide u narod, ali mu nije rečeno do kojih granica da se kreće u razgovoru. Navodi da je KRSTO bio pristao da prijeđe na našu stranu, ali da je od toga odustao kada se o njemu počelo govoriti kao o izdajniku. Htio je KRSTA sprovesti za Štab, ali nije mogao. Govori još neke stvari i naglašava da mu je onemogućeno dalje djelovanje na mase u onim krajevima. Traži ponovo da se predmet pošalje Nacionalnome komitetu, jer smatra da se, s obzirom na rok [ta aboliciju] od 15. septembra, koji je postavljen od strane maršala TITA za prijavljivanje pojedinaca u NOVJ, može sa svakim razgovarati“.
 
BLAŽO JOVANOVIĆ: „Ne slaže se sa time da naš stav prema KRSTU ide na štetu, već, naprotiv u korist narodne borbe. Govori, dalje, o stavu i radu KRSTA POPOVIĆA i naglašava da, ukoliko se tiče izjave koju je VELJKO ZEKOVIĆ rekao predsjedniku [NIKU MILJANIĆU], on smatra da to ZEKOVIĆ nije rekao tendenciozno, već da to zavisi od činjenica o ovome pitanju. Smatra da je pitanje prečišćeno i ne slaže se da se predmet šalje Nacionalnom komitetu. Na kraju, konstatuje da je SAVO učinio grešku u dobroj namjeri“.
 
VLADO LAZAREVIĆ, sekretar CASNO-a i čelnik njegova odjeljenja za ekonomsku obnovu:
„Drug SAVO ČELEBIĆ je učinio grešku. NAŠ STAV JE JASAN PREMA KRSTU POPOVIĆU I SVIM OSTALIM ZLOČINCIMA. NEMA MJESTA SUĐENJU. Prezidijum da stvar sam riješi i  da se ubuduće svaki član konsultuje u kojem pravcu i kako politički ima da djeluje, da se po ovome više ne diskutuje, već da se prijeđe na iduću tačku dnevnoga reda“.
 
BOŽO LJUMOVIĆ:
„Ističe da SAVO nije imao neke sentimentalnosti prema KRSTU POPOVIĆU, već da je imao nejasne pojmove o ovoj stvari. Govori o odlasku BLAŽOVU i JOVANOVU na teren, navodeći da se u hitnim slučajevima ne može sazivati Prezidijum, već da pojedini članovi u sporazumu sa nekolicinom prisutnih članova mogu ići na teren, kada to prilike zahtjevaju, s tim što će svaki član [Prezidijuma] snositi odgovornost za svoj rad“.
 
JOVAN ĆETKOVIĆ: „KRSTO POPOVIĆ je izigrao sastanak, s njim je zabranjen svaki kontakt. OVAJ SLUČAJ NE MOŽE BITI PREDMET SUDSKE RASPRAVE I DA GA NE TREBA SLATI NACIONALNOM KOMITETU“.
 
PREDŚEDNIK NIKO MILJANIĆ: „Smatra da predmet nije dobro proučen i riješen i misli da ga treba uputiti Nacionalnome komitetu. Navodi od ovoga predmeta ne može odstupiti i apeluje na sve da prijedlog prihvate“.
 
Ova śednica je prekinuta, a naredna zakazana za 10. oktobra 1944. god. Na toj śednici prihvaćen je prijedlog dr Miljanića da se pitanje Krsta Popovića odloži. Na sljedećoj śednici Predśedništva CASNO, održanoj 19. oktobra 1944. u Nikšiću, po prvoj tački dnevnoga reda je nastavljena rasprava o referatu Sava Čelebića.
 
Prihvaćen je prijedlog da se „pronađe zbliženje u rješavanju ovoga pitanja“, a da se to prepušti dr Miljaniću, Blažu Jovanoviću i Savu Čelebiću. Međutim, na sljedećoj śednici Predsjedništva CASNO 24. oktobra 1944. u Nikšiću, o Krstu Popoviću više nema nikakva pomena.
Komunisti su na taj način potvrdili svoje još iz 1918. i 1941. presude bez suđenja — smrt za Krsta Popovića...
 
6 krsto
7 krsto
8 krsto
 
 
(Nastavlja se)

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

strunjas

Cak i da je ovaj clanak samo teza a ne izuzetno dokumentovano autoru veliko HVALA

Labud Dabanović

Za mene su od 1918g. pa do danas-i četnici i partizani iz crnogorskog naroda ista sorta zlotvora knjaževine/kraljevine Crne Gore i crnogorskog naroda.Koliko crnogorski četnici i parizani imaju zasluga za današnje istrcano srpstvo (a istrcano je zato što je 500g. bilo prostrto za meračenje turskom podaništvu i u te vjekove-15 pasova/generacija-za svoju odbranu nije fišeka opaljeno čak ni glasa podizano) i jugoslovenstvo toliko su zlotvori svojeg crnogorskog naroda i države. Danas kad se pogleda unazad do 1918g. odma se može viđet da su za današnje domaće anticrnogorstvo i državu krivi oni preživjeli iz 1918-đedovi koji su pred javnošću i pred svojom đecom prečutali događaje 1918 i očevi koji nijesu do 1990g. to znali. Danas crnogorskim generacijama u obnovljenoj crnogorskoj državi je da ispravljmo što su nam đedovi i očevi prećutali-ako oćemo da ne brukamo i nepljujemo po prađedovma koji su nam pogibijom i glađu stvorili slobodarsko crnogorstvo i državu.

Tibljaš

Ovaj feljton je zaista neprocjenjivo vrijedan. Potpuno sam drugačiju predstavu o ulozi Krsta Popovića u Drugom svjetskom ratu.