Priredio: Vladimir Jovanović
„Дальнiй свiет — Китай многолюднiй” —— napisaće Njegoš 1834. godine („Пустиняк цетински”).
Za Kinu su naši preci koristili ruski naziv: - Kitaj. I u taj „daljnij” i „mnogoljudnij svijet”, početkom 20. vijeka, zaputila se grupa Crnogoraca.
Nakon poraza u Prvome kinesko-japanskom ratu (1894-1895), vlada u Pekingu, da bi na istoku zemlje ojačala odbrambene i privredne kapacitete, odobrila je kompanijama iz velikih sila koncesije za izgradnju velike mreže željeznica. Na zamašnim radovima je angažovana i radna snaga iz Evrope —— među njima i grupa Crnogoraca prethodno upošljenih u kolonijalnoj Siriji. O neobičnom njihovom događaju iz sredine 1905. godine, izvijestili su dopisom u „Glasu Crnogorca”.
Po prilici, naši sunarodnici radili su na jednoj od dionica pruge, između Kunminga u graničnoj provinciji Junan (Yúnnán) na jugozapadu Kine —— prema Hajfongu u Vijetnamu, ukupne dužine 855 km.
Radovi su potrajali od 1904. do 1910. godine. To je investicija Francuza: Chemins de Fer de L'Indo-Chine et du Yunnan (vidi mapu uz tekst).
Da su Crnogorci upravo u tom dijelu Kine bili pečalbari, upućuju i pomeni u napisu „Glasa Crnogorca”: vijetnamskoga grada Ljao kao (Lào Cai), kao i Tonkina - regiona na śeveru Vijetnama (graniči i sa Kinom)…
* * * * * * * * *
Crnogorci u Kitaju
U prošlu subotu dobili smo iz Kitaja pismo, koje potpisuje B. Kruška, a pisano je na Petrovdan ove godine. U pismu se u glavnom govori ovo:
- Još prošle godine priješlo je 26 Crnogoraca iz Sirije u Kitaj radi zarade. Oni rade na željezničkoj pruzi Ljao kao - Junan sein i svi su zdravo i dobro.
Na Petrov-dan, 29. juna t. g, okupili su se svi kod jednoga od njih, g. Mila Đuraševića, u njegovom stanu, da se malo po starom običaju provedu i provesele. Ovaj ih je bratski dočekao i obilato ugostio. Kiša je padala izvan kao iz kabla.
Kad su bili u najvećem veselju, vrata se otvoriše i uđe unutra nekakav čovjek sav mokar, sa bijelim šeširom, kakav sbično nose putnici kroz žarki pojas, i u kitajskim bijelim haljinama.
Nepoznati pogleda po sobi i ugleda gusle, koje su na zidu visile, pa poče da izdaje nekakve isprelamane nerazumljive zvukove i da pokazuje na gusle. Svi prisutni začudili su se toj pojavi i pitali ga raznim jezicima šta želi, ali sve uzaludno.
Baš u tome uđe iz pobočne sobe g-đa Milica, žena g. Đuraševića, koja se za taj dan obukla bila u crnogorsko odijelo.
Nepoznati, kad je ugleda, baci šešir i pohita k njoj, a iz džepa izvadi neku hartiju i pruži joj. To je bio crnogorski pasoš, iz koga se viđe, da je taj neznani gost Jovo Bakić iz Berislavaca iz Zete, koji je gluvo nijem od rođenja.
Čudnovato! — On je sam samcit putovao preko svijeh mora i okeana i dotakao japansku obalu; odatle je doplovio u Tonkin; a odatle je 900 kilometara prevalio pješice, dok je došao do Junan-seina i sretnim slučajem svoje zemljake našao. Oni su ga primili k sebi, našli mu rada, i on je bio sretan.
Pravo je rečeno: teško svuda svome bez svojega!
SvuđeCG
Vrh! :)