Ivanišević o svom đedu, oficiru Todoru Milovu Borozanu - zelenašu, ustaniku i komiti

Priredio: Novak ADŽIĆ

U završnom izlaganju, na promociji knjige o crnogorskom rodoljubu komandiru Todoru Milovu Borozanu, na Cetinju, 15. maja 2025. godine, njegov unuk, sin Todorove kćerke Velike - Miroslav Miško Ivanišević je saopštio, i to vrijedi pročitati i zapamiti, veoma važne činjenice i argumente.

Mirosav- Miško Ivanišević, rodjeni Cetinjanin i odani sin Crne Gore je rekao i obrazložio činjenice i to sljedeće, na promociji knjige o njegovom đedu, suverenisti oficiru Todoru Milovu Borozanu, zelenašu, ustaniku i komiti,  jednom od višedecenijskih najbližih saradnika, od početka do kraja, zelenaškog vođe suverenista crnogorskih generala Krsta Zrnova Popovića:

          Na promociji knjige akademika Šerba Rastodera i Novaka Adžića „Todor Milov Borozan (1881-1961)- MEMOARI – ŽIVOT I DJELO“, Miroslav Ivanišević je na Cetinju u besjedi kazao:

          “Uvaženi zvaničnici,

          Poštovani prijatelji,

          Dragi rođaci i kumovi,

Prije svega želim da Vas sve pozdravim i izrazim poštovanje i zahvalnost što ste našli vremena i raspoloženja da prisustvujete ovoj promociji.

Zahvaljujem se priređivačima ove knjige, uvaženim akademicima Šerbu Rastoderu i Novaku Adžiću koji su uložili i trud i emociju da uz memoarske spise Todora Borozana, još jednom ožive fragmente slavne istorije i borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Njihov doprinos osvjetljavanju ovog slavnog perioda zaslužuje beskrajnu zahvalnost i pamćenje Crne Gore.

Hvala Prijestonici Cetinje, posebno gradonačelniku Nikoli Đuraškoviću i njegovom timu, koji su ovim izdavačkim poduhvatom obogatili i inače prebogatu pisanu istoriju Cetinja i Cetinjana, ovog puta kroz životnu priču i stradanja još jednog nepokolebljivog i nepokornog crnogorskog patriote.

Ipak, posebnu zahvalnost dugujem svojoj ujni, dr Zagi Borozan, Todorovoj snahi, rođenoj Beograđanki sa sred Slavije koja je, nakon udaje za mog ujaka, dr Blaža Borozana Crnu Goru prigrlila i zavoljela kao svoju domovinu. I voli je još, u dubokoj starosti, u svojoj 97. godini života.

Ona je bila ta koja je pripremila, sistematizovala i na pisaćoj mašini prekucala spise i dokumentaciju svoga svekra Todora i na taj način sačuvala od zaborava dio istorije naše porodice. Ona i njen sin nijesu prisutni zbog očigledno opravdanih razloga, ali vam upućujem i njihove pozdrave i izraze zahvalnosti.

Inače, ja sam Miroslav Ivanišević, unuk Todorov i sin njegove kćerke Velike i Dušana Ivaniševića.

U maju 1961. godine, kada je đed Todor umro, ja sam bio šestogodišnji dječak, tako da su  moja vizuelna sjećanja na njega nekako daleka i fragmentarna.

Ipak, dobro se sjećam naočitog starca, sijede kose i brkova, uspravnog i gordog držanja, uvijek urednog u bijeloj košulji. I sjećam se neke blagosti u dodiru kada bi nas djecu, njegove unuke pomilovao po kosi, kao i topline koja je zračila iz njegovih očiju.

Sjećam se i crne pogrebne kočije koju su vukli konji i velike povorke koja ga je pratila na posljednje putovanje.

Kako smo rasli, rasla je i dječačka znatiželja za našeg đeda. Fotografije u uniformi, sa dugom bradom, za koju sam mnogo kasnije razumio da je to bila korotna brada, koju su neki Crnogorci u znak žalosti puštali za izgubljenom na prevaru otetom domovinom. Oficirska sablja na vidnom mjestu u ujakovom stanu, spominjanje nekih, tada za mene mističnih i čudnih izraza i toponima - egzil, Boldagason, Gaeta raspirivali su našu maštu.

Ali, već tada sam bio na putu da formiram svoju sliku o đedu, kao ratniku i borcu, koji nikad nije iznevjerio svoj ideal - slobodna, nezavisna i dostojanstvena Crna Gora.

No, kao što su priređivači primijetili da je u ovim memoarskim spisima možda mnogo više “prećutano” nego “kazano”, tako se i u našoj porodici više tihovalo nego kazivalo o njegovom životnom putu.

Ali i to što se kazivalo, bilo je dovoljno da shvatim da je đed Todor pripadao onoj grupi najdosljednijih i najnepokolebljivijih patriota u odbrani ideala slobodne i nezavisne Crne Gore.

Čak i onda kada je to bilo pogrešno i naivno, kao što su dešavanja u vezi Petrovdanskog sabora, kada su željeli da obnove državnost Crne Gore u nemogućim  uslovima, pod fašističkom okupacijom, vjerujući Italiji koja ih tada nije prvi put iznevjerila.

Onda sam shvatio da đed Todor nije imao ni penziju, gledajući kako se moja majka žrtvuje i brine, ne samo o meni, mom bratu i ocu, već i o svojoj majci, ocu, sestri i braći. Skoro sam saznao od jedne drage rođake da se i udala za mog oca nakon što je on prihvatio njen uslov, a to je da joj braća i njihovo školovanje i studiranje budu na prvom mjestu. Ništa čudno ni novo, to su crnogorske sestre.

Žestoku cijenu vjernosti idealima je plaćao Todor Borozan, paljenjem kuća, egzilom, nemaštinom, gubitkom članova porodice...

Njegova lična tragika je što su mu sin i kćerka tokom Drugog svjetskog rata stradali na suprotnim ideološkim stranama.

Sin Božo je poginuo na strani partizana, na Ozrenu 1943. godine, a kćerku Milevu su strijeljali partizani na Cetinju, u novembru 1944. godine. Za dvadesetogodišnju Milevu se čak i ne može reći da je bila ideološki svrstana, bila je opštinski činovnik kada su je za vrijeme oslobođenja Cetinja, u jednoj grupi sa još trinaestoro Cetinjana i Cetinjanki izveli na stratište bez suda i suđenje. Normalan um bi se zapitao što bi to, tako krupno, mogla zgriješiti dvadesetogodišnja djevojka da zasluži da bude izvedena pred streljački vod. Ali u smutnim, posebno ratnim vremenima nema puno prostora za zdravi razum i promišljanje.

Očigledno je da je bila jedna od žrtava tih nesrećnih par dana, uoči i za vrijeme oslobođenja, kada su krvnici i dželati, i sa jedne i sa druge suprotstavljene strane, mogli nekažnjeno ubijati, klati i strijeljati po Cetinju i to ne samo svoje ideološke neistomišljenike, dovoljno je bilo da ste se nekome lično zamjerili ili ste jednostavno bili nečiji sin ili kćerka. Strijeljanje civila bez suda i presude je ubistvo. To je zločin za koji niko nije odgovarao. Neko je taj zločin naredio, neko je pravio spiskove za strijeljanje, neko je te ljude izveo iz kuće i doveo pred puščane cijevi i neko je izvršio fizičku egzekuciju. I povrh svega, što se kaže, groba im se ne zna, sahranjivali su njih po nekoliko u jednom grobu, da se ne zna ko je u kome. Sjećam se da kad smo išli na groblje moja porodica je nosila cvijeće i polagala na šest grobova na Novom groblju, ispod velikih borova zato što nijesu znali u kojem grobu je njihova Mileva. Niko za osamdeset godina nije naložio ekshumaciju, nije se mogla izvršiti identifikacija stradalih, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog porodica da dostojanstveno i dostojno sahrane svoje bližnje.

I pored tih silnih stradanja i tragedija, priređivači su primijetili da kod Todora nije bilo ostrašćenosti, ni osvetništva. Vi možete protiv ideoloških neprijatelja da pronađete 101 razlog da ih napadnete. Todor je pronalazio onaj jedan da ne napadne, da izbjegne sukob kad god je to bilo moguće, da se ne bi prolivala bratska krv.

Čuvao je druge od sebe, što je vrhovni ideal čojstva i to ga, makar u mojim očima, čini velikim i neponovljivim.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Todoru je bilo suđeno i presuđeno za učešće na Petrovdanskom saboru, pa ga je nakon toga ta ista vlast rehabilitovala. Ali, ni sudska rehabilitacija nije bila dovoljna komunističkim vlastima da ostarjelom crnogorskom patrioti, pred kraj života vrati dostojanstvo, makar simbolično, kroz vraćanje penzije koju mu je svojevremeno dodijelila Kraljevina Jugoslavija, čiji je bio zakleti neprijatelj i koja ga je proganjala i sudila mu.

Tipičan primjer ambivalentnog odnosa komunista prema crnogorskim vrijedno-stima, na jednoj strani vraćaju Crnoj Gori dostojanstvo, a na drugoj strani u  njihovim kriterijumima nije bilo puno prostora za prave crnogorske, posebno cetinjske patriote. U to smo se mogli uvjeriti i 90-ih godina prošlog vijeka, sjetimo se proganjanja cetinjskih Liberala.

Naravno, Todor Borozan i njegova generacija nijesu dočekali obnovu crnogorske nezavisnosti. Nijesu je dočekala ni većina njegove djece, ni njihove generacije, ni mnogi koji su nezavisnu Crnu Goru nosili u srcu i koji su je željeli i sanjali.

Naša generacija je dočekala obnovu nezavisnosti Crne Gore.

Ja sam imao posebnu čast i privilegiju, da kao dio moje političke generacije i član tadašnje Vlade Crne Gore, aktivno učestvujem u referendumskom procesu i njegovom i unutrašnjem i međunarodnom aspektu.

Ni tada geopolitičke okolnosti i međunarodna politika nijesu bile naklonjene obnovi državnosti. Sjetimo se da postoji i Baskija, i Katalonija, i Irska, i Škotska, i Korzika i kavkaske republike, Palestina, Tibet i Tajvan i još mnogo teritorija i entiteta koji još uvijek priželjkuju svoju  nezavisnost i međunarodno priznanje.

Saveznici crnogorske nezavisnosti nijesu tada bili ni Amerika, ni Evropska unija, ni Rusija, ni Srbija, ni pola Crne Gore, kao ni pola političke partije koja se stavila na čelo tog procesa. Epilog je da su građani Crne Gore izglasali nezavisnost, a Međunarodna  zajednica je priznala i ratifikovala referendum. I to je istorijski momenat, za slavu i pamćenje.

Zbog toga mislim da je referendum 2006. godine svojevrsni fenomen i da istoričari i intelektualci, pisci i publicisti, novinari i kolumnisti imaju obavezu da ga dodatno objektivno i nezavisno sagledaju, bez pristrasnosti i ostrašćenosti, bilo sa koje, čije i kakve strane. Nekad pomislim da čak i najbolji sinovi i kćeri savremene, nezavisne Crne Gore na referendum gledaju zajedno sa nekim postreferendumskim greškama i devijacijama. Greške i devijacije će se ispraviti, ali Crnu Goru nikad ne smijemo da izgubimo.

Todor Borozan je svakako bio stradalnik zbog ideala koje smo mi danas u miru ostvarili, ali nije bio ni ostrašćen, niti osvetnik, ni prije sto i kusur godina, kada su mu dom bili Boldagason, Gaeta i šuma, ni prije 80 godina kada su mu strijeljali dijete, ni kada su ga nakon toga sa maloljetnom djecom ostavili bez prava na osnovnu egzistenciju, ni kada je preživljavao druga životna i porodična stradanja.

U knjizi koju danas promovišemo sadržana je, i to mislim samo donekle, njegova životna priča, priča vojnika i ratnika, priča o dosljednosti i nepokolebljivosti, ali i priča o strpljenju, toleranciji i uvažavanju koja nam je danas, možda i više nego ikada prije, neophodno potrebna”.