U odbrani NDH – ginu bivši Đurišićevi četnici

Priredio: Vladimir Jovanović

„Bio sam se našao u čudu, jer o njihovoj prisutnosti u Zagrebu i okolici nisam znao ništa. Oni su imali svoj Glavni stan u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinnjevcu, a njihove jedinice nalazile su se južno od Zagreba, po selima koje obuhvaćaju Odru i Sv. Klaru. Jedan drugi manji dio nalazio se na Kordunu u području Pisarovine”.

Ovako se o Crnogorskoj narodnoj vojsci (CNV) priśećao Branimir Vidmar, doratni bankarski činovnik u Slavonskome Brodu, od 1941. domobranski natporučnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Odra i Sveta Klara danas su četvrti u Novome Zagrebu; a Pisarovina je mjesto na Kordunu, oko 25 km od Zagreba - dio je Zagrebačke županije.

Nakon što je Titova Jugoslovenska armija uz pomoć sovjetske Crvene armije 13. aprila 1945. probila Sremski front, Vidmarova postrojba se povlačila ka Zagrebu. On je pozvan u Ministarstvo oružanih snaga NDH.

Ka prijestonici NDH nastavili da prodiru Titovi ešeloni: 1. armija generala Peka Dapčevića, 2. armija gen. Koče Popovića, 3. armija gen. Koste Nađa. 

Vidmar iz emigracije 1974. piše za „Hrvatski glas” („Od Zagreba do Salzburga”,19-38, Vinipeg- Kanada) —— da je „određen za pomoćnog časnika za vezu između Hrvatskih oružanih snaga i Crnogorske narodne vojske, kojom je zapovijedao general Agram [Boško], a politički vođa im je bio dr. Sekula Drljević sa svojim tajnikom Štedimlijom [Savić Marković]”.

Oko godinu ranije, dr Drljević se sa suprugom iz Zemuna, u kojem je imao doratnu advokatsku kancelariju, preselio u Zagreb. Sa statusom političkoga emigranta u NDH, on je u Zagrebu okupio grupu tamošnjih viđenijih Crnogoraca.

Održali 26. jula 1944. sastanak i - pozivajući se na Crnogorski sabor od 12. jula 1941. i „odluku o objavljivanju uspostave crnogorske države” - stvorili Državno vijeće, koje će, navedeno je, „rukovoditi borbom crnogorskoga naroda za ostvarenje uspostave crnogorske državne nezavisnosti”.

Uz dr Drljevića, članovi Državnoga vijeća: - advokat dr Savo Bašović, primarijus dr. Nastadin Zečević, ljekar dr. Filip Šoć, službenik Dušan Stojanović, novinar Krsto Brajović, publicista Savić Marković Štedimlija; sekretar inž. Duka Perović.

Državno vijeće je proširivalo svoj sastav. U Zagreb 12. novembra 1944. doputovao iz Berlina Dušan Krivokapić, rodom iz Nikšića, koji je od 1925. živio uglavnom u Belgiji, baveći se trgovinom. Prije emigriranja iz Crne Gore bio komita - borac Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost.

Krivokapić je putovao po cijeloj Evropi, zatim boravio u Egiptu, raznim mjestima u Americi. Na zahtjev vlade Kraljevine SHS uhapšen u Beču 1926. i bezuspješno je traženo njegovo izručenje. Po njemačkoj okupaciji Belgije, nastanio se u Berlinu - u kojem je imao poznanike na uticajnim funkcijama u Trećem Rajhu. Dr Drljević 18. novembra 1944. u pismenoj instrukciji Krivokapiću - koji je postao član Državnoga vijeća - piše:

- „Molim Vas uložite najveći trud, da ne ostane neprimjećeno od njemačkih političkih ljudi i pored njihovih velikih briga današnjice, da je crnogorska država ne samo zahtjev pravde, nego i preduslov za održanje ravnoteže na Balkanu i slobode na Jadranskom Moru. Nema uglednijega političara u Bugarskoj ni u Hrvatskoj, koji državnu slobodu Crne Gore ne smatra garancijom državne slobode tih zemalja. To važi u jednakoj mjeri i za Albaniju. Ni Grčka ni Rumunija nijesu nikada u istoriji bile hladne prema interesima Crne Gore”.

- „Dakle, pitanje crnogorsko nije samo stvar Crne Gore, nego i stvar daleko najvećega dijela balkanskih zemalja. Ne znati to, znači ostati stran interesima i željama Balkana. Uostalom već i samo činjenica, da crnogorska državnost — prvo pod imenom Duklje i Zete a zatim Crne Gore - postoji već 1000 godina dovoljno snažno upozoruje na političku i istorijsku nuždnost postojanja crnogorske države. - Neka Vam je Bog na pomoć!”

Liše diplomatskih, uz pomoć svojih njemačkih prijatelja Krivokapić je preduzeo korake i za organizovanje borbenih jedinica Crnogoraca. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu izdalo mu pasoš i omogućilo put u Zagreb avionom, a sa hrvatske strane data mu je potrebna viza za dolazak u NDH i povratak.

Dušan Krivokapić je u Sarajevu, vjerovatno i u Doboju, nastupajući ispred dr Drljevića i Državnoga vijeća, inicijalni pregovarač s Dušanom Arsovićem i drugim oficirima Pavla Đurišića oko izdvajanja jedinicâ Komande Crne Gore, Boke i Staroga Rasa iz četničkih redova Dragoljuba Čiča-Draže Mihailovića - i stvaranja CNV.

Komande i jedinice CNV, ustrojene od najvećega broja Đurišićevih četnika u Staroj Gradiški oko 10. aprila 1945, raspoređene su nakon toga u više mjesta i garnizona u Zagrebu i okolini.

Evo izvoda iz emigrantskih zapisa natporučnika Branimira Vidmara o njegovim aktivnostima - u svojstvu jednoga od časnika za vezu sa CNV:

- „Zapovjednik te hrvatsko-crnogorske misije bio je general Rolf, a ja sam mu bio određen za pomoćnika, dok smo domobranskog natporučnika Brnčića uzeli za pobočnika”.

- „General Rolf i ja bili smo se dogovorno sastali sljedećeg dana u 11 sati dopodne pred zgradom Hrvatskog doma, a zatim pošli na dogovore sa crnogorskim zapovjednim generalom Agramom i Sekulom Drljevićem”.

- „Ti dogovori odnosili su se isključivo na prehranu i regularno opskrbljivanje Crnogorske narodne vojske po Ministarstvu hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu. Njihove potrebe bile su tada spomenute u glavnim crtama, dok je meni stavljeno u dužnost, da sljedećega dana odem u terenski Štab Crnogoraca u Odri i Sv. Klari, gdje ću dobiti brojčana stanja njihovih potreba”.

- „Radilo se, uglavnome, o dnevnom snabdijevanju kruhom iz zagrebačkih vojnih pekara, a zatim o cipelama i vojnoj odjeći, što su imali dobiti iz hrvatskih vojnih skladišta. Znam da smo se i smijali kad je došlo pitanje vojničkih kapa, jer mi smo im predložili da bi bilo uputno da oni ne inzistiraju na nošenju ‘šajkače’ iz razumljivih razloga, a, pokraj toga, i zbog možebitnih nesporazuma i zabuna na samome terenu. Sporazumno smo dogovorili, da će se za njih izraditi kape koje neće po obliku povrijediti ni jednu stranu. Odluku za konačni model odložismo za dan-dva”.

- „Ja sam imao dužnost da se sljedećega jutra javim u Zapovjedništvo vojnog redarstva, gdje mi je dodijeljen auto i vozač, a također su mi izručena dva sanduka cigareta uz nekoliko boca stare šljivovice, čime sam imao počastiti crnogorski časnički zbor, a ostatak im ostaviti na dar. Otišli smo oko 9 sati ujutro, a vratili se natrag u Zagreb poslije podne”.

- „Došavši do prvoga mjesta i primijetivši veće grupe crnogorskih vojnika, usporili smo vožnju u traženju njihova zapovjedništva. Crnogorci, koji su većinom ležali po ledini ispred seljačkih kuća, bili su oštro uprli oči u auto, vjerojatno iz znatiželje, jer je na njemu pisalo ‘Ministarstvo oružanih snaga’. Konačno se zaustavismo kod poveće grupe. Ljudi su izgledali samilosno: izmršavjeli, neošišani, neobrijani, osim toga poderani i zamazani, a od sunca opaljena lica još su pogoršavala njihov izgled”.

- „Jednog razgovorljivijeg zatražim da me pobede do njihovog ‘Štaba’, to jest do Zapovjedništva. Nekoliko kuća dalje, uđosmo u dvorište, gdje me on ostavi čekati dok dozove ‘dežurnog oficira’ (službujućeg časnika). Kad se taj pojavio pozdravi me sa ‘spremni’. Začuđeno me pogleda, oči mu se još više otvoriše, te najednom - kao izbezumljen - usklikne: - Ma, bre, ‘Žicare’, jesi li to ti? I ja se istodobno nasmijem i uzvratim: - A jesi li to ti, Risto? Stisnusmo si desnice”…

Vidmar i „od Kolašina u Crnoj Gori” Risto služili 1936/37. obavezni vojni rok u 24. četi škole rezervnih pješadijskih oficira u Sarajevu, „kasarni ‘Jajce’, iznad rijeke Miljacke”. Objašnjava Vidmar da je svirao za bataljonski orkestar - tamburaš, otuda i nadimak.

- „Poručnik Risto (ili natporučnik po hrvatskom) uvede me u kuću i ponudi sjesti dok on u nekoliko minuta prikupi ostale časnike. Svi posjedasmo oko dugačkoga stola u predsoblju seljačke”.

- „Dok sam ja predavao pismo njihova ‘štaba’ iz Zagreba, podijelio im darove, dotle se Risto već pobrinuo za rakijske čašice, pa smo vodili razgovor pijuckajući šljivovicu. Za to vrijeme su i njihovi časnici prikupili podatke o brojnom stanju i potrebama, a što sam ja pribilježio u svoju tiskanicu. Po završenoj misiji, vratio sam se popodne natrag u Zagreb generalu Rolfu, a on je po tome dalje postupio”.

- „Po povratku u Zagreb, pristupili smo odmah i organiziranju ove ‘nove vojne ustanove’, te dogovorili narudžbu pečata i pisaćeg pribora”...

U svojstvu vrhovnoga komandanta, dr Sekula Drljević, između ostaloga, 28. aprila 1945. u Zagrebu pripadnicima CNV na svečanosti uručio novi barjak: trobojnicu crveno-crno-zelenu - o tom i drugim događajima kroz dokumente smo podrobno izvijestili u prethodujućim nastavcima ovoga serijala, dostupni su preko donjega linka.

* * * * * * * * *

U arhivskoj dokumentaciji o bivšim Đurišićevim četnicima u sastavu CNV i ovaj je letak:

CRNOGORSKO KOLO.

— Vječna naša Crna Goro - Tvoj Lovćen je car Jadrana - Kâ seljaka tvojih djela - Kad su čija opjevana?

— Volimo vas, brda tvrda - I stravične vaše klance - Koji nikad ne poznaše - Sramotnoga ropstva lance.

— Lovćen nam je oltar sveti - Vazda smo mu vjerni bili - U njega smo vjerovali - I njime se ponosili.

— Otkada je Badnje Veče - Našu vjeru očistilo - Među nama seljacima - Nevjernika nije bilo.

— Dok lovćenskoj našoj misli - Naša sloga daje Krila - Biće gorda, biće slavna - Domovina naša mila.

— Slobode će čuvar biti - Naša brda, naše gore - Dokle zemlju sunce grije - I dokle se ljudi bore.

— Rijeka će naših vali - Uskačući u dva mora - Okeanu glas nositi - Da je vječna Crna Gora.

- SEKULA DRLJEVIĆ

(Izvor: B. Kovačević, „Od Vezirovog do Zidanog mosta - tragična sudbina crnogorskih četnika u završnoj fazi rata: 1944-1945”, Podgorica, 1993, 197)

* * * * * * * * *

Bivši Đurišićev četnik, Radojica Backović, seljak iz okoline Nikšića koji je u Staroj Gradiški potpisavši zakletvu postavljen za intendanta u 2. Brigade „Bajo Pivljanin”, jednoj od ukupno tri u sastavu CNV — priśećao se, takođe iz emigracije (na stranicama „Glasnika SIKD Njegoš”, Čikago, 1966, XVII), da je njegova jedinica iz S. Gradiške dislocirana za vojarnu Velika Gorica kod Zagreba.

- „Svakoj brigadi bio je dodat po jedan pratilac na celom putu kroz Hrvatsku. Mi smo dobili nekog Dušana Stojanovića, u uniformi ustaškog satnika, a to bi bio rang našeg kapetana”.

- „Pričao nam da ga je rat zatekao na studijama u Zagrebu. Tu se pridružio Sekuli Drljeviću, i s njim do kraja ostao. Mi smo ga se klonili zbog te priče, a i zbog ustaške uniforme. On nam je objašnjavao da je to jedini put, kako bi mogao pomoći i sebi i svojima. - Ovo je samo forme radi da bih se lakše sporazumeo s hrvatskom vojskom - reče mi jednom prilikom. Čim bi pokazao svoju legitimaciju, koju mi nismo videli, sva bi se vrata ispred njega širom otvarala”.

- „Kad smo na putu ka Velikoj Gorici došli do Maksimira, ispred Zagreba, tu nas zadržaše, jer se bez specijalnog odobrenja ne može proći kroz ustašku tvrđavu. Sa intendanturom sam bio zaostao iza svoje brigade, te sam zato i tražio otvaranje puta kroz grad”.

- „Tu smo ostali ceo dan i noć. A sutradan je stiglo i ‘visoko’ odobrenje, kada smo već padali na nogama. Sastojalo se u džakovima nekakvih kapica, koje su trebale da budu crnogorske, kako bi zamenili šajkače. Jer Zagreb šajkače nije hteo da vidi, a mi nismo hteli da budemo gologlavi”.

- „Veliki broj ranjenika i bolesnika bili su sa mnom. I tu se rodi nov problem. Traže da se svako mora skinuti s konja, i peške nastaviti put, sporednim ulicama Zagreba. Na kraju, skinuo se svako ko je mogao, ali veliki broj bio je bespomoćan, te su oni ostali na samarima ili sedlima. U Velikoj Gorici stigao sam svoju ‘brigadu’, ni živ ni mrtav”…

Još jedan bivši Đurišićev četnik, Mihailo P. Minić, nevoljno pa ipak opisuje u emigrantskoj knjizi „Rasute kosti” (Detroit, 1965) dane neposredno poslije ustrojavanja CNV — kada su iz S. Gradiške dislocirane brigade, tifusari i ranjenici iz tamošnje bolnice, a s njima i zbjeg s civilima iz Crne Gore, uglavnom rodbine Đurišićevih četnika, iz selâ okolnih Okučanima u kojima su nakon Lijevče polja od strane vlasti NDH bili smješteni.

- „Po prijemu oružja prihvaćeni su izašli iz grada tvrđave i pošli u sastav određenih brigada, koje su bile u pokretu”.

- „Sekule Drljević šalje Boška Agrama, Vukosava Drljevića, Krivokapića i ostale njihove saradnike u sastav ‘operativnih snaga’, koje su se zadržavale na teritoriji selâ nedaleko od železničke stanice Okučani”.

- „Dana 21. aprila 1945. godine, bila je naređena priprema za pokret svim jedinicama, koje su boravile na teritoriji nedaleko od železničke stanice Okučani. Istoga dana posle podne oko 5 časova naređen je pokret u pravcu Jasenovca, desnom obalom reke Sava”.

- „Kada smo stigli u Novsku u rasvit zore 22. aprila, nebo se obuklo gustim i crnim oblacima, nošeni hladnim severnim vetrom. Iza toga počela je da pada jaka i hladna kiša. Sve kuće i druge prostorije varošice Novska zauzele su bile hrvatske izbeglice sa teritorije Bosne i Slavonije, koje su bežale prema Zagrebu. Naše jedinice produžile su putovanje u pravcu Banovih Jaruga”.

- „Gazimo vodu i blato celim drumom. Stigli smo u B. Jaruge oko pola dana. Kiša je neprekidno padala do jedan sat posle podne. U okolini B. Jaruga naređen je odmor. Posle odmora oko tri sata posle podne produžili smo put preko brda Ilovo u pravcu varošice Kupina. Preživeli tifusari koračali su krotko, ispružena vrata kao vratilo, na kojima stoji glava sa upalim očima u očnoj duplji. Oni su ličili na mrtvački kostur, sa razlikom, što su obučeni u dotrajalo i pocepano odelo”.

- „Nastupa noć 22. aprila 1945. godine, a kolone prolaze sela jedno za drugim. Već je pola noći i stalno se putuje. Pojednici iznemogli od gladi i napornog puta. Bolesni i ranjeni malaksali od bolova i umora. Radi njih mnoge jedinice zadržavaju se pored puta. Usled toga isprekidana je veza cele kolone. Mnoge jedinice prolaze sa nadom da nađu podesnije mesto za odmor. Dolazimo do predgrađa varošice Kupine, gde smo se zadržali radi odmora i pribiranja. Već je dva sata posle pola noći. Sve leži i odmara se na otvorenom polju. Radi bezbednosti pri snadbevanju sa hranom, svaka jedinica zadržavala se u mestu, da bi se sa hranom snadbela”.

- „Teškoća je bila u pogledu plaćanja hrane, jer hrvatski narod nije hteo da prima njihov sopstveni novac zvani Kuna. Oni su predviđali da Pavelićeva ustaška Hrvatska propade i sa njom i sopstveni novac Kuna, te nisu hteli da ih primaju za hranu”.

- „Osvitom dana 23. aprila sve je bilo spremno za pokret. Moralo se putovati rano, zbog opasnosti od bombardovanja iz aviona. Svakoga dana od 8 časova, talasima su avioni nadletali iznad naše kolone i mitraljirali po nekoliko časova. U rasvit zore prešli smo kroz varošicu Kupine. Jedinice prelaze varošicu grupom za grupom”.

- „Od Kupine putujemo prema naselju Voloderu. Kod Volodera stigli smo pre podne. Tu se odmaramo do 3 sata posle podne. U toku putovanja od Kupine do Volodera nekoliko puta mitraljirali su avioni našu kolonu, a oko 2 časa posle podne dve eskadrile bombardera bombardovali su okolinu Volodera, gde su bile naše jedinice radi odmora”.

- „Posle bombardovanja naređen je pokret u pravcu Popovače. Prolazimo preko lepih i bogatih sela sa plodnim poljima. Kuće lepe i građene od dobrog materijala. Okolo kuća bašče i voćnanjci sa raznim vrstama voća. U brdima plodni vinogradi sa lepim vilama”.

- „Noć između 23. i 24. aprila 1945 godine. Nastupom noći kolona naših jedinica produžila je putovanje; i oko pola noći prošli smo kroz jedno selo, gde je bio smeštaj slepih devojaka predratne Jugoslavije. Pošto smo razminuli ovo naselje, mnogi su posedali pored puta radi odmora. Većina je produžila prema Ivanić Gradu. Ispred zore stigli smo do predgrađa Ivanić Grada, gde je naređen odmor radi pribiranja”.

- „U rasvit zore dana 24. aprila pošli smo u neke šume sa istočne strane Ivanić Grada, gde smo ostali radi odmora i pribiranja do 26. aprila 1945. godine da bi zaturili trag avionima, koji su nas stalno pratili”.

- „Sovjetske i partizanske snage nadirale su od B. Jaruga i sa severa preko Koprivnice i Vinkovaca. Sovjeti su stigli do Belovara. Hrvatske snage, koje su odstupale prema Zagrebu, mislile su da će njihove divizije dati otpor u okolini Zagreba i bitku sa Sovjetima i partizanima dobiti”.

- „Dana 26. aprila posle podne, zbog nadiranja Sovjeta, naređen je pokret našim jedinicama prema Ivanić Koštaru. Prelazeći naselje Ivanić Koštar, neprimetno se prikradala noć između 26. i 27. aprila 1945. godine. Noć je bila tiha, više vedra nego oblačna. Oblaci u grupama prelaze od severa na jug blago i neprimetno. Časovi aprilske noći prolaze neopaženo. U jedno doba noći izdano je naređenje da se krećemo ubrzanim maršom bez odmora”.

- „Srelo nas je veliko selo, gde je železnički čvor razvođa prugâ, Belovar - Koprivnica i drugim delom prema Beogradu. U tom selu ostali smo do dva sata posle podne dana 29. aprila, radi odmora i pribiranja jedinica. Uzalud smo očekivali mnoge, koji su zbog umora i iznemoglosti seli pokraj puta i zaspali i nikada se više nisu probudili. U 2 sata posle podne, naređen je pokret prema Dugom Selu”.

- „Dolaskom do na dva kilometra do Dugog Sela, sve jedinice zadržale su se radi novog rasporeda za pokret. Izbegli narod krenuo je prema selu Dubrave i Lupoglav, koja se sela nalaze sa severne strane Dugoga Sela. U Dugo Selo bila je smeštena bolnica tifusara i ranjenika. U Dugo Selo došla je i jedinica odvojenih od naroda oficira i intelektualaca i jedan deo garde za njihovo obezbeđenje”.

- „Borbene jedinice, koje su formirane u tri brigade, pošle su: jedna brigada za Belovar, druga brigada prema Karlovcu, a treća brigada raspoređena i ostala u okolini Kupinca. Pred noć, rečenog dana, sve je krenulo na određena mesta prema rasporedu”.

- „Posle zadržavanja od tri dana u selu Dubrave i Lupoglav, jedinice izbeglog naroda po naređenju odlaze preko Božjakovine u pravcu Bjelovara. Pokret je izvršen noću 29. i 30. aprila, a u rasvit zore stigli u sela Vrbovac, Božinci i druga okolna naselja, gde se po rasporedu ostalo do 4. maja 1945 godine. U toku putovanja prema Vrbovcu izbeglički narod naših snaga, sretao je ogromne mase hrvatskog naroda, koji je bežao od Belovara i drugih mesta prema Zagrebu, ispred nadiranja sovjetskih trupa”…

„U vreme iznetih događaja, nacionalne snage Crne Gore i Boke, nalaze se u okolini Zagreba, razdvojene na četiri mesta, udaljeni jedni od drugih više od pedeset kilometa” - veli Minić - „izdajnici su, uz pomoć Juda, završili pokolj Pavla sa grupom intelektualnog i vojnog vođstva snaga Crne Gore, Boke i dela Hercegovine u Jasenovcu i Zagrebu”.

Minić tvrdi —— vojvoda i njegove glavešine pobijeni po dogovoru Ante Pavelića i Draže Mihailovića, tj. njegovih emisara gen. Svetomira Đukića, komandanta četničkoga Sremskoga korpusa, dr Ranka Brašića i ostalih koji su s poglavnikom NDH imali u Zagrebu tri sastanka: 17, 18. i 22. aprila 1945. godine. Uz Pavelića, nazočio i gen. Vjekoslav aka Maks Luburić.

O tim sastancima u emigraciji pisali akteri, Pavelić, Brašić; a gen. Đukić 1955. u spisu naslovljenom „Iz šume u emigraciju - Dražine poruke Paveliću" objavljenom u Argentini na stranicama „Srpske zore”.

„Posle zločina, misija sa đeneralom Đukićem i advokatom Brašićem, napušta Zagreb sa Pavelićem i odlaze ‘iz šume u emigraciju’, potpuno zadovoljni u izvođenju svoje misije u Zagrebu” - veli Minić o čiča Dražinim emisarima, i dodaje:

„Oni nikada ne mogu oprati mrlje krvi sa prljava lica, koja je prosuta njihovim saučešćem u zločinima sa Pavelićem i Sekulom Drljevićem, ubistvom junaka Pavla i grupe njegovih saradnika”.

I gen. Luburić - on je na naslovnoj fotografiji uz ovaj tekst - raspisao se u svojim emigrantskim danima, između ostaloga da je, citiramo —— „vodio pregovore sa Srbima generala Mihailovića, generala Nedića (Državna Straža) i onih od ZBORA (Ljotićevci), Macedoncima Vanče Mihajlova, Albancima šefa države Fašhredija, i Slovencima generala Rupnika i biskupa Rožmana; te kontakte nismo vodili zato, jer bi htjeli, nego jer su ih nametnuli zakoni geopolitike i geostrategije”.

U „Drini”, novinama koje je Luburić izdavao - u Madridu, Frankovoj Španiji, tamo bio azilant (do 1969, kad mu je presudila Titova UDB-a) —— koliko nam je poznato on ne pominje da išta zna o končini Đurišića i glavešina. Luburić je vjerovatni autor članka u „Drini” iz 1955. u kojem se o svršetku četničkoga kraha 7. aprila 1945. u Lijevče polju - kako smo citirali u nekom od prethodnih nastavaka serijala - navodi:

- „Već je noć i već smo smatrali, da je taj vajni ‘vojvoda’ među mrtvima, ili se spasio preko Vrbasa. Tada čujemo galamu i pojavljuje se trijumfalno jedna grupa iz novačkih [regrutskih, prim] bojna - vode ‘vojvodu’ Pavla Đurišića, kojega su izvukli izpod nekih kola, gdje je čekao da zanoći i da izbjegne iz obruča”.

- „Stražari ga uvijek čuvaju, da ga ne bi posebno Crnogorci ubili. Razjareni četnici pljuju po ‘vojvodi’”.

Međutim, Luburić, koji po očevoj liniji ima crnogorsko porijeklo iz Drobnjaka - pisao 1965. i o ulozi koju su bivši Đurišićevi četnici, preustrojeni u brigade CNV, dobili krajem aprila 1945. u pripremama odbrane Zagreba, glavnoga grada NDH, od nastupajućih Titovih armija; taj Luburićev članak citira istoričar dr Bogdan Krizman u knjizi „Ante Pavelić i ustaše” (Zagreb, IV, 1986, 50-52).

Na tzv. Zvonimiroj liniji oko Zagreba, koja se od Karlovca protezala prema Dugome Selu, Vrbovcu, Križevcima, Koprivnici i zaključno prema Dravi, tu sa spojem na položaje njemačke vojske — trebala je biti posljednja odbrambena linija NDH.

Luburić, koji je u to vrijeme zapovjednik 2. sbora (zbora) HOS, o tome:

- „Ja sam - sa snagama obranbenih sdrugova i meni dodjeljenih dijelova hrvatske mornarice, koji su još bili preostali, te dvije divizije HOS-a i snage Sekule Drljevića (CRNOGORSKA VOJSKA) - čuvao prilaze Zagrebu s juga i istoka”.

Od ne-hrvatski jedinica - liše eks Đurišićevih četnika - pod svojom komandom Luburić navodi: „legija SKENDERBEG, koja je bila sastavljena od bjegunaca iz sâme Albanije i onih, koji su bili u raznim njemačkim postrojbama. Imali smo i malu legiju HUNGARIA od dijela izbjeglica iz Mađarske, dijela domaćih Mađara iz Bačke radi prelaza admirala Horthya na stranu Rusa”.

Predočava Luburić i sljedeće:

- „Na kraju imali smo i razgovore sa predstavnicima Ravnogorskog Pokreta generala Draže Mihailovića, o čemu smo već pisali. Nisu mogli izuzetak činiti ni predstavnici Slovenske Oružane Snage gen. Rupnika, pa je stigao u Zagreb sin istoga, puk. Rupnik, biskup Rožman i s njima poznati zagrebački prohrvatski orijentirani ugledni Slovenac Horvat”, etc.

To nas opet dovodi do natporučnika, pomoćnog časnika za vezu između HOS i CNV, Branimira Vidmara, koji se priśećao:

„Oko 4. svibnja [1945] saznajemo —— da jedan bataljun Crnogoraca vodi tešku borbu s partizanima kod Pisarovine na Kordunu, kao i da su imali veće gubitke”...

(Nastavlja se)