Priredio: V.J.
Iduće godine navršiće se šest decenija od svečanoga otvaranja Spomenika junacima Mojkovačke bitke s početka 1916. tj. krajem 1915. godine po starome kalendaru. Socijalistička Republika Crna Gora znala je da vrjednuje ovu posljednju epopeju Crnogorske kraljevske vojske — čija je manevarska grupacija, nazvana Sandžačka, ispostaviće se, zalud podnijela žrtvu za „braću” koja su bježala iz Srbije, e da bi oko dvije i po godine docnije isti opet banuli u Crnu Goru tada kao zlomisleći okupatori.
SR Crna Gora znala da vrjednuje posljednju epopeju Crnogorske kraljevske vojske — u Mojkovcu 30. oktobra 1966. otkriven SPOMENIK JUNACIMA MOJKOVAČKE BITKE. Foto: Mondo Crna Gora
U Mojkovcu je 30. oktobra 1966. otkriven Spomenik junacima Mojkovačke bitke. Svečanosti prisustvovali sekretar Centralnoga komiteta Saveza komunista Crne Gore Đorđije-Đoko Pajković, predśednik Skupštine Crne Gore Andrija Mugoša, predśednik Izvršnoga vijeća (Vlade) Crne Gore Veselin Đuranović, te lični Titov izaslanik Đuro Pucar. Takođe i Vasilija Vukotić-Vrbica, „šćerka komandanta Janka Vukotića, koja je bila najmlađi ordonans Crnogorske vojske u Mojkovačkoj bici”.
„Prisutno je bilo preko 200 preživjelih učesnika ove bitke i preko 3.000 građana”, čitamo u ondašnjoj štampi. „Veoma je impresivno djelovala grupa starih ratnika s ordenjem na grudima iz nekoliko ratova, među kojima ima barjaktarâ i ordonansâ Janka Vukotića” — a „poslije otkrivanja spomenika otvorena je izložba zastava i oružja iz Mojkovačke bitke”.
Spomenik na Mojkovcu djelo crnogorskoga vajara DRAGOLJUBA-DRAGA ĐUROVIĆA, projekat izveo crnogorski arhitekta Mirko Đukić
Autor spomenika na Mojkovcu je crnogorski vajar Dragoljub-Drago Đurović, projekat izveo crnogorski arhitekta Mirko Đukić.
Spomenik je podignut povrh brežuljka iznad desne obale Tare. Nekada, bila je tu u blizini turska karaula. Na temelju paragrafa ugovora Berlinskoga kongresa iz 1878, rijeka je između Otomanske carevine i Knjaževine/Kraljevine Crne Gore jednim dijelom bila granica, koja se južnije od sadašnjeg spomenika, nekih kilometar uzvodno Tarom nastavljala i otolen „prelazila” Taru, produžavala od njene desne obale istočno, padinama Bjelasice...
Zapravo, postoje tri Mojkovačke bitke: - iz 1912, prva borbena operacija Crnogorske vojske u tkz. balkanskim ratovima: kada je oslobođen Mojkovac; - druga, iz 1916, najpoznatija; - i treća, iz prve polovine 1944. kada su crnogorske partizanske snage na Mojkovcu porazile koaliciju Njemaca, Đurišićevih četnika i jedinica Milana Nedića u njihovoj namjeri da „ujedine Srbiju i Crnu Goru”.
Nekada, blizu sadašnjeg Spomenika junacima Mojkovačke bitke, bila turska karaula: Tara je, na temelju paragrafa ugovora Berlinskoga kongresa iz 1878, između Otomanske carevine i Knjaževine/Kraljevine Crne Gore jednim dijelom bila granica
Krajem ljeta 1966. godine u produkciji TV Titograd, urednik dr Radoslav Rotković (1928-2013), autor značajnih djela iz crnogorske istorije, 1990-ih skupštinski poslanik Liberalnoga saveza — snimio je dokumentarni film „Mojkovačka bitka” u kojem su zabilježene izjave nekih od starina, učesnika bitke iz 1916. godine.
I Božo Bulatović (1927-2009), crnogorski književnik, novinar i prevodilac, rodom iz Mojkovca, bio je dio ekipe koja je snimala ovaj filma — o čemu je u ondašnjoj štampi publikovao interesantan članak…
* * *
VATRA ISPOD PEPELA
Piše: Božo Bulatović
Kolašin - Mojkovac, ovih dana.
Stiže iz Titograda, iz tamošnje televizije, ekipa dokumentarnog filma, televizijske reportaže.
Kao klatno velikog časovnika, lećela je kolima od Kolašina do Mojkovca, nekoliko dana.
Tri različne kamere. Najsavršeniji — magnetofon. Sprave za mjerenje svjetlosti i određivanje eksponaže. Akumulatori. I drugo.
Tri Mojkovačke bitke: - iz 1912, prva borbena operacija Crnogorske vojske u tkz. balkanskim ratovima: kada je oslobođen Mojkovac; - druga, iz 1916, najpoznatija; - i treća, iz prve polovine 1944. kada su crnogorske partizanske snage na Mojkovcu porazile koaliciju Njemaca, Đurišićevih četnika i jedinica Milana Nedića u njihovoj namjeri da „ujedine Srbiju i Crnu Goru”
— Mi smo, stričane, došli da snimamo jedan film, znaš, za televiziju, to je ona kutija sa koje ljudi govore... O Mojkovačkoj bici, znate... A vi ste, rekli su nam, učestvovali u njoj. Vi se zovete (reditelj vadi spisak), da... Milun Đukić, je li tako. E, fino, da nam vi kažete kako je to bilo.
Prisustvovao sam snimanju, pomagao snimatelju i reditelju da obave posao.
Milun Đukić, Tadiša Šćepanović, Jovan Radojević, Milisav Radević — svi preko devedeset godina. Šćepanović jednim okom već gleda završetak ne ljudskog, već kalendarskog vijeka: devedeset i devet snjegova je viđeo!
Nekadanji dječaci, učesnici Mojkovačke bitke, sada su premašili sedamdeset godina: Ilija Šćepanović, Ilija Topović, Jakša Vlahović.
Sve su to moje komšije, ja ih poznajem, ali im se moram predstaviti po ocu — a, u nekim slučajevima, i po đedu. Pomalo su ljuti na mene što me ne poznaju, što sam utekao iz mrčava u velegradske prašume.
Snimanje, makar i televizijske reportaže, sadrži sve elemente filmadžijskog svijeta, načina ophođenja, svu tehniku koja je primjenjena i kod „Oklopnjače Potjomkin” i kod „Ben Hura”; postaviš glumca, u ovom slučaju starog ratnika, uz neki plot ili mu daš neke grabulje u ruke, prineseš mu spravu za mjerenje svjetlosti, naučiš ga kako i šta da kaže, i onda: sad!
Krajem ljeta 1966. u produkciji TV Titograd, urednik dr RADOSLAV ROTKOVIĆ, autor značajnih djela iz crnogorske istorije, 1990-ih skupštinski poslanik Liberalnog saveza — snimio dokumentarni film „Mojkovačka bitka”
Čovjek počne da priča, ali nestašno sunce, sa razvođa ljeta i jeseni, zađe za poluoblak i svjetlosni uslovi su već drugačiji.
— Stop! Stričane, sačekaj malo, dok sunce izađe iza oblaka!
Ovo su posljednji ratnici posljednjih triju ratova, i ovo je možda posljednji njihov izlazak pred filmske i televizijske kamere.
Čulom, brđanskog vuka, starac shvata o čemu se radi, o kojoj je bici riječ.
Bila je i simpatična i smiješna njihova poslušnost kada su im snimatelji i reditelj provlačili gajtan, na čijem se vrhu nalazi mikrofon, ispod koporana ili džamadana, s leđa, pa preko ramena, do usahlih grudi.
Taj mikrofon, sa glavom kao u zmije, leži na starčevim grudima i snima svaki šum. Međutim, stari ratnik vidi da smo mi podaleko od njega (teleobjektiv ga, pak, drži u krupnom planu), i on počinje da viče da bi nam doturio ono što priča.
— Kako je bilo, stričane?
— Bilo je to teško, krv je lila potocima, snijeg bio do pojasa, top jedan sa Cera tuče, drugi sa Laništa, Kornuga ostao sa osam ljudi od osam hiljada, te je sam sebe ustrijelio u Lepencu, i eno mu tamo grob...
Sve široki, epski, deseterački potezi — niđe detelja. Starci smatraju detalje i pojedinosti nevažnim, skoro sramotnim u priči o velkoj bici.
BOŽO BULATOVIĆ: „Sve su to moje komšije, ja ih poznajem, ali im se moram predstaviti po ocu — a, u nekim slučajevima, i po đedu. Pomalo su ljuti na mene što me ne poznaju, što sam utekao iz mrčava u velegradske prašume”. Foto: osvrt.me
Sprijeda, odakle cilja kamera, kao dvocijevka (nišani ratnika između povija), ne vidi se onaj gajtan od mikrofona, ali sa strane to viri iza starčevih leđa.
Neki su pričali poizdalje, citirali pjesme (jedini vjerodostojni za njih dokaz i podatak), nastavljali da kazuju i pošto bi kamera stala i magnetofon bio isključen.
Neki su govorili o balkanskom ratu, neki o 1944. godini kada je na istom mjestu, kao i 1915, odigrana velika Mojkovačka bitka kojom je spriječeno „ujedinjenje” „Nedićeve Srbije” i „Stanišićeve Crne Gore”.
Pošto se snimanje završi i bljesne na suncu šljivova bistrina iz reda prvotoka, pitali bi starci:
— Oprosti, sine, a čemu to i šta je sve ovo?
I tada bi pali prvi detalji: žene donosile hranu kroz smetove, puščani zatvarači se mrzli, mitraljezi radili na vodeno hlađenje. Crnogorska vojska je imala domaću robu, a rusko oružje, sine moj! Naše smo sahranili s proljeća, a njihove neke zakopasmo, a neki satrunuše đe padoše.
Bez filmadžijskih, obaveznih lula, bez sekretarica i prekrštenih ženskih nogu u portabl- śeđeljkama, bez šminke i maksfaktora, bez reflektora, neđe oko plota, stoga sijena, u šljivama, na drvenim tronošcima, odvijalo se ovo posljednje snimanje sa posljednjim ratnicima koji odlaze.
— Hvala, stričane, budi zdrav!
Modra brda, na kojima se odigrala bitka, nadlijeće avion sa linije Beograd - Titograd, u njedrima im buši mašina tunel za buduću prugu ka moru, starac ostaje na mjestu đe je snimao svoju rolu, zagledan u sprave, u kamere, u magnetofone.
I u prošlost.
* * *
Skraćena verzija „Mojkovačke bitke” Radoslava Rotkovića na linku ispod...
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR