Temeljna knjiga jezičke montenegristike

(Adnan Čirgić, Dijalektolozi i crnogorski jezik, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2020)

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Knjiga Adnana Čirgića Dijalektolozi i crnogorski jezik pripada najužem krugu literature koja utemeljuje modernu jezičku montenegristiku. Ta je knjiga ogledni primjer monografije kakve su montenegristici nasušno potrebne.

Diskurs humanističkih nauka u Crnoj Gori već vijek i po opterećen je snažnim kolonijalnim konceptom. Kao rezultat dobro osmišljene i institucionalno fundirane hegemonijske humanistike temeljni konstituenti crnogorskoga identiteta već stoljeće i po razmatrani su iz rakursa srpske nacionalne ideologije. Tako se o najznačajnijem istorijskom izvoru za srednjovjekovnu crnogorsku istoriju, Ljetopisu Popa Dukljanina, pisalo kao o klerikalnoj izmišljotini; crnogorski kasnosrednjovjekovni vladari Balšići i Crnojevići tretirani su kao oblasni gospodari; sintagma „crnogorski narod“ u etnologiji zamijenjena je terminom „plemena Stare Crne Gore, Brda i Hercegovine“; između prve, Njegoševe, i druge, Živkovićeve, Istorije crnogorskoga naroda nataložilo se ravno 150 godina tokom kojih se znalo samo za genitivne Istorije Crne Gore; crnogorska književnost tretirana je kao regionalni fenomen, izgubljen u naslovima poput Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske i sl.

Snaga kolonijalnoga diskursa u nauci najizrazitija je bila možda baš u lingvistici. Nakon što je Bečkim, a potom sistematskije i Novosadskim književnim dogovorom nametnut zajednički, vještački srpskohrvatski jezik, nastao kao rezultat potrebe jezičke homogenizacije jugoslovenskoga državnog projekta, legitimitet je stekao i nenaučni, izvedeni termin „srpskohrvatski govori“. U okviru tih govora, a sakriven iza različitih dijalektoloških određenja od sredine XIX vijeka, proučavan je i crnogorski jezik. Paradoks tih izučavanja ležao je u činjenici da je crnogorski jezik njima temeljno opisan, ali je njegov habitus zarobljen brojnim kvazinaučnim nominacijama i vještačkim segmentiranjem na dvije cjeline, obično nazivane istočnohercegovačkim i zetskim/zetsko-lovćenskim/zetsko-sjeničkim i sl. govorima. Napadno uočljiva činjenica da se u tim nominacijama izbjegavao pridjev crnogorski nije promakla ni velikome slavističkome autoritetu Josipu Hammu, koji je takve tendencije sredinom 80-ih godina XX vijeka nazvao ostacima predratne malograđanštine!

No uprkos Hammovu upozorenju i sve snažnijim glasovima dijela crnogorskih naučnih i kulturnih stvaralaca koji od kraja 60-ih godina XX vijeka istupaju s pozicija promotera samosvojnoga crnogorskog nacionalnoga i kulturnoga identiteta, tradicionalističke jezičke koncepcije do dana današnjega imaće snažno uporište u crnogorskim naučnim i obrazovnim institucijama. Najočitiji primjeri svakako su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Filozofski i Filološki fakultet u Nikšiću. Mitologema o čvrstoj granici koja „govore Crne Gore“ dijeli na dva dijela, pri čemu se neizostavno naglašava da se ti govori ne poklapaju s crnogorskim granicama, i dalje se reprodukuje na katedrama Filološkoga fakulteta, uprkos činjenici da su rezultati istraživanja generacija dijalektologa koji su uglavnom djelovali u okviru serbistike pokazali upravo suprotno stanje, nudeći, zapravo, sliku ujednačenosti crnogorskih govora do nivoa koji ne poznaje nijedan jezik u okruženju, na što je u Crnoj Gori prvi skrenuo pažnju osnivač savremene montenegristike Vojislav P. Nikčević. Upravo su knjigama Adnana Čirgića Dijalektologija crnogorskoga jezika i Dijalektolozi i crnogorski jezik ta saznanja prvi put u nas sistematizovana i sagledana iznutra, lišena tradicionalističkoga, vanjskoga političko-ideološkog balasta.

Markantno obilježje palanke je nepraštanje uspjeha i slijepa mržnja prema svemu što iskorači iz normirane prośečnosti. Autor knjige Dijalektolozi i crnogorski jezik stoga je konsenzualno jedna od najomraženijih ličnosti u klerofašističkim krugovima, u klanu čuvara tradicionalističke lingvistike i među predstavnicima crnogorskoga medijskog blata. Na bljuvotine kojima ga već više od decenije obasipaju akademskim rječnikom ne može se odgovoriti. Stoga o autoru ove knjige ne treba pisati ni prigodno ni pohvalno, već faktografski.

No prije toga osvrnućemo se kratko na jedan primjer domaće zle pameti. Naime, krugu oblajavača Adnana Čirgića tu nedavno priključilo se i jedno fejsbuk strašilo, zapošljeno na FCJK, sipajući drvlje i kamenje u nastojanju da Čirgića i lično i profesionalno diskredituje. Ime mu neću ni ovaj put spomenuti jer nije riječ o individui vrijednoj pažnje, već o Slučaju. Slučaju za kojega mogu posvjedočiti da mu je Čirgić u nekoliko životnih prilika pomogao: kad je najuren s jednog privatnog univerziteta, pa zapošljen na FCJK, potom kad je s dva univerziteta i od dva mentora odbijena njegova prijava disertacije, pa je uz Čirgićevu pomoć iz trećega puta doktorirao, najposlije i kad je na osnovu izvještaja, koji je potpisao Čirgić, izabran u zvanje, i tako redom... I kad su stizale anonimne prijave s njegovim objavljenim mizoginim stavovima i neprimjerenim sadržajima upućenim studentkinjama i kad je kao anonimni recenzent iz jednoga neobjavljenog udžbenika čiji je jedan od autora njegova koleginica s FCJK lapio, bez pitanja, dozvole i srama, cijela dva pasusa objavivši ih pod svojim imenom u novinskoj kolumni, Čirgić i potpisnik ovih redova su se trudili da mu pomognu kroz prijateljski razgovor i u nadi da će Slučaj jednom izrasti u čeljade.

No, uprkos tome što je na FCJK imao sve uslove da se ostvari kao stručnjak, pa i da objavi svoj magistarski i doktorski rad koje su zasad viđeli samo daktilografi, članovi komisije i tete iz studentske službe, naš je Slučaj pokazao da mu nije potrebna pomoć doktora filoloških nauka, već stručnjaka iz jedne druge oblasti koji bi se dobro oznojio da utefteri sve pripadajuće mu dijagnoze, počev od narcisoidnoga poremećaja ličnosti pa dalje. Umjesto da se ostvari kao stručnjak, naš se Slučaj ostvario kao glasoviti fejsbuk onanist. Na fejsbuku zanoći i osvane, dijeleći s ostatkom svijeta sav jad i čemer što se u njemu nataložio svih ovih decenija, pozivajući na revolucionarnu pravdu, ruku pod ruku s onima koji su ga 90-ih šamarali po tivatskim parkovima jer se nije umio s tri prsta prekrstiti.

Imao je, kažem, priliku da se kao stručnjak ostvari jer malo ko je kao on iščitao lingvističke literature, pokazalo se uzaman, jer između procesa čitanja i upamćivanja pročitanoga i procesa razumijevanja i analize diže se kanjon što razdvaja vječite dobre đake-bubalice od stručnjaka. Slučajeva tanušna bibliografija, sačinjena od tekstova pretežno objavljenih u časopisu Lingua Montenegrina, koji uređuje Čirgić, bez objavljene knjige uprkos tome što je debelo zagazio u petu deceniju života, i (samo)uvjerenje da su njegovi fejsbuk izbljuvci naučno vredniji od nečijih knjiga, ilustracija su njegova tužnog stanja samoobmane.

E taj se naš Slučaj ovih dana na fejsbuku hvali kako je, recimo, cijelih 25 godina od pojave Zanine pjesme „Modrice“ uspio da razumije smisao stiha „Od modrica tvojih plava sam ja“. Dodajući uz to svoje epohalno otkriće usklik za neprosvijećeni puk koji nije proveo 25 godina tolkujući Zanine lake stihove: „Razmišljajte malo, jadni ne bili, uočavajte i objašnjavajte pojave oko sebe, e vi od bravljega života nema sreće.“ Baš kao i ovo otkriće djeluju njegove dijareične opservacije o Pravopisu crnogorskoga jezika, kojem danas, 12 godina od njegova objavljivanja, nalazi tušta i tma mana. Pravopis je tu, razumije se, samo povod da svoju bolesnu mržnju prema Čirgiću podijeli s onim po njegovu mišljenju njemu intelektualno podređenim pukom o kojem toliko piše u svojim fejsbuk bljuckanjima.

Obrušiće se tako on na rješenja iz Pravopisa crnogorskoga jezika identična onima iz Pravopisa srpskohrvatskoga jezika, proglašavajući ih ogledalom Čirgićeva neznanja, a istovremeno dokazujući naučnu relevantnost i zasnovanost Pravopisa srpskohrvatskog jezika. Neku jezičku pojavu o kojoj u nauci ne postoji saglasnost proglasiće baš onakvom kako je nije opisao Čirgić, jer ako je za Čirgića mlijeko bijelo, za našega Slučaja ono neizostavno mora postati crno. Pri svemu tome, taj je isti Slučaj prije nešto više od dvije godine potpisao kandidaturu Adnana Čirgića za Trinaestojulsku nagradu, a da ne spominjemo da je na tome istom fejsbuku grčevito branio „Adnanov“ Pravopis, za koji je prije neki dan „priznao“ da ga nikad ranije nije čitao. No, bolest je svačija, a ovoj smo ovđe dali taman toliko prostora da ilustruje vakat kad su Držićevi „ljudi nahvao“ iz literarne vizije priješli u crnogorsku svakodnevicu.

Adnan Čirgić autor je ili koautor 19 knjiga iz oblasti montenegristike, među kojima i prvih oficijelnih priručnika kao što su Pravopis crnogorskoga jezika, Gramatika crnogorskoga jezika i Akcenatski savjetnik crnogorskoga jezika. Iz domena dijalektologije objavio je prerađenu doktorsku disertaciju Govor podgoričkih muslimana (sinhrona i dijahrona perspektiva), knjige Rječnik govora podgoričkih muslimana, Rječnik njeguškoga govora, Dijalektologiju crnogorskoga jezika i Dijelaktologe i crnogorski jezik, a dijalektoloških radova ima i u njegovim studijskim knjigama Jezički neprebol i Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, među kojima je osobito važan rad „Klasifikacija crnogorskih govora“. Bio je uključen u izradu prvih programa za nastavni predmet Crnogorski jezik i književnost, jedan je od autora prvih udžbenika crnogorskoga jezika za sva 4 razreda gimnazije i recenzent udžbenika crnogorskoga jezika za osnovne škole. Uredio je stotinjak knjiga iz domena nauke o jeziku i nauke o književnosti, priredio desetak izdanja i objavio, u Crnoj Gori i inostranstvu, preko 200 naučnih i stručnih radova iz oblasti montenegristike. Jedan je od autora koji su pisali jedinice za Enciklopediju slovenskih jezika i lingvistika. Prijevod Dijalektologije crnogorskoga jezika ovih dana biće objavljen u SAD-u, u izdanju prestižne izdavačke kuće Lexington Books. Izlagao je na tridesetak naučnih skupova u Crnoj Gori i regionu i učestvovao u organizaciji dvadesetak simpozija i okruglih stolova. Osnivač je i glavni i odgovorni urednik jedinoga međunarodnog filološkoga časopisa u Crnoj Gori Lingua Montenegrina, a član je uredništva uglednoga filološkoga časopisa Zadarska smotra. Bio je jedan od osnivača i direktor prve specijalizovane naučnoistraživačke institucije iz oblasti montenegristike, Instituta za crnogorski jezik i književnost. Prvi je dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Član je Matice crnogorske i Crnogorskoga PEN centra.

Knjigom Dijalektolozi i crnogorski jezik Čirgić se, nakon niza normativnih priručnika i udžbenika, vratio svojoj izvornoj jezikoslovnoj oblasti – dijalektologiji. Ta je monografija suma proučavanja crnogorskih govora i osnova iz koje je iznikla prva Dijalektologija crnogorskoga jezika čiji je autor upravo Čirgić. Sabirajući rasute i kvantitativno, pa i kvalitativno neujednačene priloge o crnogorskome jeziku u rasponu od prvih bilježaka Vuka Stefanovića Karadžića 30-ih godina XIX vijeka do našega doba, autor se našao pred metodološkom nedoumicom kako da razvrsta građu i taj problem uspješno riješio tako što je nakon kratkoga, sintetičkoga uvodnog poglavlja „Kratak pregled proučavanja crnogorskih govora“ čitaocima ponudio portrete 32 najznačajnija proučavaoca crnogorskoga jezika.

A među autorima koje je Čirgić obradio ima i samoukih autoriteta, poput Karadžića, i seoskih učitelja, etnologa, istoričara, ali ponajviše školovanih lingvista. Za period do 30-ih godina XX vijeka, s izuzetkom Toma Brajkovića, riječ je o lingvistima koji su iz drugih slovenskih sredina stizali u Crnu Goru i ostavili tragove o pojedinim osobinama crnogorskih govora ili, kao što je slučaj s Milanom Rešetarom ili Mječeslavom Maleckim, o širim govornim područjima, dok se tridesetih godina XX vijeka formira prvi talas dijalektologa rođenih u Crnoj Gori, ostvarenih u drugim sredinama ali posvećenih izučavanju crnogorskih govora. Knjigom Dijalektolozi i crnogorski jezik Čirgić je, kroz analizu dijalektološkoga rada 32 najznačajnija autora crnogorske dijalektologije, meritorno odgovorio na pitanje zašto se crnogorski govori ubrajaju u najizučenije u slovenskome svijetu.

Osim što je primijenio interpretativnu metodu u izlaganju rezultata dijalektološkoga ispitivanja crnogorskoga jezika, Čirgić je te rezultate podvrgao i kritičkoj prosudbi, ukazujući na elemente ideoloških nanosa i nenaučnih pristupa, prije svega imenovanju i klasifikaciji crnogorskih govora, otvarajući prostor da se dragocjena građa koja se tiče opisa crnogorskih govora, a koja je nastajala uglavnom u okvirima serbistike ili serbokroatistike, oslobođena tereta ideoloških projekcija, danas tretira kao temeljni segment jezičke montenegristike. Ta je građa, u knjizi akribično kritički analizirana, uostalom, i najbolja potvrda teze o kompaktnosti crnogorskih govora i baza iz koje mogu nastati novi, uporedni monografski opisi crnogorskih govora. Ubrzani procesi urbanizacije i uticaj školstva, međutim, danas ne idu na ruku proučavanju onih jezičkih karakteristika koji su se kroz vjekove oblikovali u pojedinim oblastima, pa je građa prikupljena tokom prvih 150 godina proučavanja crnogorskih govora utoliko dragocjenija. Paradoks je, međutim, da danas kad u Crnoj Gori postoji nekoliko jezikoslovnih katedri pa i specijalističke naučnoistraživačke institucije, nema stručnoga kadra koji bi se pozabavio terenskim istraživanjima. U tom smislu Adnan Čirgić danas predstavlja izuzetak među crnogorskim dijalektolozima jer niko s toliko posvećenosti i ozbiljnosti nije pristupio kompleksnoj problematici klasifikacije i opisa crnogorskih govora.

Nema sumnje da je Čirgić u tom domenu dostojan nasljednik plejade vrsnih crnogorskih i južnoslovenskih dijalektologa koji su osobito u drugoj polovini XX stoljeća svojim dijalektološkim radovima doprinijeli da crnogorski govori postanu prepoznatljivi kao najizučeniji u slavističkome svijetu. No, njegova pozicija u jezičkoj montenegristici  nadilazi okvire dostojnoga nasljednika, budući da je njegov rad na sistematizaciji i kritičkoj valorizaciji saznanja iz domena crnogorske dijalektologije pomjerio granice saznanja o tome fenomenu, a dodaju li se tome i njegov standardološki rad te knjige posvećene crnogorskoj usmenoj književnosti i tradicijskoj kulturi, izvjesno je da mu pripada čelno mjesto u savremenoj crnogorskoj filologiji.