Piše: Jovan Nikolaidis
Istorija je na Balkanu najveći kanibal ljudskom rodu. Nauka čijim lavirintima tetura ledena glad antropofagije. Što ona zabilježi i ostavi u naslijeđe čovjeku, nalik je paučini spletenoj od čelične žice, ta mreža puna je sasušene krvi, mrki trag stradanja čovjeka čovjekom.
Istorijo, hajde, iznova se pripremi da opišeš ljudsku bijedu i glupost, beznađe i zlo, da lišeš rane i gutaš vojske sirotih, ubogih! Dvije su pravice: božja i tvoja. Sadašnji događaji tebi su valjana tema - samo sačekaj da se narodna krvosmutnja okonča. Znaš da svi osvajači, kad krenu tumaranja, staze ne biraju - tvoje je da samo to ljudsko posrtanje, kad mine vrijeme, temeljito rasporediš-objasniš. Za sporedne sudbine vojnika tih hordi nije ti zadaća data, jer ti slaviš pobjede, gubitnici su, ako ih iole pomeneš - mizanscen pobjedi; nehajno se osvrneš na dokumente koji pravednost palih pečate, a srčana si kad samouvjereno dokumentuješ put majmuna od primata do čudovišta.
Prosudbe nakon oslobođenja Crne Gore i njenih žitelja od fašizma, nakon užasa koji su počinjeni od 1941-1945, analiza tog doba, bezbrojne i široke rasprave o društvu od 1944. do ranih šezdesetih, osobito one o padu građanske klase i narastanju nove radničko-seljačke, socijalističke, istorija šaroliko dokumentuje. Tim manirom vođena, ona gore pomenutu konstataciju pisca o njenoj metodologiji kanibalizma, povrđuje. Hvastila se istorija da rečeno vrijeme, jednako besosjećajno i detaljno opiše, objasni i vrednuje.
Podnjivivši time svoju bliznakinju - paralelnu istoriju. Vječna je to svađa dvije sestre po zabludama. I danas su obje oholi zastupnici i pokrovitelji događaja, i dalje nezajažljivi žderači ljudskih sudbina. Samo da se završi - znaćeš ti kako ćeš, Istorijo! Dva lica opšte ljudske nesreće: jednoj pobjednici, drugoj pripadaju poraženi - zablude pobijeđenih i rezimiranja poraženih, uz stalne dopune i prenake.
Konačna istina o dogođenom i doživljenom ostavljena je književnosti, da ih ona tumači. Umjetnost traži sredinu, hoće da bude nadzornik dvosmjernom putu istorije, a da ne pobrka “strane u konfliktu”.
Ostaje pitanje: ako je motiv istorije-kanibala da proždire ljudsko meso i kosti, da li ona, dok komada sudbine ljudskog roda, to radi zbog svoje neutažive taštine akademske zanesenosti, zbog preuzimanja snage duha onih koje je postavila iza svojih katedri da sude? Istorija jeste svojevrsna nauka sa nekrofilskim svojstvima u ispoljavanju: sve živo učas pretvara u neživo, staro razara radi uspostave novog, ali jednako - ne jenjava njena sklonost da bude nauka o površnosti. Ne trpi istorija mir, najaktivnija je kad završe nemiri - tada na komot počne da radi, puna ambicije sladi se sa netom palim žrtvama, nesretnicima na koje je obratila pažnju. Njeno je sve vrijeme: vrtuljak poraza i pobjeda, pobjeda i poraza.
Istorija je gomila ljudskog smeća na kome istorici prebiraju i sortiraju vrijeme i događaje. Ostalo se baca na đubrišta zaborava. Kad bi bilo drugačije nego što metodologija istorije sprovodi, ljudi bi ono što se stvarno desilo učas našli na odbačenoj gomili, očistili i oprali bisere sa bunjišta. Sušta istina dogođenog izvan je istorijske selekcije. Toga se dohvaćaju pisci da o dogođenom kažu svoj sud. Istoriju, dakle, pišu pobjednici, za poražene je ostala literature, da ih tješi.
Od perioda do perioda, od obrade do analize, istorija komada vrijeme i ljudske sudbine u njemu. Oblivena krvlju, sa rijeke proticanja na polja nauke prostire ona svoj bestijarij. Da bi pokoljenju poslala svoje zaključke o životu i smrti, sebi svojstvenom bezdušnošću. Njena uloga kao nauke počiva na pretragama materijala iz nedovršene prošlosti. Za sadašnjost ona ne posjeduje naklonost, zadaća joj je da tek u budućnosti iznova ispisuje traktat o ljudskoj nesreći. Je li to cilj nauke?
Istorija je puna vlage i polumraka, u toj jami bezdanjoj propuha nema. Samo krici iz dubine tame pristižu. Istoričari ne znaju, neće da znaju ili ne razumiju, da se na Balkanu ništa ne dovršava. Usud, kazna za ovaj mistični prostor Evrope, daje se olako istoričarima da njime pune svoje doktorate. Istorija je i u Crnoj Gori odgovorna što svoje analize o prohujalom vremenu iznosi paralelno - dijabolična je.
Pro et contra. Srednji put pripada književnosti.
(Odlomak iz romana u pripremi TIŠINA KIŠE)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR