Dodjela nagrada Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara održana je u subotu, 13. Marta , u okviru HTV-ove emisije "Posebni dodaci", a - reditelj Veljko Bulajić dobitnik je počasnog Zlatnog Oktavijana za životni doprinos filmskoj umjetnosti.
Kako se ističe u obrazloženju, u ovom krajevima i u svijetu Bulajevićev ugled traje zbog njegovih filmskih ratnih spektakala
"Njegovi autorski uvijek angažovani filmovi i slikom i riječju ostaju najbolji, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše istorije ", dodaje se u obrazloženju.
Rođen 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, reditelj crnogorskog porijekla , najstariji je živi svjedok istorije hrvatske kinematografije, "stariji od svoje kinematografije skoro dvadeset godina", u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, u njenim pionirskim danima.
Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te sa 18 godina, 1946. došao u Zagreb, gdje živi i danas.
"Taj agilni 93-godišnjak, čiji je "Bijeg do mora", njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslovensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno učestvovao , a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njenim vodećim filmskim svjedokom", napominje se.
Punih 13 godina proveo je kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendista na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu U oluji) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova, a 1959. zabljesnuo je prvim svojim dugometražnim igranim filmom "Vlak bez voznog reda".
Kritičari smatraju kako je s jedne strane, upravo Bulajić, ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva "Slavica" i Marjanovićeva "Zastava", nego za "sovjetsku" strukturu Popovićeva "Živjeće ovaj narod", inovira tu, u svojoj jezgru, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi, reprezentanti klasa, postaju simbolički nosioci, a izlaganje se transformiše u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti.
Primjer za to su partizanski spektakli "Kozara" (1962), za Oskara nominovana "Bitka na Neretvi" (1969), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i "Veliki transport" (1983).
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR