Ova zemlja više ne postoji. Ali prije nego što su se pojavile linije ekonomskih i etničkih grešaka i podjela, Jugoslavija je prešla granicu između istoka i zapada te na neko vrijeme postala uspješan socijalistički eksperiment s otvorenim društvom i živahnim kulturnim životom.
Jugoslavenska disko, post-pank i elektronska muzika napredovala je sedamdesetih i osamdesetih godina, ali je uglavnom bila zaboravljena sve do nedavnih napora hobističkih arhivista i specijalnih izdavačkih kuća, piše The Guardian.
Počelo je opsesivno kopanje po ovom zaboravljenom kutku popa, ponovnim izdavanjem nosača zvuka (poput kompilacije Pop Not Pop, koju je objavila izdavačka kuća Light in the Attic) ili objavama na Jutjubu, na kojem kanali s "Jugo" muzikom imaju stotine hiljada pregleda.
Ova je muzika stigla čak i do Kendrika Lamara kada je producent 9th Wonder iskoristio pjesmu Ostavi trag jugoslavenske grupe Septembar iz 1976. godine za Lamarovu pesmu Duckworth.
Sve je počelo u sportskoj dvorani u Novom Beogradu. Promoter i DJ Boban Petrović otvorio je klub 1967. godine radi osiguranja mira, odnosno "bratstva i jedinstva", što je bio slogan ove balkanske države predvođene maršalom Titom, antifašističkim partizanom koji je bio predsjednik Jugoslavije od 1953. do svoje smrti 1980. Petrović je bio među prvima koji su fank, bugi i disko donijeli među jugoslovenske mase.
Početkom osamdesetih, neizvjesnost u vazduhu izazvala je nešto drugo - Novi talas ili Novi val - jugoslavenski nju vejv s post-pank i eksperimentalnom elektronskom muzikom, podstaknut sličnim zvukovima u Britaniji.
Niz novih bendova, poput Haustora i Boe iz Zagreba, Električnog orgazma i Idola iz Beograda i Videosexa iz Ljubljane, izazvao je skromnu pažnju u međunarodnom muzičkom svetu. Elektronska muzika isprva je bila "potpuno andergraund", ističu vlasnici Discoma, s umjetnicima koji traže nove mogućnosti izražavanja. Nedostatak opreme - u Beogradu je postojao samo jedan Roland TR-808 - naterao je muzičare na kreativnost.
U međuvremenu, u Skoplju u Makedoniji, još jedna od rijetkih 808-ica u Jugoslaviji bila je u posjedu Kirila Džajkovskog, koji je osnovao Bastion s pjevačicom Anom Kostovskom, tekstopiscem Milčom Mančevskim i Ljubomirom Stojsavljevićem na basu. Grupa je potrajala kratko vrijeme, ali njen se uticaj snažno osjetio.
Još u srednjoj školi i uz pomoć svojih roditelja Kiril Džajkovski, koji je danas poznati elektronski muzičar koji se vratio iz Australije i sada živi u Skoplju, nabavio je jedan sintisajzer, jednu ritam-mašinu i jedan kasetofon s četiri trake. "To je sve s čime sam mogao da radim. Ali to su bili klasični primerci opreme, imao sam 808-icu i sintesajzer Jupiter-4 Roland. Nisam imao sekvencer pa se sve snimalo uživo na traci", kaže Džajkovski i nastavlja"Ljudi se lako zabune, Jugoslavija nikad nije bila dio Istočnog bloka. U kreativnom smislu, to je bilo zaista lijepo razdoblje. Moja sjećanja na to vrijeme ne kvari politika ili slično."
Za razliku od SSSR-ovog često restriktivnog pristupa kulturi, vlasti u Jugoslaviji uglavnom su ostavljale svoje muzičare na miru. Kad se cenzura ipak događala, bila je suptilnija, smatra Petrović, koji se prisjeća kako su nakon jednog njegovog komentara u kojem je prozvao nacionalnu vladu zbog zagađenja njegove pjesme misteriozno nestale s radija. "Nosimo nostalgiju za svim što je Jugoslavija predstavljala, ne samo za muzikom"
Ova vrsta represije pojačaće se s nadolazećim sukobom. Pažnja svijeta usmjerena je na Jugoslaviju 1991. godine, kada je započeo najbrutalniji evropski ratni sukob nakon Drugog svjetskog rata. Tokom gotovo jedne decenije komšije su se okrenule jedni protiv drugih, a izraz "etničko čišćenje" prvi put je ušao u engleski leksikon.
Osim trenutnog ponovnog otkrića popa iz doba Jugoslavije, ostala su i lijepa sećanja na staru ujedinjenu državu u celini, koja je prema riječima muzičara s kojima je The Guardian razgovarao zaista živjela svoj moto mira, bratstva i jedinstva.
Petrović kaže da je životni standard bio toliko dobar da je svojim američkim prijateljima govorio kako se kalifornijski način života koji uzdižu Beach Boys prije mogao pronaći u Jugoslaviji. Jevtić dodaje: "Mama mi je bila iz Hrvatske, tata iz Srbije, ali nikad se nismo tako identifikovali. Prilično je teško za sve nas koji smo odrasli u Jugoslaviji i koji smo se osjećali zaista slobodnim da prihvatimo da više ne postoji. Nosimo nostalgiju za svim što je Jugoslavija predstavljala, ne samo za muzikom."
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR