Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis
(u čast Hristovom uskrsnuću)
Pisac noćas, uznemiren kraj prozora vidi, čuje. Bješe stiglo doba ledenih kiša, teških kao olovo, dugih kao ramazanska teravija. Poduha koju je nanosila razmahana tramontana navukla je iza Talijanske kule guste slojeve istrule lažine. Talasi brijegovima nalik lome ograđe bašti sirotinjskih težaka. U zalivu ključa kao iz lonca, komešanje i lom: stigli morskim strujama iz nabujale Bojane plutaju iščupana debla, oko njih slijepljene krpetine i pjena od iscurele nafte ko zna iz kojih tankera. Vjetar slapovima kiše šiba stabla maslinjaka sa ivica mèđā, čuje se prasak slomljenih grana. Nad zalivom se kovitla maglina vodene prašine. Na granama bez lišća njišu se suvi pocrnjeli narovi, gnjiju neubrani agrumi. Zadnji grozdovi zadrimke sa listara bez lišća padaju na ledno tle. Jauk i kevtanje prestrašenih šakala ne daju seljanima da usnu. Mahnitost mora nemilice trga ograđa, ruši staje od sklepanih dasaka, nemoćno riču magarci privezani ularom za alke što su usađene u kamenjar. Sve što je još živo uviđa početke opšte propasti. Po zemlji pala stud, pokrio grȁd svu uvalu. Sa Mavrijoana se do svjetionika bila razvukla crna prijetnja oblaka, stoji bedem pao sa nebesa kao da je hadrijanov zid, dok je ključanje nad olovnom vodom zaliva bilo teško i za gledanje, kamoli za plovidbu: talasi su već pokidali konope, iz mula pobacali stare barke po čestaru, vjetar sagnjile mreže sapleo o oštre grane narova i drača. Duboka je, teška je valdinoška noć. Iz tmine šmirkaju iza malih prozora strašljivi signali sa lumina. Stazom do svjetionika poguren trči Mićo Tomov. Ulazi u ledenu sobu, otresa vodu sa mokrog gunja, vidi Arhipa Domijana koji kunja pokriven koporanom. Budi ga. Došlo je vrijeme da ispriča ono što je davno trebao. Usplahiren je, ova nevjera prirode nalikuje opštoj katastrofi, neukroćen strah silio ga je da dođe, hoće prijatelju sve da kaže, svoju bojazan podijeli s pobratimom. Mićo Tomov život bez Meri Davidove više ne može da zamisli. (Došla je kao na prepad u moj život. Znadi: bez nje ću se utuliti.) Nije mu dosad kazivao njenu prošlost - sad neka ga sasluša.
***
Arhip Domijan se te olujne noći uselio u moje snove - imao je štošta da mi prošapće. (Ko ne vjeruje da se u snovima doznaju važne stvari u životima ljudi, taj život osjetio nije; živio je takav kao suvo stablo u pustinji kamenoj u koga su udahnuli malo kretnji, nedovoljno razuma, a mnoštvo suludih namjera, nepromišljenih odluka. Čovjek, ako iz snova ne otme dio svojih nemira, nije valjan ni za stvarnost. I smrt se lakše podnese ako stigne u snovido vrijeme) Saznadoh od Arhipa što ni slutio nijesam o životu i nevoljama to dvoje skrajnutih u Mandri. U mladosti čuh toliko: nekad su ovdje bivstvovala dva usamljenika, muž i žena; i to bijaše sve. A sada ću, šireći maštu koju mi u polusnu nudi svjetioničar, sklopiti dio mozaika potreban romanu. Mićo Tomov vajkao se Arhipu dok su nad Valdinosom furije tukle gromovima nebo bez osjećaja, a zemlja se stresla od talasa podno Doma pisca. Moja snoviđenja potapala je tuga.
Nesreća. U toj riječi može stati nastavak ove hronike. Već krećem da ispišem ostatak, sada i bez Arhipove pomoći. Da li je to moguće? Jeste ako je pisac ȍbučen da gradi živote ljudi ispred i iza zavjese. Čitaocu sam to već pomenuo. Uzmimo to kao vrlinu pisca: da zagrize oporu oskorušu, melodramu novelete kojoj vrijeme epiloga stiže. O blagoslovenoj ženi, valdinoškoj Mariji Magdaleni, koja se nastanila u Mandri, u kućici ponad livade prošarane listovima čapljana, bijelim i nebesnoplavim cvjetovima perunike. O neobičnoj ljubavi u dobu kad je malo vedrine preostalo. Jer su ljudi današnjice sve mračniji. Gramzivi i neosjećajni, narcisoidne svesebice, u svoj suženi svjetonazor zagledane spodobe, sa potrošnjom izvan proizvodnje, užicima bez ograda. Ono što đavo hoće: do krajnjih granica vladavinu banalnosti - tome je vrijeme nastupilo. Bog je suviše uzvišen da bi se laćao zaludna posla: spašavati nesoj ljudski. Anđele je uputio neznavenima, neka se zanosi slijepa gomila. Vječito Biće je iznad ljudske nesavršenosti. Tamo negdje, u nekom svešteničkom libru koga nutkaju puku, zapisana je zapovijest da treba voljeti bližnjeg kao samoga sebe. Taj ambiciozni zahtjev laži suviše je suprotan ljudskoj prirodi da bi ga čovjek današnjice iskreno usvojio. Ophrvan svojom prirodom on će uvijek samo sebe da voli. Ni mudracu ova naredba ne pripada. Mudrost: osobina da znaš najviše i vidiš najdalje, uči ga da samog sebe ne voli.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR