Piše: Jovan Nikolaidis
Ne čuje ljutitog, ne vidi ružnog, promiče dunjaluk, svak’ o svom poslu zanijet, zadacima života vjeran, tegobama odan. U to se oglase mujezini. Ićindija. Sve teče po redu, pod kapom nebeskom, život i ubjeđenja. Čega tu ima da ikome išta smeta? Požurio je do Begove džamije, tamo, s kraja džamijske avlije, na vrhovima prstiju - mirno posmatra vjernike kako se molitvom predaju Svevišnjem. Njihov je to zanos, nada i odanost, molbu upućuju i vjeru potvrđuju na svoj način. Šapuće, jednako vjerujući: “Valjda sam i ja dijete božje što iz prikrajka pažljivo pratim ritual?” Osjeća kako dio nebeske milosti iz srca tih ljudi i do njega stiže: poklanjaju mu vjernici dio svog mira. Nadu mu ne mogu dati, za nju se mora pobrinuti sam.
Odlučan da svoj dan preda dokolici, eto njega do Vječne vatre. Prije neko vrijeme pročitao bijaše u “Oslobođenju” da je neko nad slovima koja slave oslobodioce od fašizma, ispisao grafit: Allah je vječan. Ne nađe grafit. Nepristojan je to bio čin, neprimjeren, narugala se neka budala time i Allahu i Oslobodiocima Sarajeva, pa su brižni ljudi obrisali natpis tom mjestu nedostojan. Ako su ime Ulice Vase Miskina promijenili u Ferhadija (rekoše mu da se ta džada nekoć tako i zvala, pa je ljudi vratili starom imenu), ostala je Titova ulica. Kome zbog toga može biti krivo? Naš veliki državnik djelovanjem spojio je mnogo toga od iskona potrebno: muslimanima ono što oni jesu i što hoće, hrišćanima ono što oni jesu i hoće, pa mu ljudi njegovim imenom ulicu dali sred urbaniteta kome je on, mitelevropejac, vaspitanjem i pripadao. Nakon Marindvora, počinje slijeva, preko rijeke, stambeni blok koga je izgradilo vrijeme socijalizma. A što su Grbavicu zvali radničkom i vojničkom spavaonicom, šala je iz vremena na koga samo zlurad ne može da bude ponosan.
Popodne ga zateklo u ‘srpskom’ kraju. Između Lukavice i Vojkovića nađe pečenjaru i puno svijeta za stolovima. Umetnu se među zdrave i vesele. Bez bojazni. Nedjelja je, bješe panađur u slavu neke svetice pravoslavne. Srpske zastave i popovi, zadovoljna lica slavljenika, vrte se peciva i plete harmonika. “Deder, jaro, zasjedni među naske!” Grli ga brkajlija, za glavu viši, koščat, miriše mu kaput na bosiljak. Tu se, griješnik koji ovo zapisuje, omrsio prasetinom, preko jutarnje boze i kiselog mlijeka sasuo use nekoliko čaša piva, pa dan završio slušajući pjesme-ojkalice, napjeve seoskog življa sa okolnih brijegova.
Miran, zadovoljan. Dnevno putovanje koje mu dade tradicija nekoliko naroda koji takvi jesu jer tako hoće. Svako ima razloge svoje da bude ono što je. Bog nas sve veselio i mirio! U ime Muhameda Poslanika i H(K)rista Sina Božjeg. Am(i)en! Ako njih dvoje ponekad, pođekoji, zajedno ne mogu, ma mogu, valahi, jedno kraj drugoga gledati na cvijeće u svojim baštama. Sa nebeskih visina na nas oko bacivši, koji smo grijehova puni…
Godinama on nosi u grudima sleđenu grudu grijeha: što sam otišao, Sarajevo napustio, ono mene ne bi?! Taj Grad je svakog ko bi stigao do njega na svoja njedra privijao, bez pitanja čemu i zašto, pitanja koja su neprimjerena ljudskosti.
(iz rukopisa “Jel’ Saraj’vo đe je negdar bilo”)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR