Piše: Đorđe Šćepović
Kad sam prvi put ušao u redakciju Gradskog portala, za jednim od stolova bila je Rosanda Kovijanić. Za koju sam, naravno, znao, i o kojoj sam slušao. Ali tad sam upoznao gospodsko, blago i nasmijano lice žene o kojoj sam toliko toga čuo i čitao.
Glas, gotovo mitski, koji su slušale generacije Titograđana, zapravo, Jugoslovena, jer Radio Titograd mogao se čuti u domovima diljem bivših republika. Mada je do tog trenutka nijesam poznavao, činilo se da je poznajem oduvijek. Kao kad čitate i volite nekog pisca, pa vam se vremenom učini da ga poznajete. Da ste bliski. Rosanda Kovijanić bila je u redakciji Gradskog portala. Bila je tu da mlade novinare pokuša naučiti novinarstvu. I ne samo novinarstvu, već i kulturi. Gospodstvu, onome što ju je pratilo cijelog njenog života.
Rosandino bogato višedecenijsko novinarsko iskustvo bilo je dragocjeno za početak novog portala. A ja sam se, sticajem okolnosti, ili igrom slučaja, našao ispred objektiva kamere. Bio sam autor i voditelj emisije „Knjiški ljudi“, a za Gradski portal sam pisao redovnu kolumnu. Od 2021. do 2023. godine. 106 emisija, i još više sagovornika. Za sve to vrijeme bilo je izuzetnih ljudi s kojima sam razgovarao, a među mnogima koji su posebni, svakako je i Rosanda Kovijanić. „Knjiške ljude“ vjerovatno neće pamtiti po meni, ali sasvim sam siguran da hoće po ljudima koji su bili moji sagovornici.
Kad smo razgovarali o emisiji, i prostoru u kojem ćemo snimati, i Rosanda Kovijanić i ja bili smo saglasni da to ne bude televizijski studio, već njen apartman u Domu starih u Podgorici. I bila je to mudra odluka. Kad smo ušli u životni prostor Rosande Kovijanić, kao da smo se vremenskom kapsulom vratili u Titograd 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća. Namještaj je bio autentičan, i donešen iz Rosandinog stana. Sve je mirisalo na Titograd. Onaj stari, gospodski Titograd.
A takav Titograd gradili su ljudi poput Rosande Kovijanić. Iako rođena u Mojkovcu, odrastala u Nišu i Čačku, Rosanda Kovijanić je žena kojoj dugujemo za nostalgiju za gradom kojeg odavno nema. Ona je od onih koji su u Titograd ugradili sebe, svoje obrazovanje, kulturu, iskustvo. S takvima je grad rastao i bivao bolji. Već odavno proces se odvija u bitno drugačijem smjeru. Nasljeđe Titograda i stare Podgorice mijenja se protokom vremena i odsustvom svijesti da grad u koji dolaziš moraš graditi, a ne raziđivati, i prilagođavati vlastitim kulturološkim navikama. Lošim, i destruktivnim.
Ko je Rosanda Kovijanić? I zašto je Rosanda Kovijanić jedna od izuzetnih ličnosti u crnogorskoj istoriji? Zašto je baš ona metafora za gospodsko u crnogorskom i jugoslovenskom novinarstvu?
I 2025. živimo stereotipe u vezi sa ženama u javnom prostoru. U novinarstvu, književnosti, filmu. Pokušajte da zamislite 1958, godinu u kojoj je Rosanda Kovijanić počela ispisivati svoju biografiju. S tek dvadeset i nešto godina. Kad je Radio Crne Gore raspisao konkurs prijavilo se 58 žena. Na kraju, kad su završene audicije, pozvali su Rosandu Kovijanić.
Tad je novinarstvo podrazumijevalo ozbiljan rad i pripremu za premijeru. Za novinarski početak. Rad s lektorom trajao je šest mjeseci. Ali, usljed okolnosti u kojima Radio ostaje bez ženskog spikera, nakon samo dva mjeseca rada s lektorom Veljkom Mićovićem, Rosanda Kovijanić kreće u svoju novinarsku avanturu. Kako je i sama često govorila: „Mogu i topovi da pucaju, ja se ne osvrćem“. Kad je '79. Crnu Goru pogodio razoran zemljotres, Rosanda Kovijanić je čitala vijesti kao da se ništa ne događa. 38 godina Rosanda je radila na Radiju Crne Gore. Kažu da je „satima mogla da čita, a da niko ne vidi umor.“
Ipak, njen novinarski put ne završava odlaskom iz Radija Crne Gore. Godinama nakon toga bila je angažovana u drugim crnogorskim medijima. 2024. Rosanda Kovijanić izabrana je za zaštitno lice video-spota o snaženju medijske pismenosti. S pravom.
Važno je naglasiti da je cijelog svog života posvećeno pokušavala pomoći mladim ljudima, onima koji su željeli biti novinari. Ipak, jedno su želje, a drugo mogućnosti. To zna i naša izuzetna Rosanda Kovijanić koja je jednom kazala: „Ima onih koji misle da je dovoljno što su se pojavili na televiziji i čitav je svijet njihov. Teško njima. Oni neće daleko dogurati.“
I zaista neće. Čak ni u vremenu mas-medija, u vremenu kad televizije i radio stanice niču kao pečurke. A sad zamislite 1958, jednu ženu i njenu borbu za svoje mjesto pod suncem. Bitku u kojoj je izvojevala grandioznu pobjedu, decenijama nakon toga trajala, i dalje traje, i zauvijek ostala paradigma žene koja se nije plašila opštih mjesta i pogrešnih predstava o ulozi žene u društvu kakvo je crnogorsko. Sve to je Rosanda Kovijanić.
To jeste bila revolucija, koja će kasnije mnogim ženama popločati put do cilja. Do sna.
(U saradnji sa Ministarstvom kulture i medija Antena M je pokrenula projekat sa ciljem zaštite prava žena i unaprjeđenja rodne ravnopravnosti, te borbe protiv seksizma.
Ovim projektom pod sloganom "Jaka žena, jaka država", teži se osvješćivanju javnosti o značaju prava žena.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR